svabo
Piše: Refik Hodžić
“Došao sam na trg i gledam okupila se šačica ljudi, nema nas pedesetak. Kontam ista priča k’o i uvijek, nas šaka jada se okupi i tako stojimo, šutimo, a poslije nam se još Pavić i njegove podguzne muhe podsmjehuju i zovu nas ekstremistima, i još više nas pritisnu. Sve mi se zbetilo, htio sam da se okrenem i odem kuci, al’ sam tada začuo žamor i ugledao kolonu kako dolazi glavnom ulicom. Odmah sam znao da su naši. Idu glavnom ulicom uzdignute glave, kroz gužvu vidim nose transparent “Zajedno za slobodu”. Kad sam to vidio, kad sam vidio da na čelu kolone piše “Jer me se tiče”, suze mi udarile od dragosti. Tačno k’o u onom ratu, k’o da nam u pomoć dolaze proleterske brigade za koje smo čuli, znali smo da postoje, ali nismo smjeli da vjerujemo da ce doći. Gledam ove mlade, ovu našu mladost a srce mi k’o Kozara.”
Priča mi ovo stariji čovjek na glavnom prijedorskom trgu 31. maja, na Dan bijelih traka. Kiša je bila počela da sipi, da škropi 103 cvijeta sa imenima ubijene prijedorske djece poredana u simboličan krug na asfaltu trga. U Prijedoru gradska vlast ne dozvoljava izgradnju spomenika na kojem bi se u njihovu počast to cvijeće moglo položiti. Pričao mi je to dok smo stajali sa još nekoliko stotina građana Prijedora, Banja Luke, Bijeljine, Sarajeva, Tuzle, Beograda, Zenice, Mostara, Zagreba – Srba, Bošnjaka, Hrvata, Italijana, Amerikanaca, Iraca, aktivista, prolaznika, bivših logoraša, policajaca, ljudi. Stajali smo svjesni da je u tom trenutku glavni trg u Prijedoru bio svojevrsna slobodna teritorija u gradu i državi okupiranim od strane korumpiranog sistema koji svojom nezajažljivošću za novcem i vlašću polako ali sigurno transformiše ovo drustvo u etnički aparthejd. Bili smo tu uprkos zabranama i prijetnjama i trg je bio naš. Kada smo otišli, prsten od cvijeća je ostao nedirnut do duboko u noć da svjedoči da se tog dana u Prijedoru desilo nešto veliko.
Ruže sa prijedorskog trga se nisu ni osušile, nije se bio smirio ni gnjev žrtava zbog uvreda gradonačelnika Marka Pavića koji je komemoraciju nazvao “slavljem i gej paradom”, kada se desila Belmina. Priča o tromjesečnoj bebi iz Gračanice, koja zbog bahatosti i nerada državnog parlamenta nije mogla dobiti matični broj i dokumente kako bi otputovala u Njemačku na transplantaciju koštane srži od koje joj život zavisi, eksplodirala je u medijima, a sa njom i bijes svakog normalnog čovjeka u Bosni i Hercegovini. The rest is history.
Protesti pred Skupštinom i rastuća solidarnost građana iz različitih krajeva BiH u borbi za najosnovnija prava, predstavljaju stvaranje svojevrsne slobodne teritorije u ovoj okupiranoj zemlji. Stvaraju je građani kojima je dosta dimnih zavjesa od mržnje i straha iza kojih politička elita nesmetano pljačka, pustoši, i ubrzano gura zemlju unazad ka socijalnim nemirima i, dugoročno, nekoj formi obnove sukoba. U tu slobodnu teritoriju spadaju i džepovi stvoreni građanskom akcijom za Dan bijelih traka u Prijedoru i kroz borbu aktivista za prava porodice Vulić, i prava studenata u Banjoj Luci.
Ta slobodna teritorija se danas nalazi pod nesmanjenim napadom vladajućih političkih grupacija. Bjesomučna paljba vladajućih stranaka iz RS-a i medija pod njihovom kontrolom po građanima koji su se drznuli dovesti u pitanje trenutnu podjelu uloga osuta je verbalnim granatama kalibra “kopilad”, “talačka kriza” i “smrt Bosne i Hercegovine”. U tih par dana Rajko Vasić je ispisao više sumanutih blogova nego ikad otkako je počeo cijediti taj svoj mentalni gnoj u virtual našeg javnog prostora. Dodik, Pandurevićka, Cvijanovićka i drugi stranački prvaci naprosto se utrkuju ko će izvaliti veću budalaštinu, jače zagalamiti o ugroženosti RS-a i nemogućnosti zajedničkog življenja. Cilj je jasan: spriječiti bilo kakvu empatiju i osjećaj zajedništva građana u Republici Srpskoj sa demonstrantima u mrskom, mudžahedinskom Sarajevu. Istovremeno, bilo kakav oblik neposluha u samoj Republici Srpskoj tretira se otprilike kao državni udar a vinovnici se imaju zvati “kopiladima” i “stranim plaćenicima”.
Sa druge strane, reakcije iz SDA, SDP i SBB su evoluirale od kukumavčenja blokiranih parlamentaraca o “ogromnoj šteti” koju protesti nanose ugledu Bosne i Hercegovine; gubitka stotina hiljada milijardi maraka što su nam ih donijeli strani investitori koji su se našli u zgradi Skupštine tokom protesta; sve do salta mortale i podrške “pravednim protestima gradjana”. Ova podrška je najotrovniji mogući poklon građanima i služi isključivo za diskreditaciju same prirode ovog revolta. Iako su njihovi članovi pri izlasku iz Skupštine poručivali kako demostrante treba “sve podaviti”, sarajevske su partije shvatile da će tobožnjom podrškom dati municiju partnerima iz RS-a da masu njihovim saopštenjima kao dokazom da su iza svega politički motivi i “stranke iz Federacije”. Dakle, iako su strategije različite, ovo su napadi snaga udruženih u jednom cilju – po svaku cijenu se održati na vlasti i spriječiti narod da poremeti postojeću raspodjelu moći.
Kako braniti stvorenu slobodnu teritoriju? Hrabre slike iz Sarajeva gdje se aktivisti okupljaju da razgovaraju upravo o tome – šta i kako dalje. Hrabri buđenje banjalučkih studenata koji su pokazali da ujedinjeni mogu da se bore i protiv najmoćnijih – Rajko Vasić je to iskusio na vlastitoj koži (ovim putem izražavam saučešće drugaricama i drugovima u Fanklu, čiji sam član). Nema sumnje da ima kvalitetnih ideja i da će se njihovi efekti vidjeti u narednim danima i mjesecima.
Važno je ne nasjedati na pokusaje stranaka da čitavu stvar ispolitiziraju, nego nastaviti insistirati na konkretnim zahtjevima, ukidanju diskriminacije i poštivanju osnovnih prava. Dakle: JMBG za svu našu djecu, pravo žrtava na istinu i dostojanstvo bez obzira na nacionalnost, položaj studenata u Banjoj Luci, poštivanje prava porodice Vulic, i svi ostali slučajevi gdje su gradjani odbili da prihvate paralizirani status quo i odlučili da izađu na ulicu i natjeraju debelo plaćene leziljeboviće u organima vlasti da rade svoje posao.
U toj borbi treba ili ignorisati ili ismijavati pokušaje političara da uvuku građane u blato njihovih izjava. Jer, ako nemaju volje i sposobnosti da radeći svoj posao (za koji su, da ponovimo, bezobrazno dobro plaćeni) zaštite najranjivije među nama – nasu djecu, studente, penzionere – zašto da nas boli ona stvar šta oni misle o bilo čemu? Grafit “Mama ti je kopile” sumira sve što imamo da im kažemo, a mi imamo pametnija posla od odgovaranja na njihove gluposti. Podnošenje krivičnih prijava, recimo.
Pred Skupstinom je izvojevana prva, mala ali iznimno važna pobjeda građana BiH nad razbojnicima na vlasti od rata naovamo. Pad Rajka Vasića je druga. Konačno smo i sebi, i kleptokratama, i vajnim prijateljima iz međunarodne zajednice pokazali da nismo u potpunosti bespomoćni. Da možemo osloboditi zemlju, komad po komad, pobjedu po pobjedu. Sad valja braniti oslobođeno -pred Skupštinom u Sarajevu, podrškom porodici Vulic, banjalučkim studentima i svim građanima koji su spremni ostaviti se kukanja i ispijanja kafa i učiniti nešto za sebe same i svoje najbliže. Do izbora, kada će se voditi odlučujuća bitka.
(6yka)
Add comment