SOFRA

 pise:

Koliko god ja ne bio ljubitelj televizije ipak srazmjerno puno vremena provedem buljeci u nju i ne znam ni sam koliko puta sam se zarekao da je vise necu ni upaliti i naravno svaki put slagao. Od stvari koje me najvise  nerviraju su reklame koje ubacuju tako da imate osjecaj da su reklame najvazniji dio programa.  Opet medju tim reklamama dominiraju one o reklamiranju hrane.

 A ovi amerikanci su mi potpuno nejasni. Prvo se prejedaju do iznemoglosti, a poslije toga, kad nabacuju previse sala satrase se birajuci dijete kojima ce se vratiti u normalu, sto najcesce neuspijevaju.

 Ja sam u zivotu prolazio kroz svakakve faze, dobivao i gubio sve i svasta samo apetit nikad nisam gubio. Ja sam izgleda rodjen sa neutoljivim apetitom, a onda su i zivotni uslovi to jos potencirali. Moje rano djetinjstvo pada u najgladnije godine poslije drugog svjetskog rata. Mora da sam po rodjenju postao svjestan vremena u kome sam rodjen pa sam neuobicajeno dugo ostao na maminim grudima, cak do svoje trece godine.

Kasnije je to sve potencirano tuznom epizodom cetnicke agresije u kojoj smo svi, nakon relativno pristojnog zivotnog standarda u kome je rijec glad bila prakticno nepoznanica, naglo suoceni sa svim reperkusijama ove pojave.

Vjerovatno je sve to uticalo na formiranje mog odnosa prema hrani, bolje reci na potvrdu  nametnutog mi uvjerenja da svaka mrva hrane zasluzuje najveci respekt. Moj rahmetli otac nije bio strog, nikad nas nije tjerao ni u skolu, ni u mejtef, niti bilo sta drugo, ali je trazio da uvijek poslije jela pokupimo sve i jednu mrvu.

U nasoj kuci se nije insistiralo na tome da svi jedemo u isto vrijeme i za istom sofrom sto je bio obicaj u vecini familija.

Sofre su se obicno pravile tolike velicine da svi ukucani mogu sjesti odjednom, pa je svaka kuca imala i sofru  cija velicina je bila u srazmjeru sa brojem ukucana. Pravljene su od mekanog, svijetlog drveta, najcesce javora ili jasena, pravilnog  kruznog oblika tako da nisu zauzimale puno prostora i lako su se postavljale ili sklanjale. U pravilu su, kao i postekije, imale stalno mjesto na zidu na kojem su se kacile izmedju obroka. I svaki put bi se  i prije i poslije upotrebe detaljno ocistile. Nikada i nigdje, bez obzira o kakvoj se kuci radilo, nisam vidio neociscenu  sofru na zidu.

Bila je u to doba jedna fina tradicija da se sve proslavljalo u kucama, a u vrijeme Ramazana skoro svaka kuca je pravila mevlud.( Za rijec tevhid cuo sam tek poslije ovog rata).Mevludi su se davali i u drugim svecanim prilikama, ali u vrijeme Ramazana najvise se slavilo rodjenje Muhameda a.s.

Bili su to u to vrijeme najsvecaniji trenuci, a kuce bi se ispunile komsijama i clanovima familija. Bez obzira na brojnost gostiju i skucenost prostora svima je bilo ugodno. Za takve prilike trebala bi puno veca sofra i obicno je u svakoj mahali bila bar jedna kuca koja je imala takvu sofru.

U nasoj blizini najvecu i najljepsu sofru napravio je Osme Zeric. Napravljena iz dva dijela, radi lakseg prenosenja, koja su se vrlo jednostavno spajala u jednu cjelinu.  Izhoblana i obradjena sa obadvije strane  bijelila se kao pun mjesec.

Najcesce bi nas babo poslao dvojicu da donesemo svako po jednu polovinu i to nosenje predstavljalo je odredjen ritual, odnosno bilo dio mevludskog ushicenja. Pazili smo da, u uskom Zerica sokaku, ne zapnemo za kakvu granu  kao da se radilo o vrlo znacajnom umjetnickom djelu koje bi se na dodir grane ili trnja moglo ostetiti.

Na donjoj strani sofre je “ mavenom” olovkom bilo napisano: ZA MEVLUD BREZPLATNO, A ZA OSTALE BREZPOSLICE KUTIJA CIGARA.

Ovaj mali Osmin gest jako je cijenjen i odobravan od mjestana.

Prilikom jednog dolaska u Zagreb saznao sam da je u blizini zagrebacke dzamije otvoren restoran koji se jednostavno zove SOFRA. U prvi tren sam pomislio da se mozda hrana servira na soframa i izazvao smijeh kod svoje brace.

Nasao sam vremena, otisao u taj restoran i bio ugodno iznenadjen. Kad god sam u Zagrebu pokusam naci vremena i otici tamo.  Iako kvalitet hrane varira meni je uvijek ugodno jer svaki put prodjem kroz dio svog djetinjstva i svaki put predam rahmet  i Osmi Zericu i svim svojim mjestanima.