svabo
Ono čemu nas naša "draga" Europa pokušava učiti, a mi smo to znali stoljećima prije njih: suživot Bošnjaka-muslimana i Hrvata-katolika u Kozarcu funkcionirao je kao posve prirodna stvar, uz međusobno uvažavanje i poštovanje, te obostranu otvorenost i iskrenost u osjećajima. To nas je držalo kroz stoljeća zajedničkoga života i o tome mi možemo podučiti Europu!
Dijete rođeno u Hrvatskoj, od majke Kozarčanke, unuk Nike Grgića iz Rajkovića, u ovo naše vrijeme napisao je članak o islamu i muslimanima. Članak je objavljen na katoličkom portalu za mlade "Franjevačka mladež".
Svojom dubinom misli i jasnoćom razmišljanja razveseliti će mnoge naše bivše i sadašnje Kozarčane.
Kad netko danas, nakon 9/11, Sadama Husseina i Osame bin Ladena kaže riječ musliman, većina će nas u glavi stvoriti ovakvu sliku: bradati nepismeni Arapin s turbanom, potpuno isprana mozga i poremećena uma, koji, izvikujući „Allah akbar“ s kalašnjikovom u ruci i barem 8 kilograma eksploziva C4 na leđima, trči prema nevinim bijelcima da provede džihad, sveti rat protiv nevjernika na koji ga poziva priručnik za militante pod imenom Kur’an, a na sve to nagovorili su ga još neki bradati Arapi s turbanima koji vode njegovu državu, zločinačku već po tome što je smještena na Bliskom istoku. Ako tu još ubacimo nadljudsko nasilje nad ženama koje (jadnice!) cijeli život moraju hodati pokrivene zbog bolesne ljubomore svojih muževa i političku opresiju što te jadne Arape vodi do ruba bijede (samo da se zna, u Libiji je prije ustanka benzin bio besplatan) – jasno je zašto su Amerikanci morali doći kao spasitelji na Bliski istok i dati tim narodima slobodu – jer oni, niža bića, ne znaju što je to.
Sve bi nas ovo moglo nasmijati da propaganda nije postigla što je postigla. Današnji stav svijeta – najbolje bismo ga mogli nazvati musliman = taliban – najbolje pokazuju vijesti o ljudima arapskog porijekla koji su uhićeni jer su sumnjiva izgleda (što li to samo znači?) s ruksakom sumnjiva sadržaja sumnjivo hodali po aerodromu. I koliko god se ovo nastojalo opravdati bombašima samoubojicama, pogubljenjima i nuklearnim planovima, ljudska je pravda postigla jedino to da je musliman postao opći neprijatelj, rasizam sveta dužnost prema domovini, a islam manipulativna i agresivna religija koju treba zatrti. Arapin više nije osumnjičeni, nego osuđen. Objašnjenja nisu potrebna – a smisao još manje.
Vjerojatno ste se već zapitali otkuda sve ovo i kakve veze muslimani imaju s jednim framašem. I ja sam. Moji su doticaji s muslimanima minimalni. Međutim, ovaj se put najmanje radi o meni. Priča započinje u susjednoj nam Bosni i Hercegovini prije otprilike 50 godina.
Moji roditelji ondje su rođeni šezdesetih godina, tata u Banjaluci, mama u Kozarcu. Odmalena su odrastali uz muslimane, s njima išli u školi, s njima se igrali i prijateljevali. Mama često zna pričati o tome kako je ulica mirisala na maslo (muslimani ne koriste maslac), o mnoštvima ljudi koji bi potpuno ispunili ulice kad je bio Bajram, o njihovom održavanju posta, o pozivima na molitvu koje bi mujezin izvikivao s minareta, o tome kako bi si međusobno čestitali blagdane… Ja sam, nesvjesno, iz tih priča naučio mnoštvo turcizama (pa mi je burek uvijek pravi merak). Ali, naučio sam i nešto vrjednije – da su to ljudi velike vjere, i to bogate i vrijedne vjere koja nas uvelike povezuje.
Moj tata i ja jednom smo sjedili u trgovačkom centru i u razgovoru odjednom došli do teme muslimana i kršćana. Tata je krenuo pričati o islamu – kako su nam oni „mlađa braća“, koliko Kur’an potvrđuje kršćanstvo (tad sam naučio tko su Ibrahim, Musa, Sulejman, Isa…), kako vrijedi pročitati Kur’an da se shvati koliko je to religija utemeljena na dobru kao i naše kršćanstvo. Bez puno razmišljanja upitao sam: „A džihad?“ „E, Luka, nije ti džihad ono što misliš…“ Tad mi je objasnio – a sad, da ja objasnim naslov.
Džihad je, kako ga tumače suniti, najbrojnija frakcija muslimana, borba protiv zla. Mediji su nam ga proturili kao sveti rat protiv nevjernika u Alahovo ime. Džihad doista jest sveti rat – najsvetiji od svih ratova – to je rat čovjeka protiv samoga sebe. Takozvani veliki džihad označava vjersku dužnost svakog muslimana da se bori za Boga, i to srcem (odupiranjem napasti), jezikom (svjedočenjem istine i propovijedanjem islama), rukom (borbom protiv nepravde) i mačem, što uistinu znači oružanu borbu za Boga. No, Kur’an točno kaže zašto: „Borite se na putu Božjem s onima koji budu na vas zaratili, ali ne činite nepravde udarajući vi prvi na njih jer Bog ne miluje nepravedne. (II, 190)“ To je i moralno opravdano.
No, mene više intrigira onaj prvi dio. Pravi će musliman cijeli život provesti u borbi protiv sebe sama, protiv zla u sebi. Takav je džihad i nama kršćanima prihvatljiv; dapače, na njega nas poziva i Biblija: „Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. (Ef 6, 10 – 11)“ Vojničkim rječnikom rečeno, imamo neprijatelja u vlastitim redovima – to je naša grešnost. Ali, kako krenuti s džihadom na nju?
Odgovor je krajnje jednostavan – počnite voditi dnevnik. Ne uobičajene zapise o dogodovštinama u danu, o tome što ste pojeli, koga ste sreli i koji posao obavili, nego duhovni dnevnik – o svom duhovnom životu. Zapisujte svoje dvojbe i nevjerice, grijehe koje ste učinili, o čemu ste razgovarali s Bogom, što ste naučili iz iskustava tog dana, što planirate učiniti u svom duhovnom životu. I još vrjednije – u njega zapisujte svoja razmišljanja o Bibliji, o euharistiji, pišite u trenucima kušnje i u trenucima potpune bezbrižnosti. Neka to bude mjesto gdje ćete opisati sami sebe, svoje želje, talente i mane, osobine koje želite postići. Ako nemate vremena za papir i olovku ili se bojite da ćete zaboraviti, postoji i za to rješenje. Na www.ohlife.com možete voditi svoj internetski dnevnik za koji će vam podsjetnici dolaziti na e-mail svaki dan.
Sad znate kako to činiti, ali – kako će vam to pomoći u duhovnom rastu? Na početku mog dnevnika piše: „Biljka koja zaboravlja na svoje korijenje ne može uspravno rasti.“ Svima nam je potreban osvrt na nas same, a uvelike nam je potrebno i suočavanje s problemima u životu. Duhovni dnevnik i to vam omogućuje zato što uvijek pomno promislimo ono što ćemo zapisati, dok u govoru to često nije tako. Dnevnik će vam omogućiti da promatrate svoj rast, da sačuvate sve nematerijalne darove koje ste od Boga primili i da promijenite svoj život. Nema velike vjere bez mnogo promatranja vlastitog odraza.
Za kraj, džihad nije jedina stvar koju možemo naučiti od muslimana, stoga vam toplo preporučam da se ne bojite Kur’ana i muslimana s ruksakom – u njemu se vjerojatno ne skriva bomba. I ne zaboravite, mada se ovo zove samodžihad, u njemu niste sami. Jer, kao što kaže Kur’an, „Bog je prisutnik svih vaših djela“.
(Luka Tripalo)
Add comment