svabo.jpg)
Prateći musafire zatvori demirli kapiju, vrati se u kuću i obrati se Medini:
– Kako si, kako je Osman?
– Hvala Svevišnjem dobio je službu u Banja Luci i zove me da se preselim kod njega.
– Mašallah, ideš li kod sina – radosno će jetrva Emina.
– To bi rado uradila, ali kako ostaviti ovo dvoje starih. Otkako sam postala udovica oni su mi kao otac i mati. Moja obaveza je da ih hizmetim dok su živi, a poslije njihove smrti…, biće kako mora biti. Sve ove godine trudila sam se da budem dobra hanuma i dobra majka, poslušna nevjesta, umiljata zaova i jetrva. Koliko sam u tome uspjela, znade Allah dželle šanuhu. Tebe cijenim, kao brata jer si mi pomogao, kad je bilo najteže, moga Osmana od svoje djece nisi lučio. Da mi ga je oženiti. Pitam ga ima li curu, a on mi kaže, da ću saznati kad bude vakat. Eh… da li ću to dočekati.
– Hoćeš, bona – kroz suze joj jetrva potvrdi – mislila sam i ja tako, a evo hvala Allahu dželle šanuhu, uskoro ću i unuče od sina Abdulaha ninati.
– Tvoj nijet svi ćemo poštovati. Sve što si učinula za moje roditelje visoko cijenim i nek ti Allah dželle šanuhu, podari svako dobro na ovom svijetu i Džennet – zahvali se djever.
– Moje dove Allah dželle šanuhu, je uslišao. Vi ste napravili kuću. Moj Osman završio Vojnu akademiju. Znam da će doći vakat i da ću morati napustiti kuću, koja pripada, svima, više nego meni. Zaovu Fatimu volim kao rođenu sestru. Drago mi je što se sretno udala i djecu izrodila. Ona mi dođe, zajedno zikrimo, našim rahme- tlijama Ja-sin proučimo, a naročito uz ramazan. Često u dovama molimo Allaha dželle šanuhu, da te sačuva od belaja zlih insana i prokletog šejtana.
Slušajući hudovicu u glavi prelistava prošlost, tražeći način da se zahvali.
– Ako želiš, babu i majku, mi ćemo dovesti sebi, a ti idi kod sina Osmana, da se malo urahatiš. Mi znamo da ti je teško da ih sama hizmetiš.
Brišući suze, hudovica ga prekinu:
– O tome sam razmišljala, istiharu-namaz klanjala, da bih lakše zanijetila. Znam šta bi rekle komšije i ostali: „Otišla, svekra i svekrvu ostavila.“
– Tako bi govorili, ne znajući koliko sam mušterija odbila. Treba mi vakat da ih nabrojim. Nisam… nisam mogla da prekršim obećanje koje sam dala svome rahmetliji. Ni da mi nečija tuđa ruka, kori i šuta moga Osmana. Kako sam patila, u sebi ženu gušila, to znaju samo besane noći. Sad da odem svi bi mi zahatorili i popljuvali sve ono što sam žrtvovala. Hoću, bolan, da me i dalje vole i cijene kao do sada. Znam, da bi moj Osman dobio stan, kad bih se kod njega prijavila ali neka… sabur. Sabur u meni liječi sve pa i tugu. Onaj ćilim, što sam izvezla, prošle hefte sam prodala… dva prstena od tog kupila, jedan za svoju, a drugi za vašu buduću nevjestu.
– Nisi trebala, znamo da…
– Ne govorite ništa, ne kvarite mi ćeif – prekinu ih udovica – dosta sevapa vi ste kod mene zaradili, dajte, da i ja kod vas zaradim, barem jedan.
Jetrva zagrli jetrvu, Hamza iziđe u avliju, a njegovo uplakano lice pomilova ljetna noć.
U daljini čuje sevdalinku Safet Isović pjeva o majci. Krv mu navire u glavu, i on poče kružiti kao zatvorenik u zatvorskoj šetnji. Avlijska svjetiljka, poput stražara broji sjene, koje prave njegovi koraci. Ponekad bi zastao i oslušnuo, tek da se uvjeri gdje se nalazi. Na jednom utihnu muzika. Prođe kroz đul-bašču i osjeti miris zambaka, uđe u voćnjak i ču neki glas. Napravi nekoliko koraka i nađe se u bašči. Tad se uvjeri da mujezin poziva na molitvu. Slušajući ezan uđe u kuću. Uzimajući abdest u lijepo urađeoj abdestani, kori sebe za propuštene namaze. Dok je o tome mislio, nije ni primijetio da su se ukućani već spremili za molitvu. Nakon suneta otac pozva sina:
– Hajde sine, imami, vrijeme je da ti predam žišku islama, u tvojoj kući ne bi trebala, da se ugasi!
Najmlađi sin Husein prouči ikamet. Imameći, Hamza je učio sure koje je najbolje znao. Svakim rekjatom bio je sigurniji, osjećajući toplotu u duši. Nakon predaje selama, osjeti deredžu, da i vjerski može predvoditi svoju porodicu
Nakon preseljenja u novu kuću, posta džematlija čaršijskog džemata. Spremajući se za džumu sjećao se svoga djeda Smaje i svojih prvih ibadeta. Krenuo je dosta ranije, šetajući kroz čaršiju, svrati kod svoga staroga brice, tek da se sa njim selami. Uz put, pozdravi limara, obućara, sahadžiju, sedlara i kovača, kod kojih je zarađivao svoj đački džeparac.
Svakim korakom raslo je uzbuđenje, isto onakvo kao kad je prvi put, sa svojim djedom Smajom ušao u mekteb.
– Eh… da mi je sad moj diduka – u sebi je mislio, ulazeći kraj šadrvana u harem džamije.
Cipele stavi na stolažu. U abdesthani obnovi abdest. Ulazeći u džamiju osjeti ugodan miris, a pod nogama mehkoću. Pogled usmjeri prema mihrabu i zanijeti dva rekjata u čast džamije, Allahove kuće na zemlji. Predade selam i prosu svoju znatiželju po džamiji. Na duvaru i pendžerima vidni tragovi renoviranja.
Začu se ezan. Safovi se ravnaju, na usnama srce nijet zbori. Dok je imam držao hutbu o značaju porodice i džemata, mu`mini su ga pažljivo slušale. Nakon džume-namaza mutevilija pozva Hamzu:
– Ako imate vakta, da popijemo jednu „haberušu“.
Sjedeći u divhani staroj koliko i džamija, mutevelija vakufa je vazio.
– Ovako, mi poslije namaza, imamo adet da se okupimo i da prohaberimo. Trudimo se da zadržimo identično stanje vakufa, onako kako je bilo prije stotinjak godina. Sav ovaj namještaj i ćitabe, nakon svakog rata, dugo bi se tražilo, da se stave gdje i pripadaju. Došao je vakat da se vakufska imovina vrati. Radimo na prikupljanju dokumentacije sa kojom ćemo dokazati naše vlasništvo. Prikupljeni su ćitabi koji su godinama otuđivani. Evo, skoro smo pronašli na tavanu gradske biblioteke knjigu Šerijatsko pravo Jusufa El-Kardavija.
Slušajući muteveliju javi se i imam džemata.
– Rođen sam na prostorima gdje se pedesetih godina odigrala buna. Prilikom gušenja pobune mnogi nevini su nastradali. A oni koji su preživjeli tu hajku osuđeni su na višegodišnje ropstvo. Nakon izlaska sa robije, nisu imali gdje da se vrate, njihova imanja su nacionalizovana. Morali su napustiti zemlju i u hidžru krenuti. Neki su stigli i do Amerike i Kanade. Među njima su i moji rođaci. Zbog toga sam morao često džemate mijenjati. Udbaši mi nisu dali da se zadržim u jednome mjestu više od dva ramazana.
Svi prisutni su ga pomno slušali. Na rastanku mutevelija zamoli Hamzu:
– Molim te, poselami mi efendiju, imama džemata u Achenu, koji je u naš džemat dolazio kao softa.
– Koliko znam to je naš prvi džemat u Njemačkoj, osnovan 1978. godine – odvažno će Hamza.
– To je prvi, a imamo zahtjeva i iz drugih mjesta da im Rijaset pošalje imama – ozbiljno će mutevelija pa upita, – ima li takvog interesa u Berlinu?
– Što se tiče Berlina, postoje mesdžidi u kojim se okupljaju muslimani iz cijeloga dunjaluka, među kojima ima i poneki naš jugović, mada se većinom okupljamo u našim klubovima: Bratstvo i jedinstvo, Ramiz i Boro, Edvard Kardelj. Ima i onih koji odu u Achen da bi u našem džematu džumu i bajram-namaz klanjali.
Efendija ga sasluša i radosno se obrati:
– Drago mi je da su došli tobe i da pomažu šta-mpanje knjiga za vjeronauku, kojih ima malo u našim mektebima.
Izlazeći iz džamije Hamza je razmišljao o onome što je čuo. Vraćajući se sa džume zateče poštara Vicu u avliji koji mu pruži pismo i muštuluk zatraži:
– Vama pismo a meni muštuluk, Abdulah i Kerim dobili su radno mjesto u rudniku.
Čestitajući sinovima, sjećao se onih godina, kad je pokušavao legalnim putem, da se zaposli u svome gradu. Nakon toliko vakta shvati kumovu parolu:
„Čato radi, šta marka kaže.“
Godine prolaze, tek se spomenu prilikom dolaska na godišnji odmor i ponovo odlazak u pečalbu. Rastanci, duga putovanja, urežu se u psihu, radnika na privremenom radu.
Posjete Istočnom Berlinu, sa crvenim pasošem postaje svakodnevnica, a vlasnik se tretirao kao diplomata. Crveni pasoš puno je značio, za one koji su svoju vezu brakom krunisali i djecu izrodili. Neke Njemice iz DDR – a formalno su se vjenčale sa vlasnicima crvenih pasoša u «Jugi» ili u nekoj od ambasada da bi lakše mogle na Zapad krenuti. Na jednoj takvoj svadbi Hamza je vidio nekoliko radnih kolega iz Münchena. Naročito se obradovao Zaimu iz Husinja.
– Nisam znao gdje si, nakon onoga rastanka na Münchenskoj stanici.
– Vratio sam se i napravio kuću. Mislio sam se zaposliti u svome zavičaju i nisam uspio. Ušteđeno sam potrošio i ponovo na Zapad krenuo. Sa uzajmljenim parama potplatio sam sekretara firme, koji me je stavio na spisak i tako sam stigao u Berlin.
– Šta radiš?
– Znaš šta radi rudar?
– Koliko znam, ovdje nema rudnika.
– Ne radim u rudniku, nego kopam podzemnu željeznicu, U-ban.
– Toliko smo dugo u istome gradu a nismo se nikada sreli.
– Krtica i ptica ne mogu se ni sresti – u šali će rudar pa nastavi – većinom radim noću.
– Kako su te prihvatili šefovi?
– Kada sam rekao svoje prezime i da sam iz Bosne, glavni inžinjer me je pitao za čovjeka sa imenom i prezimenom moga amidže. Iznenadilo me otkud on zna nekog pod tim imenom. Tokom vremena inžinjer Hans mi je ispričao kako je upoznao moga amidžu. Od kojega sam čuo drugi dio priče.
– U toku rata, iz okupiranih zemalja, fašisti su kori-stili zarobljene za rad, pa tako i iz Bosne. Bio sam borac Husinjske čete, koja je bila u sastavu Prve proleterske. Za vrijeme bitke, na rijeci Neretvi, moj vod bio je u pratnji Maršala. Kada su pukle linije Vrhovni štab se povukao prema zapadu. Mi rudari, borci Husinske čete, štitili smo ranjenike. Na prevaru, u partizanskim uniformama, četnici su se ubacili u naše redove i počinili pokolj. Sa grupom boraca uspio sam se izvući. Izmučeni i gladni, ušli smo u prvo selo u kojem su nas dočekali s hranom. Tek kasnije, shvatili smo da smo upali u ustašku zamku. Nas preživjele su prodali Nijemcima, za svaku glavu, dobili su po pušku. Kada smo rekli da smo rudari iz Husinja, oni su nam oko vrata stavili pločice sa brojem i natpisom Berlin. Neko vrijeme, držali su nas u žici, na jednoj željezničkoj stanici. Jednog dana, potrpali su nas u vagone. Putovanje se odu-ljilo. Ipak, redovno smo dobivali hranu. Po nekoliko dana stajali smo na sporednom kolosjeku. To smo koristili za kupanje i pranje odjeće. Tokom kupanja razmišljao sam o poginulim drugovima pjevušeći pjesmu.
Husinjskog rudara, sahranjuje četa proletera.
Poslije nekoliko mjeseci tumaranja po šumama, svima je dobro došao taj odmor, makar i u ropstvu. Deportovani smo u Berlin. Bili smo smješteni u neku tamnu prostoriju. Kasnije smo doznali, da se nalazimo pod zemljom. Sutradan su nam podijelili alat: krampove i lopate. Mislio sam da radimo u rudniku, da bi kasnije shvatili, da kopamo podzemnu željeznicu U-ban. Danima, nismo viđali ni sunca, ni mjeseca. Jedan stražar, unuk vlasnika firme Simens Schukert koja je proizvodila električne tramvaje, prišao je i rekao da je prva serija tih tramvaja poslana u Sarajevo, da bi zamjenila one na konjsku vuču.
Dok smo kopali podzemnu željeznicu, potajno smo pravili male usjeke u koje se mogao skloniti jedan logoraš. Osjećali smo da bi im te rupe mogle zatrebati. To se potvr-dilo, kada su saveznici bombrdovali Berlin.
– Tako je moj amidža propatio u zarobljeništvu. Trebalo je dugo da se vrati kući. Potom dokazivanja da je bio u ropstvu, a ne da je služio fašistima. Čudio sam se kako nema boračku penziju, kao svi koji su bili u parti-zanima, a potom u ropstvu. Inžinjer Hans o tome je rekao:
– Sve zemlje iz kojih su ratni zarobljenici radili u Njemačkoj, dobile su ratnu odštetu, da bi regulisale penzije logorašima.
– Tad sam shvatio kako su neki proleteri-logoraši prevareni. Nikad nisu regulisali boračke penzije. Neke moje radne kolege, prilikom popravke starih tunela vidjeli su ispisana imena, koja potiču iz Bosne. Teško je raditi pod zemljom u miru, a kako je bilo tek logorašima…
Znaš, koju je želju pred samu smrt, imao moj amidža?
– Znam! – potvrdi Hamza – da se provoza podzemnom željeznicom koju je on gradio.
– Kako znaš? – u čudu će rudar.
– Kažu da svaki mimar, ima želju da obiđe svoj objekat kojeg je gradio.
– Njegovu želju bih ispunio da je živ – tužno će rudar.
Na rastanku razmjeniše adrese.
– Kad se vratim sa godišnjeg pitaću šefa da te primi u firmu – obeća Hamza.
(nastavice se…)
Add comment