Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

“O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek vidi šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte, jer On dobro zna šta radite!” (El-Hašr 18.)

Prenosi El-Berrau ibn Azib, radijallahu anhu: „Bili smo u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada ugleda skupinu ljudi, pa upita: „Zbog čega su se ovi okupili?“ Bi rečeno: „Kopaju kabur.“ Pa se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uznemiri i brzo ode do kabura, pa zaplaka, tako da su mu se suze natopile zemlju. Potom nam se okrenu i reče: „Za ovo se pripremajte i mnogo spominjite onu koja prekida užitke (smrt)!“ (Tirmizija)

Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na 18. ajet Sure El-Hašr:

“O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek vidi šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte, jer On dobro zna šta radite!”

Braćo i sestre, ovo su riječi Gospodara svjetova, samo Kojem pripadaju sva vlast i moć, riječi upućene meni i tebi i riječi koje bi trebale da urede naš dunjalučki život! Jesmo li ih svjesni i jesmo li istinske muttekije (bogobojazni) i živimo li kao muslimani, da bi kao takvi i umrli ili smo robovi dunjaluka ili još gore, robovi robova dunjaluka?!

Smrt je braćo i sestre svakodnevno tu oko nas i ona dolazi našim roditeljima, rodbini i komšijama, a mi nemarno živimo i iz toga ne uzimamo pouku. Nosimo gotovo svakodnevno tabute na našim plećima i u kabure ih spuštamo, ali ne razmišljamo o trenutku kada ćemo i mi biti nepomični na tom istom tabutu.

Kaže Allah, subhanehu ve te'ala, u 34. i 35. ajetu Sure El-Enbija’:  

“Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.”

Kada se braćo i sestre primakla smrt jednom srednjovječnom, oštroumnom i dobrom muslimanu, koji je nekada davno živio u Basri, uz njega su bili uplakani  ukućani, kojima on reče: „Podignite me da sjednem!“ Kada su mu pomogli, okrenu se prema babi i reče: „Babo, zašto plačeš?“ Reče: „Sine, ti si moje dijete i plašim se rastanka s’ tobom!“ Okrenu se majci, pa je upita: „Majko, zašto ti plačeš?“ Reče: „Sine, plačem zbog gorčine pomisli na rastanak s’ tobom!“ Okrenu se prema supruzi, pa je upita: „Zašto ti ženo plačeš?“ Reče: „Plačem zbog tvoga dobročinstva prema nama, koje će prestati, pa ko će nas izdržavati i brinuti se o meni i djeci?“ Okrenu se prema djeci i upita: „Zašto vi djeco plačete?“ Rekoše: „Babo, plačemo jer ćemo ostati jetini, pa ko će se o nama brinuti i izdržavati nas?“ On ih tužno pogleda i zajeca. Upitaše ga: „Zašto ti plačeš?“ Reče: „Vidim da vi svi plačete zbog sebe, a niko zbog mene! Što ne plačete zbog dužine moga puta? Što niko ne plače zbog malo opskrbe (dobrih djela) koju nosim sa sobom? Što ne plačete zbog toga što će moja privremena postelja biti kabur? Što niko od vas ne plače zbog težine moga stajanja pred Gospodarem svjetova na Sudnjem danu i polaganja računa?“ Potom pade i ispusti dušu.

Ovo je braćo i sestre veoma poučan događaj iz kojeg nam valja izvući pouke! Zapitajmo se, da li i mi plačemo za našim umrlim zbog njih ili zbog nas, koliko smo svjesni neminovnosti našeg odlaska sa ovog prolaznog svijeta i šta smo to za smrt, kabur i Kijamet pripremili, jesmo li svjesni da sa sobom u kabur ne možemo od materijalnih dobara ponijeti ništa sem ćefina, koji su od najobičnijeg šifona, neprošiveni i neobrađeni, da nam je postelja tabut skovan od najobičnije jeftine i neoblanjane daske, ili nam je postelja obična zemlja, što je sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksa naših dobrih predaka, da nemamo ni jastuka ni jorgana, da su nam krov najobičnije tahte i to na jednu vodu, koje nemaju izolacije, niti crijepa ili švedskog lima, nema prozora, vrata, dimnjaka i ventilacije, nema rasvjete, grijanja, niti klime i nema mnogo toga što je bio sastavni dio naših života?!

Kao pripadnici ummeta vjerujemo u istinitost hadisa našeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da se kabur vjernicima proširi i bude bašča od džennetskih bašča, a da se kabur nevjernika i munafika stijesni, tako da uđu rebra u rebra i kabur biva provalija od džehennemskih provalija, sve do Sudnjega dana, nakon čega je vječnost u džennetu ili vatri, a ja molim Allaha, subhanehu ve te'ala, da nas obraduje džennetom i sačuva džehennemskih patnji!

Budimo braćo i sestre od onih za koje hadis, koji bilježi imam Tirmizija kaže da su oštroumni:

Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, da je jedan Ensarija upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko je najoštroumniji?“ Reče: „Onaj ko najviše spominje smrt i koji se najbolje pripremio za ono poslije nje!“ (Tirmizija)

Dunjaluk je braćo i sestre kod Allaha, subhanehu ve te'ala, bezvrijedan, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Muslim:

Prenosi Džabir Ibn Abdullah, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao sa ashabima na pijaci pored mrvog teleta, koje je imalo zakržljale uši, pa ga je uzeo za uho i rekao: „Ko ga od vas želi uzeti za dirhem?“ Rekoše: „Ne želimo ga nipošto. Šta bi sa njim uradili?“ Reče: „Bi li voljeli da je vaše?“ Rekoše: „Tako nam Allaha, da je živo, bilo bi pod mahanom, jer je zakržljalih ušiju, a kamoli kada je mrtvo!“ Reče: „Tako mi Allaha, dunjaluk je kod Allaha bezvrijedniji, od ovoga vama.“ (Muslim)

Braćo i sestre, svi mi plačemo za umrlim zbog njegove smrti, a ne zbog onoga što ga čeka, plačemo nekoliko dana ili sedmica, a potom naše suze presahnu i prepustimo se dunjaluku, dok umrlog kako vrijeme odmiče sve rjeđe spominjemo i mislimo o njemu.

Braćo i sestre, zašto se ne sjetimo češće onih koje smo spuštali u kabur i zagrtali zemljom i ostavljali u kaburu, nakon čega su od njih odlazili najdraži, da nastave sa dunjalučkim uživanjem, zašto se ne sjetimo njih koji su do juče zajedno sa nama sjedili, radovali se i smijali, praveći dugoročne planove, pa da iz toga izvučemo pouku i razmišljamo o tome šta i nas čeka?

Prošao je Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, pored Bekia, mezarja u blizini Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, džamije, sa grupom drugova, pa je kazao: „Es-selamu alejkum, o stanovnici kabura! Hoćete li da vam prenesem naše vijesti? Vaše kuće su nastanjene, vaše žene su se poudale i sa drugima uživaju u vašim posteljama i vaš imetak je podijeljen! Ovo su naše vijesti! A koje su vaše vijesti?“ Pa se okrenu prema drugovima i reče: „Tako mi Allaha, da ih možemo čuti, oni odgovaraju: „Opskrbite se, a najbolja opskrba je takvaluk!“

Braćo i sestre, pripremajmo se za smrt i ono što dolazi poslije nje, ne gubimo nadu u Allahovu, subhanehu ve te'ala, milost i natječimo se u dobru!

Molim Allaha, dželle še'nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i sa onim što ne možemo podnijeti, da se smiluje našim roditeljima, da našu djecu učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

(Muderis)