Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

“I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska, poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.” (Al-‘Ankabut, 40.)

Draga braćo i cijenjene sestre, materijalizam je mnoge naše savremenike opčinio tako da slabo povezuju uzrok i posljedicu, ne shvataju vezu između rada i rezultata rada.

U muslimanskim sredinama pojavila se grupa koja se povodi za strastima i u tome pretjeruju. Druga grupa je pod dejstvom filozofije mišljenja s Istoka i Zapada, zapostavljaju Allahove zakone i prihvataju to mišljenje kao istinu i argument, smatraju da samo Allahovi neprijatelji govore istinu, da samo oni znaju dobro raditi.

Ovo se dešava u vremenu kada svijet potresaju veoma teške pojave, velike poplave, strašni zemljotresi, razorni ratovi čija vatra još uvijek plamti, bolesti koje nisu ranije bile poznate a pogađaju ljude, usjeve i životinje, zastrašujući događaji i strašne podjele.
Allahov, dž.š., zakon je takav da zločinci ne mogu umaći odmazdi. Svako zlo i nedaća dešavaju se kao posljedica grijeha. Iblis, Allah ga prokleo, zbog grijeha vjerovanje je zamijenio u nevjerovanje, bliskost u udaljenost, milost u prokletstvo, džennet u vječnu vatru.

Nuhov narod je kažnjen potopom, Ad je kažnjen strašnim vjetrom, Semud je zadesio užasan krik, Lutov narod je kažnjen tako što su njihove nastanbe prevrnute; što je bilo gore prevrnuto je dole i kamenjem su zasuti. Allah Uzvišeni veli: “I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska, poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.” (Al-‘Ankabut, 40.) To je potpuno jasna činjenica “I sve smo prema grijesima njihovim kaznili”. To je posljedica grijeha i to je kazna koja je nasilnicima blizu.

Gdje god se u naselju pojave grijesi budu razlogom njegova uništenja, kada osvoje srce oslijepe ga, kada se u narodu prošire budu razlogom njegova poniženja i konačnog potpunog istrebljenja.

Grijesi imaju negativne posljedice na dušu, tijelo i porodicu, na kopnu i moru, na zrak i okoliš. Grijesi su uzrok poniženja i propasti. Allah Uzvišeni kaže: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti…” (Al-Hadž, 18.)

Imam Ahmed bilježi predaju od Abdurahmana b. Džubejra b. Nufejra od njegova oca da je rekao: “Kada je osvojen Kipar vidio sam Ebu Derdaa kako sam sjedi i plače. – Zbog čega plačeš, Ebu Derda, – upitao sam ga – na dan kada je Allah uzdigao islam i muslimane? – Džubejre, kako su ljudi kod Allaha slabašna bića kada skrenu s pravog puta… Nekada je ovaj narod bio jak, imali su vlast, a onda su napustili Allahovu vjeru i došli su do ovoga što vidiš – odgovorio mi je.”

Kao posljedica grijeha nastaje briga, tuga i psihološka opterećenost. Zatim nemoć, ljenost, a potom kukavičluk, škrtost, prezaduženost i prezir ljudi. Radi grijeha nestaju blagodati a dolaze nedaće, umjesto Allahova blagoslova zaslužuje se Njegova srdžba. Kada čovjek bude iskušan grijesima srce mu se stvrdne, sa dobrim ljudima veza oslabi, udalje se od njega dobri članovi porodice i rodbine. Neki od naših dobrih prethodnika su kazali: “Kada god sam činio grijeh prema Allahu to bi se odrazilo na ponašanju moje žene i deve.”

U početku čovjek čini grijehe krišom dok ne izgubi osjećaj da je to loše i onda ih počne javno činiti. To će biti razlog izostanku oprosta, kako se navodi u hadisu: “Svim pripadnicima mog ummeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. Među javne grijehe je i ono što čovjek uradi noću pa ga Allah pokrije, a on ujutro kaže: – O ti, sinoć sam radio to i to. Gospodar mu tokom noći sakrio sramotu njegovu a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prekrio.” (Muttefek ‘alejh)

Javni grijeh je kada trgovac priča svojim kolegama kako vara prilikom prodaje trgovačke robe smatrajući to visprenošću i sposobnošću. Javni grijeh je kada podrugljivac spominje svoju podrugljivost, kada griješnik širi priču o svojim grijesima.
Među javne grijehe spadaju i razgolićene slike i bestidan govor; u ovom dijelu mediji imaju velikog negativnog udjela.
Veliki je belaj kada onaj koji je u kazni nije toga svjestan. Još veći je belaj kada se osoba raduje nevaljalom i kazni; raduje se haram imetku, raduje se mogućnosti da počini grijeh, da to može često činiti. Ovakvo ponašanje rezultira nestanak pozitivnih osjećanja u srcu prema porodici, rodbini i prijateljima, i nemoć razlikovanja dobra od zla.

Među najgorim osobama je svodnik koji širi nemoral u svojoj porodici, on je jedno od najprljavijih Allahovih stvorenja kojem je zabranjen džennet, prema hadisu Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Neprestano činjenje grijeha kida veze s pokornošću i udaljava od dobrih djela, a potom skameni srce i dušu te ne žudi za iskrenim pokajanjem. Najbolji primjer tome je ponašanje griješnika koji se svojim jezicima kaju i traže oprost ali su srca daleko od toga jer su i dalje ustrajni u činjenju velikih upropašćujućih grijeha, a to je jedno od najopasnijih oboljenja.

Kamata je uzela maha, nemoral, alkohol, droga, razna haram djela; falsifikovane diplome, krivokletstvo, sudski nepravedni i montirani procesi, pad moralnih vrijednosti, neprimjereno ponašanje omladine; mladića i djevojaka. Do kada mislimo biti nemarni prema svim ovim pojavama!? Da nas Allah sačuva od Njegove kazne! Uzvišeni veli: “To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni, – a Allah sve čuje i sve zna.” (Al-Anfal, 53.)

Kada muslimani zapostave Allahove zakone i predaju se strastima i prohtjevima, kada skrenu s pravog puta, Allahov zakon je da će se pojaviti negativnosti i život baziran na grijesima i lošim djelima.

Pad morala, pojava prostitucije, nedolično odijevanje i ponašanje, sve to vodi ka negativnim posljedicama. Nestaje stida, gube se ispravni parametri vrednovanja stvari i pojava, gubi se snaga i na kraju slijedi propast.

“I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove nemaštinom i bolešću nismo kaznili da bi se pokajali. Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i rekli: “I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!” – i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili. A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće stići noću dok budu spavali? Ili, zar su stanovnici sela i gradova stigurni da ih naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali? Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (Al-A'raf, 94-99.)

Klonimo se grijeha jer oni vode ka nevjerovanju, oni su razlog za nestanak blagodati, oni su uzročnici bolesti i skraćuju život, oni uzrokuju nestanak bereketa iz imetka, opskrba će čovjeku biti uskraćena zbog grijeha koje čini. Oni pocrne i otvrdnu srce, sprečavaju svjetlo znanja i upute da dođu do njega. Grijeh potiče čovjeka da počini sljedeći.

Neki od naših dobrih predaka su govorili: “Posljedica lošeg postupka je novo loše djelo.” Grijesi utječu negativno na osobu tako da ona zavoli griješenje, ustraje u njemu iako zna da su ti grijesi zabranjeni i s pogubnim posljedicama. Dosta je i onih koji ne uživaju u grijesima ali ih rade zato što su dio društva koje se tako ponaša, piju skupa alkohol, drogiraju se, uzimaju kamatu, kockaju, a ostavljaju namaz, propisno islamsko odijevanje i zaboravljaju kakva ih sudbina čeka: “One koji ne vjeruju čeka patnja teška, a one koji vjeruju i dobra djela čine – oprost i nagrada velika. Kako nmogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim…” (Fatir, 7-8.)

Takvo ponašanje je uzrok lošem završetku ovosvjetskog života. Griješnik će na samrti kazati: “Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!” (Al-Fadžr, 24.) “Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!” (Al-Munafiqun, 10.) “Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” (Al-Mu'minun, 99-100.)

Najopasnija posljedica grijeha je nestanak stida tako da griješnik javno griješi, a Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Svim pripadnicima mog ummeta bit će oprošteno osim onima koji javno čine grijehe. Među javne grijehe je i ono što čovjek uradi noću pa ga Allah pokrije, a on ujutro kaže: – O ti, sinoć sam radio to i to. Gospodar mu tokom noći sakrio sramotu njegovu a on ujutru otkriva ono što mu je Allah prekrio.” (Muttefek ‘alejh)

Ima onih koji se ponose svojim grijesima smatrajući da im je to nužda. Stalno čine grijehe tako da za posljedicu imaju osjećaj da to nije ništa veliko. Kada god se grijeh učini u očima griješnika malim on je kod Allaha, dž.š., velik, a omalovažavanje grijeha je znak licemjerstva. U Sahihu se bilježi da je Abdullah b. Mes'ud, r.a., rekao: “Griješnik na svoje grijehe gleda kao na muhu koja mu je došla na nos, pa je otjera ovako.” Omalovažavanje i umanjivanje grijeha uzrok je da se ustraje u njihovu činjenju, a to je razlog izostanka oprosta od Allaha, dž.š. Uzvišeni kaže: “Uzaludno je kajanje onih koji čine rđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: “Sad se zaista kajem!” a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili.” (An-Nisa, 18.)  “I kad oni skrenuše u stranu, – a Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu – a Allah neće ukazati na pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu.” (As-Saff, 5.)

Koliko je opasno ustrajavanje u činjenju grijeha vidi se pri rastanku sa dunjalukom i susretu sa ahiretom. U tom teškom momentu griješniku će se pokazati njegovi grijesi u kojima je bio ustrajan, a šejtan će ih uljepšavati tako da ne uspije izgovoriti kelimei-šehade.

Imam Ibn Kajjim, tahmetullahi ‘alejhi, spominje da je čovjeku koji je bio na samrti rečeno: – Reci: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! Umjesto toga on je počeo pjevati, i odbio je kazati La ilahe illallah. Drugome je isto rečeno, a on je odgovorio: “On ne vjeruje u ono što govori, – a potom je umro. Trećem je rečeno: Kaži: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! On je odgovorio: – Kada god pokušam izgovoriti jezik mi se oduzme. Jednom trgovcu je na samrti rečeno: – Kaži: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! On je odgovorio: – Ova roba je jeftina, ovaj mušterija je dobar. Onome koji je na vagi zakidano kazano je: – Reci: La ilahe illallah – nema boga sem Allaha! On je odgovorio da ne može jer mu se tas vage naslonio na jezik pa ne može od njega izgovoriti.”

Ovo su posljedice grijeha koje će zadesiti griješnike na ovom ili budućem svijetu, ukoliko se ne pokaju. Zato, pokajmo se svi Allahu, dž.š., draga braćo, od svakog grijeha koji smo počinili. Iskrenim pokajanjem Allah, dž.š., briše grijehe, pokriva sramote, otklanja kaznu, upotpunjuje vjerovanje, štiti od vatre i uvodi u džennet.

“O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali…” (At-Tahrim, 8.)