“Hamza gastarbajter” (49-51)

Kurs njemačkog jezika pohađali su u slobodno vrijeme i kad su bili raspoloženi.

Ležeći u krevetu Ahmo provjerava Hamzu. Rado-vali su se svakoj naučenoj riječi.

– Inšallah, još malo i neće nam trebati nitko da nas  k’o slijepce voda.

– Jes’ vala, – potvrdi Ahmo pa nastavi, – slijepi smo, kod očiju. Kad se sjetim kako smo izgledali smiješni u trgovini i na ulici, a da ne govorim na radilištu. Još trebamo položiti vozački.

Kolega ga iznenađeno pogleda i podviknu:

– Daleko ti, momčino, gledaš. Treba ići u vozačku školu, na njemačkom slušati predavanje. To će ići malo teže. Prvo moramo savladati jezik, pa onda o tome haberiti.

– Sve se to može, – smiri ga Ahmo pa nastavi, – u Münchenu postoje instruktori koji predaju na našem jeziku i kod njih se i polaže. Testovi su pisani na našem pismu.

– Mašallah! Da ti se ostvari nijet. Kada ti položiš, bit ćeš mi instruktor, – dobaci jaran.

– Inšallah!

Njihovo sanjarenje prekinu kucanje na vratima na kojima se pojavi Mujo.

– Selam alejkum, ima li bujruma?

– Alejkumu selam! Bujrum jarane!

– Hoćemo li negdje na kahvu? – pokuša Mujo da prekine iznenađenje.

– Evo, sad će kahva. Bujrum sjedi! Volja ti krevet, jal štokrla.

Pod teretom zaškripa gvožđurija.

– Ohoho… mašallah, tebi izgleda ne fali majčina sofra – kroz smijeh primijeti Hamza.

– Hvala Bogu dželle šanuhu, ne fali, mene je majka naučila kako se u tuđini preživljava, – u šali će Mujo.

– Evo, ja i Hamza pričamo o autima. Valjalo bi vozački položiti i kola kupiti, pa bi se k’o insani mogli ovim dunjalukom voziti,- sipajući kahvu uključi se u razgovor Ahmo.

– O tome i ja razmišljam. Osjetio sam da i vas dvojica imate isti nijet pa sam zbog toga i došao. Ne znam kako i gdje vozački položiti. To mi je velika briga, zbog jezika. Nešto sam naučio, ali ne znam čitati ni pisati.

– A šta ću ja, koji tek pokušavam nešto da naučim? O tome vašem polaganju ne mogu ni da mislim, – tužno će Hamza – ništa mi ne preostaje nego da polažem u domovini.

– Moj rođo, nakon pionirskih i omladinskih ospica koje si prebolio, počni da misliš svojom glavom. Već sam ti rekao da postoji mogućnost polaganje na našem materinjem jeziku – kupeći fildžane objašnjavao je Ahmo.

– Treba se raspitati za adresu, – radoznalo će Mujo.

– Već sam mislio o tome, kako uskladiti posao i školu i na koji način putovati.

Bivši brigadir, udarnik, iznio je iskustvo sa Omladinskih radnih akcija.

– Treba se provesti anketa, koliko ima zainte-resiranih za polaganje, pa da oni ovdje u naselju organiziraju obuku. Lakše je i manje košta, platiti prijevoz za instruktora, nego za sve kandidate.

Njegov prijedlog izazva smijeh.

– Dobar ti je prijedlog. Ja ću se raspitati na radilištu, za one koji bi željeli polagati vozački.

Nakon spoznaje, da se lakše može doći do vozačke dozvole, porasli su apetiti za autom.

Dani prolaze, kroz život se provuku, ostave poneku brazdu i boru, pečat života u duši i na licu. Otvrdi žuljevi na rukama više ne bole. Jednog poslijepodneva, ulazeći u sobu, Ahmo radosno povika:

– Evo, stigla pošta!

To obradova njegovog ahbaba, koji je upravo prao haljinku. Otresajući ruke od sapunice, palcem i kažiprstom uze pismo i pažljivo se namjesti na krevet. Spretno otpara ivicu koverte i izvadi komad hartije na kojem prepozna rukopis svoje hanume Emine.

„Selam alejkum, dragi Hamza, nadamo se da si dobro? Pokušali smo da ti javimo, i sa telegramom i telefonom. Teško mi je, da ti ja moram javiti, a neko mora i ovaj tužni haber…”

Hamza proguta pljuvačku, osjeti ujed ispod srca, ustade i iziđe iz sobe, osjećajući u trbuhu bol.

Ahbab se iznenadi njegovom uzbuđenju, pohiti za njim:

– Rođo, šta se desilo? Da nije, ne daj Bože, neko umro… reci bolan, šta je bilo?

S obzirom da ne dobi odgovor, vrati se u sobu da potraži pismo i da vidi zbog čega se toliko uzbudio njegov jaran. Sa poda uze kovertu i potraži datum slanja na marki sa likom Maršala. Trudio se da pročita datum slanja. Na koverti trag zalutalog pisma. Razmišljajući, gdje je mogla  zadržati pošta, uđe u kupatilo i zateče Hamzu kako se umiva. Nježno ga zagrli i upita:

– Šta se desilo, zašto plačeš?

– Javljaju… da je Osman… poginuo.

– Osman? Pa on je u vojsci… Ne brini…  zasigurno je greška, neslana šala…

– Nije greška, moj Ahmo… već bolna istina. Evo, ovdje sve piše… da ti pročitam:

„Dragi Hamza, budi hrabar i dalje se mora živjeti. Naš Osman je poginuo na služenju vojnog roka. Dovezli su ga u limenom sanduku. Vojna policije nije dala da se otvori. Našu bol povećali su i predstavnici JNA… nisu dali da se našem rahmetliji klanja dženaza. Naredili su da ga prati limena glazba. Babo Ibrahim tome se protivio, a podržale su ga i ostale džematlije i tad su dozvolili. Žao mi je, dragi Hamza, što nisi mogao prisustvovati bratovoj dženazi, na kojoj se okupila čitava mahala.

Nakon ovog, tužnog, imam i jedan radosni haber, postao si amidža. Osmanovca je rodila sina isti dan kad je stigao telegram o njegovoj pogibiji. Otišao je, a da nije vidio sina koji će nositi njegovo ime.

Dragi Hamza, znam da ti je ovo teško palo, molim Allaha dželle šanuhu, da ti podari sabur, a našem rahmetli Osmanu Džennet. Ne sikiraj se, misli na nas i na tek rođenog jetima, kojeg ti ostavi brat u amanet. Moram ti reći još jednu radosnu, ako Svevišnji dadne, ponovo ćeš postati babo.“

Čitajući ove zadnje retke Hamza je plakao. Plakao od tuge i radosti.

– Ja moram kući, – jecajući spremao se za put. Prevladala je savjest i unutarnji glas, koji se pretvorio u obraćanje Ahmi.

– Dragi moj Ahmo, moram kući da pomognem svojima u tuzi.

– Kako ćeš, znaš da su termini i neće ti dati odmor? Ako odeš bez njihove dozvole, dobit ćeš otkaz.

– Baš me briga za njihovim terminima, meni je važnija moja porodica nego sva Njemačka. Ako hoćeš pomozi mi da se spremim za put, raspitaj se kad prvi voz ima za Bosnu.

– Ja sam ti rekao, a ti odluči. Osaburi još mjesec pa ćemo zajedno – molio je rođo.

Vadeći kofer ispod kreveta, dao je do znanja, da nije promijenio svoju nakanu. Bez riječi, Ahmo iziđe iz sobe pokušavajući da suosjeti njegovu bol. Uz pomoć radnih kolega, vozni red pronađe kod portira naselja.

– Zašto tražiš, još je rano da se koferi pakiraju? – u šali će Boro.

– Pitam za Hamzu, pogin’o mu je brat.

– Da nije u vojsci? – neko upita.

Ahmo klimnu glavom. Radne kolege dođoše da podijele bol tješeći ožalošćenog. Pokušavali su da ga odvrate od puta i nagovore da sačeka završetak radova. Hamza više svoju odluku nije mijenjao. Kolege skupiše nešto novca i dadoše Hamzi koji se raznježi.

U neznanju taksijem dođe do željezničke stanice i uz pomoć Ahme provjeri kofer.

– Sve je tu, samo da ne zaboravim pasoš i da kupim nešto za djecu, roditelje i novorođenče. Sramota je doći kući praznih ruku.

Hamza stavi voznu kartu u pasoš pa zajedno krenuše u trgovinu. Uze što je naumio i vrati se na peron sa kojega će voz krenuti za Sarajevo. Na jednoj klupi otvori kofer i složi milošte. 

– Ima li mjesta, da nešto poneseš mojima?

– Vidiš da je poluprazan, – osmjehnu se Hamza, uze  mu zamotuljak iz ruke i pažljivo ga stavi u kofer.

Kompozicija München – Sarajevo već se formirala. Dva insana se selamiše i rastaše.

Ušavši u voz Hamza potraži kupe i broj sjedišta. Pažljivo odloži kofer na policu. Otvori prozor na kupeu, promoli ruku i glavu. Peron je bio skoro prazan, a tek poneki putnik, tražio je svoje mjesto u vozu.

– Kako to da nema gužve? – pitao se.

Razmišljajući o tome nije ni primijetio da je voz krenuo. Sjedeći u kupeu osjećao je strah. Shvatio je zašto putuje sam. Sjetio se pisma kojeg je napipao u džepu. Izvadi ga i poče ponovo čitati. Svaku pročitanu riječ osjećao je poput gorkog lijeka. Kad dođe do rečenice:

„Osman je poginuo!“

U trbuhu osjeti bol i ubrzane otkucaje srca, potom glavobolju. Zatvori oči da suze ne poteku. Za kratko utonu u san.

Sanja svoga mlađeg brata u bešici.

Ljetno je doba, vrijeme žetve. U polju se žanje pšenica. Dok odrasli vežu snoplja, djeca u hladu čuvaju mlađu i onu tek rođenu. Šestogodišnji Hamza nina bešiku, pokušavajući da uspava mlađeg brata, koji se migolji na strožici napravljenoj od tek požnjevene slame. Pri svakom požnjevenom rukohvatu majka Hatidža pogledom čuva djecu. Dadilju iz nužde, zove vriska kupača sa obale njegovog djetinjstva. Već su mu ručice utrnule od ninanja, a onda tišina. To ga obradova i u trenu nađe se na obali u društvu kolega. Skinu košuljicu i zagazi u plićak, osjećajući svježinu do pupka. Mjesto bratovog plača čula se vesela graja i žubor vode u kojoj su uživali kupači. Iznenada začu majčino dozivanje i škripu kočnica voza. To putnika vrati u stvarnost. I on se sjeti šta se desilo.

Nakon njegovog odlaska na kupanje brat se probudio i ispao iz bešike. Puzeći, došao je do požnjevene livade i pri tome napravi prvi korak. Kad je majka vidjela da joj sin hoda, zaboravila je na Hamzine nestašluke.

Tokom djetinjstva, uvijek je bio uz brata, kojeg je naučio igrama koje je on znao i prva slova pri polasku u školu. Tako se Osman ponekad pravio važan među svojim drugovima, znajući da ima starijeg brata koji mu pomaže u svakoj prilici.

Ponovo je utonuo u san. Kroz plač, čuje, kako ga Osman doziva, tražeći da ga spasi od berbera. Hamza se uplašio, iz kuće je pobjegao. Njegov poziv u pomoć slušao je u kućici na orahovom stablu, osjećajući miris zelenih plodova i bratove suze u svojim očima. Tad je Osman shvatio, da mu brat nije uvijek u mogućnosti da pomogne. Čak i onda kad bi se dvije vojske sukobile, kad bi na dvoboj sa svojim parnjakom izišao. Osman je morao sam da se bori sa mačem i da se hrve.

Sjećajući se toga vremena, još osjeća njegovu toplu ruku, dok ga vodi kroz rosnu travu, da bi brali jagode.

Često su zajedno išli u «hapu», tuđe voće brali, u slatkim plodovima uživali, dok ih ne bi voćari pohvatali. Tad bi dobili batine, od njih i svojih ukućana. Rane su liječili po svome receptu. Znali su oni i likovati, proslaviti bogat plijen, kojeg su čuvali po njedrima, džepovima i njima znanim, tajnim mjestima. Jedan drugom, trnje iz ruku i nogu bi vadili. Svoje ljubimce-lutalice, kučiće i mačiće, potajno hranili. Iz kukuruzana i hambara, kradomice žito uzimali, hranili golubove, pjetliće za megdan spremali. Naučio je on Osmana da napravi luk i strijelu, praćku, drvenu pušku i očice od konjskog repa za hvatanje ptica. Hodeći putima djetinjstva nije osjetio sve carine i njihove kontrole. Tek kad je došao na našu granicu probudi se iz polusna.

– Pasoška kontrola! Molimo da pripremite pasoše.

Putnik iz Münchena tek tad primijeti da su novi suputnici ušli negdje u Austriji. Ni ovaj put nije prošlo bez kontrole. Visoki policajac, uzimao je pasoše i vješto ih prelistavao, brzinom kockara prilikom miješanja karata, zapažajući pečete sa drugih graničnih prijelaza. Njegovo ozbiljno držanje ,oslikavalo je pravog branitelja socijalizma, koji budno prati da ga neko ne ugrozi iz zapadnih zemalja, iz kojih kapitalizam prijeti. Nakon svih tih ceremonija, voz je ušao u Sloveniju. Na prvoj stanici veliki broj putnika popuni prazna mjesta. Po jeziku Hamza prepozna južnjake, koji rade po slovenskim gradovima. U jednom kupeu gastarbajteri s juga koji rade u tri zemlje. Tokom putovanja Hamza je upoznao Subašu koji je radio u Austriji. Svoje iskustvo, stečeno po bosanskim šumama i pilanama, prodavao je austrijskim šumarima. Pričao je drvosječa o tome, a Hamza ga površno slušao.

– Sa motornom pilom, bio sam u Kozari i Grmeču, bio sam na Vlašiću i na Dinari, a sad obilazim austrijske planine. Obaram stabla i zarađujem šilinge. Ponekad odem sa jaranima u Beč da nešto vidim i da kupim. U jednoj šetnji, velikom bečkom ulicom, u jednom trenutku, osjeti miris dima a podom plamen, koji je kuljao iz jedne zgrade. Svoje iskustvo , koje sam stekao u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu «Sana» u Ključu, izdašno sam iskoristio i pomogao da se ugasi požar u muzeju. Mene je primijetio jedan stariji gospodin , dok je skupljao nagorene knjige. Kad je otkrio da sam «auslender», pitao je odakle sam. Rekoh da sam iz Bosne. Tražio je od mene da mu kažem iz kojeg sam mjesta. Kada sam rekao da sam iz Ključa, prijatno se iznenadi. Pozvao me na piće i tom prilikom pričao mi je o sebi:

– Toliko bogatstvo imaš pred vratima, a došao si ovamo. Studirajući historiju diplomirao sam na temu Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj monarhiji. Skupljajući građu doznao sam o mjestima u kojima su izgrađene pruge, putevi i pošte. Gradnju pruge Prijedor – Drvar predvodio je moj pradjed, koi je  u Sarajevu izgradio i prvi tramvaj, kojeg su vukli konji. Prilikom probijanja tunela u kanjonu rijeke Sanice, družio se sa radnicima i žiteljima saničke doline od koih je čuo priče iz prošlih vremena kao i ovu.

Kada su Osmanlije osvojile grad Ključ. Tražili su rimske majdene iz koji su ispirali drago kamenje. Jednog su pronašli u Majdaništu na obali male rijeke Biljanke. Zbog toga su Osmanlije u jednoj biljanskoj mahali Osmanovići sagradili grad Kulerine i nastavili sa ispiranjem dragog kamenja koje su čuvali u Gradini. Sve dok zemljotres nije Gradinu razorio i blago u jezero koje je tad nastalo potopio.

Subašina priča zainteresira putnike i on nastavi:

– Sadašnji žitelji Jabukovca pričaju legendu koja govori o nastanku jezera: «Dvoje sirotana nakon smrti roditelja uzeše oni što ne imaše svoga evlada za sevap i za želju da imaju potomstvo. Godine su prolazile brat i sestra su rasli ne znajući jedno za drugo. Kad brat stasa da može hizmetiti krenu za svojom nafakom. Jednog dana vraćajući se iz najma, uhvati ga kiša i on se skloni u jednu čobansku kolibu, u kojoj je bila jedna lijepa čobanica. Tako njih dvoje zanoćiše, ne znajući da su brat i sestra. Sutradan na tom mjestu osvanuše dva jezera. Umjesto tora osvanu veliko a mjesto kolibe malo jezero.

Nakon što kondukter pregleda karte ponovo poteče priča.

– Legenda kaže, da su ovce postale ribe, a brat i sestra, čuvari dva jezera, koja privlače svojom ljepotom i čudnom pojavom.

Kad ovlada suša, tad nastupi plima, od bratovih i sestrinih suza, dva jezera ko dva oka, u veliku suzu se pretvore, da bi sačuvali život u ovome kraju, dok kiše ne linu. A kad kiše ospu, tad nastaje oseka. Brat i sestra suze obrišu, radujući se kiši koja sobom donosi berićet i nafaku. Neki, mještani Jabukovca sa površine jezera, mogu da pročitaju mnogo toga, pa i vremensku prognozu i kako će ponijeti ljetina. U velikom jezeru  kad  se utopi hajvan jel insan, po tome se može predvidjeti kakva će te godine biti nafaka ovoga kraja. Neki čitači sa površine jezera mogli su osjetiti dolazak nesreće i ratova. Njihovoj priči nisu vjerovali mnogi stanovnici Jabukovca i Biljana, ni Sanice, niti Ključa.

Oni koji su znali, iz ćitaba tajnu, pohodili su  Ključ i njegov stari grad Lubicu. Dolazili su na obale Ja-bukovačkih jezera, pokušavajući da se domognu blaga. Neki su ostali na dnu jezera, a neki su nastradali na putu. Zahvaljujući čuvarima Jabukovačkih jezera,blago je i danas na dnu.

Subaša se zamisli pa nastavi:

– Ovu legendu znao sam i prije, ali nakon što sam je čuo od Austrijanca u nju sad i više vjerujem. Ostaci starih srednjovjekovnih gradova Gradina i Kulerine potvrđuju da su tu živjeli vitezovi, age i begovi, koji su vladali ovim krajem. Dok arheolozi čekaju, avanturisti tražeći blago ruše zidine u kojima se skriva povijest ovoga kraja. Ostaci starih gradova još se naziru i na Kulenović i Radulović Glavici. Njihova veličina može se naslutiti po veličini dva brda koja se nalaze u polju između rijeka Sanice, Korčanice i Biljanke. Na tom polju izgrađeno je lijepo naselje kojeg prozvaše Polje u kojem sam i ja izgradio kuću. Mi nasljednici ovih gradova, potomci aga i begova, dolaskom ratova, novih vladara i agrarnom reformom izgubili smo imanja… zato moramo u pečalbu… bez obzira što na našoj djedovini i dalje ostaje sakriveno bogatstvo. Mapu o sakrivenom blagu imaju vlasnici muzeja u kojima se čuva historija ovog kraja…

Nakon što Subaša završi svoju priču, javi se i jedan suputnik.

– Svoju povijest nismo pisali, već smo je usmeno s koljena na koljeno prenosili. A narod kaže: «Što nije u ćitabu ostavljeno, na tabutu je odneseno».

Sjećajući se narodne izreke, putnik nastavi besjedu:

– Ja sam iz Sanskog Mosta… iz bosanske „Venecije“ iz grada cvijeća, kroz kojeg teče devet rijeka, evo pokušaću da ih nabroim; Sana, Sanica, Dabar, Zdena, Bliha, Japra, Kozica, Sasna i Majdanska rijeka. Neću vam pričati o rijekama, već o prošlom zemanu.

Na mojoj djedovini, nalaze se ostaci tvrđave Kamengrad, a u mom rodnom zavičaju Donji Kamengrad nalazi se Musalla na kojoj je sultan Mehmed Fatih pred-vodio džumu-namaz. Prenosi se da je tom prilikom za sulta-nom klanjalo sto pedeset hiljada askera, – ozbiljno će Sanja-nin pa nastavi – Sultan Mehmed El-Fatih obišo je svoje askere, koji su se  utaborili na obali rijeke Sane obsjedajući tvrđavu u Ključu. Posjetio je i ranjene askere koji su se liječili u ljekovitoj banji Ildža, kod Sanskog Mosta.

Slušajući ovu priču, ozbiljno će jedan od suputnika:

– U povijesti, neke stvari, jednom se dešavaju i ne mogu se nikad više ponoviti, ni obnoviti – lijepu misao sroči pa nastavi – studirajući povijest, obišao sam arhive u kojima se čuvaju stari zapisi, pa i oni iz doba vladavine Osmanlija. Tom prilikom spoznao sam veličinu sultana Mehmeda El- Fatiha, od kojega možemo učiti i naučiti da mjera tolerancije nije u moći da se drugog omalovažava, već je mjera tolerancije, moć da se drugog poštuje u njegovom pravu na život, vjeru, slobodu, imetak i čast.

Putnik, historičar, kao da je na času historije, predavač, a njegovi suputnici, učenici, nastavi predavanje.

– Fatihova Ahdnama nije napisana iz straha, nije iznuđena zbog interesa, i nije objavljena iz potrebe za pokazivanjem i dokazivanjem. Ona je objavljena iz uvje-renja da je svako slobodan u svojoj vjeri, u svojoj domo-vini. Ona je objavljena da svjedoči o jednom vremenu i jednom čovjeku koji je znao da je prava moć u poštivanju ljudske ličnosti. Zato je Fatihova Ahdnama povijesna vrijednost koja nije mogla biti neprimijećena, zato što uvijek koristi ljudima, ona je nama i dan-danas korisna jer u njoj možemo prepoznati razliku između istine i neistine, istine koja traje i neistine koja nestaje u bujici koja nosi otpad što pliva na površini povijesti. Ona je korisna, da nas podsjeti na trajnu vrijednost bosanskog života koji je nezamjenljiv bez suživota i tolerancije, koju treba poka-zivati baš onda kad se ima moć i vlast, baš onda kad drugom i drugačijem možemo pružiti ruku prijateljstva.

Zahvaljujući Fatihovoj Ahdnami na ovim pro-storima sačuvano je bogatstvo zajedničkog suživota, koji se oslikava u svakodnevnici, – spremajući se, da na sljedećoj stanici napusti voz ,nastavi historičar, – ova Fatihova Ahdnama bila je fundament mnogim zakonima koje su donosili vladari koji su vladali pa i ovi koji danas vladaju Evropom i Azijom.

Izlazeći iz kupea, dobaci:

– Mnogi zakoni su dobri, ali su, nažalost, mrtvi i pokopani negdje u arhivi.

Nakon što ispratiše historičara, Sanjanin nastavi:

– Čuo sam priču o Starom gradu Kamičak. Legenda kaže da je grad izgrađen na Krasuljama. Da bi preko noći bio prebačen u Kamičak na mjestu gdje se sad nalaze ostaci zidina Starog grada Kamičak. O tome kako je grad sa Krasulja prebačen preko noći u Kamičak legenda kaže: …  

-Kad je Papa poveo križarski rat protiv bosanskih Bogumila. Ni njihov tadašnji zaštitnik, bosanski ban Kulin, nije im više mogao pomoći. Da bi se zaštitili od križara  povukoše se u bosanske planine. Na uzvišenjima, nepristu-pačnim terenima, prave sebi naselja i utvrde. Jedno bogu-milsko pleme, bježeći od križara, prolazilo  je  kroz dana-šnje mjesto, Krasulje, koje  je u to vrijeme bilo bogato šum-skim voćem. Tu su i Bogumili ostali, naselje i utvrdu  sagradili, u kojoj su živjeli sve dok ih nisu križari napali. Utvrdu u Krasuljama  Bogumili nisu mogli braniti, neželeći pasti u ropstvo, morali su  se povući. Prilikom napuštanja utvrde, njihov poglavar Did uputio je dovu  Bogu. Moleći da ih spasi od progonitelja.

Tog trenutka pala je gusta magla, i oni su  neo-paženo otišli. Kad se razdanilo, križari i njihova opsada bili su zapanjeni, utvrda je nestala i sa njom njeni žitelji, k'o da ih je magla progutala…

Pod okriljem magle Bogumili su naišli na jednu  rijeku. Kad se magla razišla, ugledali su svoju utvrdu, na tom mjestu, misleći da nisu nikud ni išli. U toj utvrdi na-stavili su živjeti gradeći sebi naselje u kojem su  dočekali Fatihovu Ahdnamu koja im je garantovala slobodu u želje-noj vjeri…

        Hamza ponovo utone u snove i sanja… na stanici čeka brata i babu, koji su otišli u Maršalku, na prijemni za Vojnu akademiju. Slušajući buku koja je najavljivala dolazak voza, u mislima je vidio brata Osmana u uniformi pitomca. Probijajući se kroz gužvu, dođe do brata, da mu čestita. Kad je vidio njihova tužna lica, iznenadi se.

– Nisu me primili – tužno izusti Osman.

– Nisu te primili… zašto? – u čudu će brat.

– Zbog kila. Imam kilu-dvije manje u odnosu na visinu. Ostale testove dobro sam uradio i dobio dobre ocjene. Kilu sam bar izgubio u toku svih tih testiranja…

Škripa kočnica voza probudi Hamzu, voz je ulazio u zagrebačku željezničku stanicu. Dok jedni putnici za-vršavaju putovanje, drugi kreću na put. U Hamzin kupe uđoše dva putnika.

– Evo djede slobodnog mjesta.

Novi putnici uz pozdrav sjedoše. Tokom puta, međusobno su diskutirali o životu i slobodi vjere. Djed nije mogao ubijediti unuka, studenta marksizma, da je ustav mrtvo slovo na papiru. Zato starina otvori dušu, uz šapat unuku priča.

– Dok nema slobode u vjeri, nema tu prave slobode. Iako nisam pripadnik islama, želim reći istinu. Prekrasna Zagrebačka džamija, veličanstvena građevina u centru grada, podignuta na trideset i šest stupova i sa tri munare, bila je jedna od rijetkih ukrasa Zagreba. Mnogo vremena i dinamita trebalo je utrošiti ovim crvenim zaštitnicima vjere koji kroz ustav zagarantovaše pravo svakog građanina u Jugoslaviji na vjeroispovijedanje, dok su svoje davnašnje želje uspjeli da izvrše i da na kraju ovog svog zločinačkog djela javno dokažu da je ustav mrtvo slovo na papiru i da je on napisan samo za to da zavara svjetsku javnost… čvrste temelje masivne građevine nisu mogli razbiti bez mina. Srušili su sve tri munare a džamiju pretvoriše u Muzej narodne revolucije.

Unuk smiri djeda govoreći:

– Rađa se novo, bezklasno društvo, sa time se moramo pomiriti.

Djed ga mrko pogleda pa ga ukori.

– Kako se mogu pomiriti! Kada su srušili onakvu ljepoticu, kako ćemo mi sačuvati onu našu crkvu? Mineri mogu po nalogu partije, doći i u Kraljevu Sutjesku i ode nam samostan.

Slušajući suputnike Hamza pomisli.

– Moj djed Smajo, pričao je o Džumade-l-ula koji se obilježava u Kraljevoj Sutjesci. Mada ne znam puno o tome, znam da nisam jedini koji se sukobio sa roditeljima u vezi vjere i politike.

Sa tim mislima utonu u san.

Klepet točkova preko skretnica, probudi usnulog putnika. Trljajući oči Hamza primijeti da voz ulazi u Bosnu. Gledajući u rijeku Unu zaboravi na tugu. Prolazeći poznatim krajolikom, Hamza osjeti svu draž proljeća. Pogledom upija behar, tragajući u mislima za bojom slatkoćom i veličinom ploda, koji će  iz behara izrasti. Prolazi kroz željezničku stanicu u kojoj se tovari željezna ruda, Hamza pogleda u putnike, radnike iz željezare Jesenice, koji žive kraj rudnika željezne rude. Na njihovim licima bore i pitanja. Zašto željezara nije izgrađena odmah kraj rudnika, već u Jesenicama, iako na nekoliko stotina kilometara nema rudnika željezne rude.

Ožalošćenom putniku dosta je bilo i priča i snova i nije više slušao jadikovku samoupravljača, saburli je čekao škripu kočnica, pa da mu požele dobrodošlicu u njegovu čaršiju. Nakon nekoliko stanica i to se ostvari. Izlazeći iz voza Hamza, osjeti slast povratka, samo za kratko.

Ovaj put nitko ga ne dočeka. Odluči da svrati do brata Jusufa. Njegova pojava iznenadi brata koji je ležao u postelji.

– Selamun alejkum!

– Alejkumu selam!

– Ima li bujruma?

– Bujrum! Odkud ti u ovaj vakat?

– Čim sam dobio pismo odmah sam krenuo. Je li istina za našeg Osmana?

– Istina… ode mlad, ne dočeka ni dvadesetu.

Priču prekinu škripa vrata i dolazak Jusufovce.

– Subhanallah, koga to vidim!? Kako si djevere, kad si došao?

-Idem evo sa stanice, pa svratih da vas vidim.

– Sad je dobro, kako je bilo nakon nesreće u jami. Neće ti brat iz rudnika. Da bar ode negdje vani pa da ne strahujem svake smjene hoće li se živ vratiti kući.

– Ja sam svoje rek’o – prekinu je rudar pa nastavi -ko jednom proba pogače sa devet kora, taj ne može napustiti jamu. Mi rudari smo «kamarati» i ko napusti okno tretira se dezerterom. Ne želim da živim sa takvom ljagom. I ove godine moja smjena proglašena je najboljom. Dobili smo Orden rada. Naš predsjednik sindikata Luka, išao je po odlikovanje koje mu je lično uručio Tito. Vidite sva ova priznanja i slike, ne bih ih dao za sve blago ovog dunjaluka!

Ponosno rudar pokaza na kredenac.

– Šta ćeš s njima, samo mi skupljaju prašinu – žalosno će Jusufovca, – vidiš, djevere, da ti je brat prolupao. Neće da shvati da se više ne živi od ideala.

– Šuti ti – ljutito rudar ukori svoju hanumu, – nemoj da te ko čuje… mogli bi izbiti drugovi iz Komiteta i naš predsjednik sindikata, drug Luka. Da čuju šta trabunjaš, loše bi se provela, a mene bi osramotila.    

– Doći će – potvrdi Jusufovca pa nastavi, – znaju oni da je kod tebe najbolja sofra i najslađa janjetina. Da te cijene zaposlili bi nam ono dijete, a ne da se muči u željezari na visokoj peći. Kraj nogu mu teče željezo k’o naša rijeka.

Nakon što popiše kahvu, Hamza usta. Znajući njegov nijet, Jusuf se obrati ženi:

– Ako dođu drugovi iz Komiteta neka me sačekaju, brzo ću se vratiti.

Izlazeći na avliju, rudarskim „sretno“, Jusufovca ih pozdravi. Svratiše kod starijeg brata Abida koji je pod pritiskom Udbe morao napustiti imamsku službu i zaposliti se u Zemljoradničkoj zadruzi.

Idući ćirom poznanici su im upućivali riječi utjehe. Svratiše u harem i iznenadiše se, koliko je svježih kaburova. Ispred Osmanovog kabura stadoše, El-Fatihu proučiše.

(nastavice se…)