svabo
Bosanski putevi, sume Srpske
Jos neki dan prosetah Sarajevom, onako opusteno, kako inace rijetko radim zadnjih godina. I lijepo je opet bilo. Pamticu ova putovanja, svako na novi, ljepsi nacin. Kofer vec bi spakovan, opet pun knjiga, casopisa, nedocitanih novina i prljavih, na duhan usmrdjenih kosulja. Nisam opet propusio, ali se pusilo gdje god bih usao, pogotovo tokom utakmice stoljeca. I cudno mi nekad po gradu. U jednom momentu osjecam da me niko, bas niko i ne primjecuje. ‘Sam u masi’, sto napisa Dino. A nekad me opet, onako iznebuha, svi, bas svi odmjere. I Cigancici s obje strane Ferhadije, i prodavci novina, personal iz slasticarni, starija gospoda i gospodje i Sarajke sto se uglavnom u grupicama od 2 ili 3 prebacuju s noge na nogu, ponekad vidljivo komentarusici medjusobno ono sto vide … ili onog koga vide.
Zaboravih haman kakva je jesen u Bosni, prohladne veceri i zore, ugodno novembarsko sunce, miris kestenja i pecenog mesa po Bascarsiji. I bi Refko u pravu. Sreli smo se u Haagu prije 15-ak dana, prije nego se ispalio za Liban. Bi u pravu kad rece da se od negativnih vibracija po Bosni vise ne mozes sakriti. Preplavljuju grad iz radija u Crvenom, Zutom ili Sarajevo-taxiju, titraju pred ocima sa prvih stranica Avaza i Dana, tvrde profesorski ispitano na FTV da se ‘ znate “ono” u Srebrenici ne moze zvati genocid jer nisu pobili i zene, mozda tek jednu od onih 6 ili 8 hiljada, hajd nek’ bude 8, ali ‘samo’ muskih…’, jure ulicama Istocnog (onog nji’ovog) Sarajeva deruci se iz auta da je ‘Allah najveci’, pojasnjavaju strucno da OHR treba da ode jer nam vise ne treba, najavljuju da vise nece dolaziti na sastanke PIC-a jer su isti izgubili svaki smisao, otpustaju profesionalce iz SIPA-e jer su radeci svoj posao razotkrili pljacku vise od 110 miliona KM od strane Milorada Dodika i bratije iz Banja Luke, mijenjaju banjalucki Mejdan i sportsku halu ‘Borik’ u Obilicevo (jel’ udje Obilic ikad u Bosnu?), Gornji Seher u Srpske Toplice, Skender Vakuf (po uzoru na mrkonjicki Varcar Vakuf) u Knezevo, Arslanagica most u Pavlovica most u Trebinju, i sume postase Srpske, a i Sarajevo revnosno izlijepise zelenim tablama s ulicama i brojevima po kucama, osnivaju stranku i tvrde besramno da ce iskorijeniti pohlepu i licni interes iz politike, a cijeli grad obasjan odsjajem sunca sa stakala njegove Radon-Plaza-e i Avaz Twistera, ne navijaju za Bosnu i Hercegovinu osim kad igra protiv Turske, mijenjaju prefiks bosanski iz posljednja dva bosanska grada u RS-u, na televiziji nam svakodnevno jave da je vrijeme u ‘Republici Srpskoj, kao i u Bosni i Hercegovini’ suncano (kao da su jedna pored druge, a ne jedna u drugoj), … a na ulici i dalje ne znas kako ce jos jedna majka zvati dijete kad se rasplace: “Sta je Johane?” “Emire, sine ne idi tamo, Marija pazi, nije jos zeleno…”
E, jebali su nam znanje, oni Balasevicevi ‘losi djaci, sto danas vladaju'…
U avionu iz Amsterdama ispricah se slatko s jaranom iz vojske, onaj sto je rastavljao i sastavljao kalasnjikov brze od kapetana Mandica. Ne vidjeh ga od ljeta 1991. i nisam znao ni je li ziv ili mrtav. Je li, kao i Mujo presao ili preplivao Drinu prije furtutme po Bosni; gdje danas, u kojem on filmu glumi, ako zivi…
Njegova karta za Zagreb i Sarajevo je bukirana negdje u “US of A”, moja u Haagu. I eto, tokom oba leta sjedili smo, nakon tih 18 godina, jedan pored drugog… I da ga nisam prepoznao pri ulasku, bili smo znaci osudjeni putem osmotriti jedan drugog i prozboriti koju. Putevi se tako lijepo unaprijed ukrstise, tako da se nista, bas nista, ne prepusti slucaju… Neko garant radi prekovremene sate, doradjujuci, rezirajuci zivote. (“Cudesni su putevi Gospodnji, moj prijatelju”, sto bi rekao moj jaran Josip…)
“Jesi ti Gradjankic?”
“Jesam!”
Iako je boja glasa ostala ista i potvrdjivala ono sto sam vec znao, nije mi haman trebao ni odgovoriti. I ispricasmo se, na brzinu. Ziv je i Samir, Indijanac iz Zvornika. Tom momku sam i ime bio zaboravio, ali ne i facu.
“Zivimo u vrijeme prostitucije. Sve se prostituise i sve je dozvoljeno. Pocece opet zivot kad pocnemo obilaziti stratista ‘onih drugih'” bi jedna od pametnih koju pokupih ovog puta…
Homo Manjacus
Redovno presjedam na zeljeznickoj stanici u Haarlemu. Naoko, stanicna zgrada i danas izgleda potpuno isto kao i one holandske zime prije skoro 17 godina kada sam prvi put krocio u jednu ‘obicnu’ holandsku zeljeznicku stanicu. Ovih dana je k'o nesto farbaju i glackaju, ali se, nakon sto se skele uklone, bas i ne vidi da se na njoj nesto stvarno promijenilo. Te 1993. godine, te prve ‘slobodne’ zime nakon zadnjeg balkanskog mira, danima je bilo uzasno hladno. Izgledalo je kao da nekom i tu nije bilo dosta sto se do polovine decembra posmrzavasmo po vrletima Manjace, a zatim jos par mucnih, nestvarnih hefti i u neugrijanim spavaonama kasarne u Karlovcu, te kao da je nesto tim mrazom upozoravalo: “ne seri, po Bosni je jos gore”.
Tamna voda brojnih kanala i malih jezera ukazivala bi se te godine ispod bijelog leda tek pored i ispod klizavih mostova gdje su se jedna drugoj uz toplo tijelo sabijale masno-debele guske posmatrajuci nas, do tad nepoznate prolaznike sa saljivim crnim kapicama UNHCR-a preko cijele, jos uvijek celave glave.
Na Manjaci navikosmo malo po malo na golu, prljavu, nekima isflekanu kozu po tjemenu. Kako na svojoj glavi, tako na svim ostalima. Iako je postepeno bivalo sve hladnije, friz na keca je bio i zgodniji zbog usiju koje se zajedno s nama spasise vec uveliko osigurane smrti u Omarskoj (sigurno je samo ono sto je osigurano), ne zeleci, kao ni mi domacini, da ostave duse ni na hladnoj, vjetrovitoj planini. Osim toga, mala crna kapica puno bolje se nabijala na celu nego na neocesljano, prljavo runo ili onaj, na Manjaci izumljeni “polu-Ciroki”.
Polu-Ciroki (sva autorska prava na ime do daljnjeg suzdrzana) je bila ‘frizura’ koja se s vremena na vrijeme mogla zamijetiti u ovoj ili onoj logorskoj zici (logor je bio podijeljen na Prvu i Drugu zicu), a nastajala bi potpuno slucajno cak i za njenog tvorca, umetnika-bricu kada bi tokom svakodnevnih sisanja odjednom nestajalo struje. Kako struja ponekad ne bi dolazila danima, s vremena na vrijeme bi, pogotovo kad je suncano i nehladno vrijeme, bljesnula tako nacelavo osisana samo jedna strana glave. Drugu bi, je li, i dalje prekrivala bujna, najcesce tamna kosa, nepobitni dokaz da se doticni ovan vec bio nasao pod makazama svog cobana.
Ovo posebno naglasavam zato sto su banjalucki sarenci, inace fina gradska djeca iz Sehera cesto samarali logorase s ‘predugom’ kosom (vidi pricu o Halvadzicu), no ‘polu-Cirokiji’ su do svrsavanja svetog cina sisanja, automatski postajali zasticena, endemska vrsta Manjace: zvanicno ime iz udzbenika historije Republike Srpske godine Bozje 2092.: “HOMO MANJACUS”.
Ovisno od momenta nestanka struje, Homo Manjacus (ili, po narodski da nas opet ceo svet razume: Polu-Ciroki) se, kao i Luna na nebeskom svodu, ponekad pojavljivao i sa manje ili vise koze na glavi doticnog primjerka logorasa, pa se tako slobodno mogao zvati ‘Cetvrt-Ciroki’ ili (ona toplija verzija), 3/4 Ciroki.
Vidim tatu! Vidim mamu! Godina je…
Ovih godina u Haarlemu zimi uglavnom nije tako hladno. Zima nekako zacas proleti, jedino duge noci i dosadna kisa ukazuju da nije vrijeme za veselje.
Cini mi se, svakog dana oko 19 casova, na peronu broj 3 stanice u Haarlemu ukaze se jedan procelavi ciko, tupih, tamnih ociju, cesto u izlizanoj, ponekad od kise vlaznoj jakni. Crni okviri naocala kriju za slucajnog prolaznika cinjenicu da se covjek po ko zna cijim kriterijima svijeta vise ne vodi pod ‘normalan’. Nakon sto kao po naredjenju osmotri prvo desnu, a zatim i lijevu stranu perona, a ponekad i mene u odijelu, s knjigom u ruci na crnoj metalnoj klupi pored njega, ciko se zagleda u daljinu ispred sebe, upre prst preko 3 reda sjajnih tracnica prema peronu broj 1, a zatim svaki puta iznova kaze potpuno iste rijeci ne zatvarajuci usta:
“Vidim tatu! … Vidim mamu! … Vidim gospodju Koen! … Godina je 1951.!”
Nakon toga, s vec vidnom gustom, bijelom pljuvackom u ustima, ponekad brisuci mokro, golo celo, promrmlja jos nesto i polako nastavi dalje. Dva puta sam ga pitao sta jos vidi i kud oni to idu te 1951. i pojasnio mi je, malo po malo, da su njega tog najvaznijeg dana u historiji njegove knjige poslali u neki internat gdje je proveo 6 mjeseci. Da li se tad, mora da je bio mali djecak, vec ukazivalo da ce on ovih godina svaki dan iznova dolaziti na peron broj 3 da vidi istu davnu scenu, da li je to bilo i razlog zasto je uopste isao u ‘internat’, nikad ga nisam pitao. Niti skontao…
Ponekad se, samo ponekad upitam, od koje bih 2030. + godine ja mogao traziti svoje mjesto pored klupe na stanici u Haarlemu, a zatim i upirati prstom u peron broj 1:
“Vidim tatu! Vidim mamu! Vidim buraza malog i seju… Godina je 1994.”
“Nije smrt ono sto je uzasno, vec zivoti koje ljudi zive ili ne zive do svoje smrti. Oni ne postuju svoje zivote, oni pisaju po njima… Ruzno izgledaju, ruzno govore, ruzno hodaju. Pusti im veliku muziku i oni je nece cuti. Vecina ljudskih smrti je obicna prevara. Nista tu nije ostalo da umre.” (Charles Bukowski)
Add comment