U raljama sarajevskih političko-mafijaških krugova

Bakir Izetbegović može da bude ljut samo na sebe – mit o njemu, koji se Bošnjacima godinama vješto servirao, puca na sve strane, a njegov osobni autoritet se uveliko topi. Treba biti iskren – i taj mit i njegov autoritet građeni su na činjenici da je sin Alije Izetbegovića.

Jednostavno, Bakir Izetbegović se našao u vrtlogu politike i mafije i od onog trenutka kada je makar i pomislio da samom pojavom može smiriti “uzburkano more” i spojiti nespojivo, počeo je u očima običnih ljudi da pada. Kada su se još na javnoj sceni pojavili njegovi zaštitnici, sve je ogoljeno do kraja.

Naime, Izetbegović junior je dozvolio da se ličnim prijateljstvom s njim na sva usta hvale i Senad Šahinpašić Šaja i Fahrudin Radončić i Naser Keljmendi i Naser Orić i Muhamed Ali Gaši i još mnogi slični o kojima javnost ima potpuno sklopljenu sliku crne boje. Kada on na to, Šahinpašićevo zaklinjanje u Allaha da će naći crnca koji će silovati maloljetnu kćerku policajca Edina Vranja izjavi da “treba sve odvagati, jer nisu stvari ni crne ni bijele u životu”, onda to nije daleko od zaključka da javno brani Šahinpašića i minimizira njegovu prijetnju.

Tokom rata i nakon rata stalno su u špici javnosti bili sinovi Alije Izetbegovića – Bakir, Franje Tuđmana – Miroslav i Slobodana Miloševića – Marko. Bakir Izetbegović predstavljan je kao sušta suprotnost u odnosu na ostalu dvojicu – Miroslav Tuđman stekao je glas hrvatskog jastreba i čovjeka koji se brzo i sumnjivo obogatio, a Marko Milošević je bio na glasu švercera i kriminalca velikog kalibra. Milošević je danas u Moskvi, Tuđman u Zagrebu, a Izetbegović u Sarajevu. Sve trojica su finansijski izuzetno obezbijeđeni, a prema mišljenju običnih ljudi iz Sarajeva najbogatiji od njih upravo je Bakir Izetbegović koji vješto to skriva od javnosti. Istina, u njegovom imovinskom kartonu nema ništa posebno da se pročita, ali se priča da se duboko uvukao u brojne sarajevske firme koje mu, što javno, što tajno obezbjeđuju visoka primanja, provizije, usluge i slično.

Sigurno je da za to može da zahvali i poziciji u SDA gdje je potpredsjednik i gdje, priznalo to rukovodstvo te partije ili ne, on vuče poteze iz sjene i upravlja mnogim tokovima. Izvori iz SDA kažu nam da je izvjesno da će se Izetbegović mlađi kandidovati za predsjednika stranke i da već uveliko lobira, naravno uz pomoć svojih bliskih prijatelja i, zašto ne reći, novca koji mu je na raspolaganju. Sve prognoze o tome hoće li uspjeti da i zvanično preuzme stranku, ovog trenutka su nezahvalne s obzirom da nije malo onih koji mu ozbiljno zamjeraju na vezama s pojedinim akterima organizovanog kriminala i strahuju da bi njegovi prijatelji mogli biti ti koji će, u slučaju da on bude predsjednik SDA, tek dobiti na snazi i moći i da bi tada počelo uklanjanje svih onih koji njima nisu po volji.

Izbetbegović više ne može da se iščupa iz zagrljaja na koji je pristao i igre koju je svojevoljno zaigrao. Senad Šahinpašić Šaja puno zna. Fahrudin Radončić, koji je svojevremeno jednom američkom ambasadoru sve najcrnje pričao o Aliji Izetbegoviću da bi nedavno kazao da mu je Alija bio kao otac, sada se dobro primakao Bakiru Izetbegoviću kako bi ostvario svoje pohlepne političko-finansijske ambicije koje podrazumijevaju i – premijersku funkciju. Tu su i Naser Keljmendi, Naser Orić i neki drugi sa svojim željama, zahtjevima i – informacijama koje o mnogo čemu imaju i za svaki slučaj čuvaju.

Dakle, iz tog kruga, sve i da hoće, Bakir Izetbegović više se ne može izvući, jer bi pristao da bosim nogama gazi po razbijenom staklu. Najmanje su dva razloga tome – ti njegovi prijatelji i pajtaši brzo bi se potrudili da javnost sazna puno šokantnih detalja, a drugo, vjerovatno bi se njegovi džepovi sporije punili nego sada.

Sve u svemu, kada se podvuče crta, za situaciju u kojoj se našao, sam Bakir Izetbegović je kriv. Priče njegovih prijatelja da je udar na njega zapravo udar na djelo njegovog oca Alije dodatna su mu podmetanja i sicilijanski način javnog slanja privatnih poruka.

(san)