svabo
“Evo mene (sa friskim haberom) i ime mi je Kemo, ima l’ neko da bi se polemo?” 🙂
Vec odavno nisam tipkao, jutarnji trac, i priznajem da sam se i odvikao toga, iako sam svakodnevno po nekoliko puta za PC-em, i redovno osvjezavam stranicu agencijskim i drugim vijestima, ne nalazim motiva da pisem o Kozarcu…
Glupo bi bilo reci da nema tema o kojima bi se moglo pisati, ova carsija nadaleko je poznata po svojim kontraverzama, problem je postao smisao ovoga pisanja…
Nazalost, ja nisam skolovani novinar, pa da informaciji pristupam profesionalno, u danasnjem vremenu, bolje receno profitabilno, te da ih samo puko prenosim i da trazim exluzivu..
Ono o cemu ja pisem i o cemu vas informisem jeste moj zivot, i sva iskusenja zivota u ovoj carsiji, za koju se i dalje borim a koja zna jesti svoju najbolju djecu…
Pokrenuli smo ovu stranicu sa ciljem da se okupimo, da budemo u kontaktu sa Kozarcem 24 sata, bez obzira na kojoj tacki globusa se nalazili, da uz pomoc ove tehnike usmjerimo snage i potencijale, koje nosporno imamo, i da se zajednicki borimo i gradimo nase mjesto, stvarajuci preduslove za bolji zivot u njemu, za povratak njegovog stanovnistva, koje je nazalost jedino uspjelo da povrati i izgradi svoju imovinu ali u velikoj vecini ne i da se vrati…
I uspjeli smo u toj namjeri, u ove tri, a racunajuci i period Bihcom.com-a, cetiri godine rada okupili smo zavidan broj nasih sugradjana, te inicirati, pratili i realizovali razne projekte, akcije, manifestacije i na taj nacin dali nas doprinos razvoju Kozarca u raznim sverama, i sama ova stranica jedan je od uspjeha samog Kozarca, i zbog svega recenog ona je unikatna u ovome virtualnom svijetu…
Medjutim, danas, kada nas je, evo u ovome momentu, preko stotinu online, teze nam je djelovati i ponovo pokretati i realizovati akcije nego na pocetku kada nas je bilo tek stotinjak clanova…
Ranije sam, od tih stotinu clanova, vecinu znao “u glavu” i zajedno smo barem jednom popili kahvu i oranginu u Kozarcu, znao sam kome pisem, a oni kojima sam pisao, vjerovali su mi na rijec i zajedno sa nama adminima gradili ovaj virtual…
Vec odavno smo prerasli sami sebe i kako nam je rasla popularnost, tako smo dobivali sve vise i hasuma. Sto je zanimljivo i dalje nas posjecuju i citaju i oni sto nas vole i oni sto nas ne vole, problem je samo sto su, u zadnje vrijeme, “negativci” imali vise motiva za pisanje, i bili aktivniji…
Uglavnom anonimno, zivotni marginalci, zloupotrebljavajuci demokratiju, isfuravali su se na stranici i stalno kontrirajuci posticali na nepotrebne rasprave, sve dok na kraju nismo ostali bez borbenog duha…
Odjednom sam postao lazljivac, koji manipulise narodom sa medijem, bio sam vehabija, pa cetnik, i na kraju “oni” su bili u pravu a moje misljenje je bilo nametanje diktature, jednoumlja i slicno, a svaki onaj koji se, slucajno, slagao sa mnom, nazivan je glupim poslusnikom…
Tako na kraju, nestalo je one raje, koja je i cinila dusu ove stranice, zacahurili smo se, svako u svome budjaku, pod drugim plavim nickovima, zeleni vise nisu u fori…
Svi osjecamo da nesto nije kako treba i da nam treba samo zehra pa da se slozimo i krenemo ka boljem, ali niko se ne usudjuje krenuti prvi, izaci na brisani prostor i biti spreman biti napadnut i popljuvan…
Zbog tih, svih nabrojanih, a i onih ne nabrojanih razloga, ni sam vise nisam vidio smisao i uloge danasnjeg www.kozarac.ba…
Sto je cudno, kada pisem o zivotu u Kozarcu natovarim na sebe breme tih problema, i vremenom se preopteretim i nemam snage izdrzati sve to, prestanem pisati, pokusam naci spas u bjegu samom sebi, u samocu, ne bih li se rasteretio, vecinom drustvenih problema, a onda pocnem osjecati teret zbog toga sto se povlacim i sto se ne borim i dalje za ideale u koje vjerujem…
Ima dva mjeseca, kako sam zatvorio internet club K@limero, nisam vise mogao izdrzati namete poreznika, i konacno sam “cucnuo” sa biznisom… To me je takodjer malo uzdrmalo, i odrazilo se na rad na stranici jer sam u klubu imao prostora za rad, sada sam se ponovo vratio u potkrovlje gdje moram cekati na red za racunar 🙂
I evo veceras konacno trazim snage i morala da otipkam bilo kakav Jutarnji trac, ne bih li se vratio u “normalu” i izmamio ako nista, barem desetak komentara…
Potkrovlje me je podsjetilo, kako sam ljetos, znojan od sparine noci, gledao kroz prozor carsiju i slusao jeku muzike i glasova i razmisljao o ovome periodu, kada carolija nestane, kada sezona zavrsi, kada “turisti” odu nazad i kada Kozarac ostane pust i depresivan, kao sto je ovu noc…
I tada sam znao, kao sto i veceras znam, da nijedno stanje nije vjecno i da se treba zahvaljivati kada nam je dobro a saburiti kada nam je lose, medjutim osjecao sam tugu, kao sto i veceras osjecam, jer sam znao da cu upasti u jesenju kolotecinu nakon dinamicnog ljeta, da cu imati i previse besposlice da mogu razmisljati o zivotu i traziti smisao, zasto je sve ovo ovako, zasto nam se to dogadja i moze li se to uopste promjeniti…
Sad je, cini mi se i gore, nego prosle godine, jer sam prije mogao pobjeci od svakodnevnice na ovaj virtual i tu zajedno s rajom, nastaviti se druziti i planirati kako iskoristiti predstojece “bolje” dane, tako prezivjeti ove dane “mrtve” sezone…
U ovo vrijeme, prosle godine, zavrsavali smo akciju izgradnje kuce za Munibu, vodili smo ovu akciju preko HO Jetima, organizacijom, koja je zajedno uz ovaj virtual pokrenula i odradila dosta humanitarnih akcija u Kozarcu a i sire, a koja je, nazalost, prije nekoliko dana prestala sa radom…
Sigurno je da ce nam ova organizacija nedostajati, mada jos uvijek polazemo nadu u Fond Solidarnosti, i optimizam, da cemo bez obzira na uspone i padove, nastaviti sa nasim humanitarnim djelovanjem…
Dobio sam nekoliko mailova i imao telefonskih poziva od raje koja me je pitala sta je sa “Jutarnjim tracem”?
Kao sto se moze primjetiti ni sam ne znam zasto ne pisem, znam da ima raje kojoj nedostaju vijesti iz carsije, i meni samom nedostaje Nidino Otrgnuto od zaborava, nedostaje mi Banjalucka stanica i Redzicevi putopisi, Sadetin cas istorije i sve ostalo sto cini ovu stranicu drugacijom od drugih, nedostaje mi raja…
Pripremio sam preko 50ak slika za ovo javljanje, ne znam ni jesam ih li barem pola upotrijebio, ali mislim da je bolje da ovdje stanem a da sutra nastavim dalje…
Bolje da rasporedim sve te teme, o kojima sam imao namjeru pisati u vise vijesti, nego da, po obicaju, stumbam sve u jedan trac, pa da na kraju, ni sam pisac, vise ne zna sta je zelio da kaze…
Add comment