Tugo moja Kozaračka

Piše: Sade Alić
Gost-urednik kozarac.ba

Eh, da je radosti i sreće pa da možemo o Kozarca pisati samo o lijepim i sretnim trenutcima, međutim svud oko nas su ostaci strašne agresije, genocida i urbacida. Pisaćemo o Kozarcu iako je takvo stanje u cijeloj BiH.

Prolazite Kozarcem i okolnim selima, znate dosta domaćinstava (one koje ne znate objašnjavaju vam roditelji) i skoro da ne možete naći familiju a da mu neko nije nastradao.

Počnete o tome razmišljati i da sami sebe ne sustavite svisnuli biste od tuge i boli. Tolika mladost i ljepota, toliko sinova i kćeri, majki i sestara, braće i rodbine, nema ih i da su makar svi dosljedno sahranjeni lakše bi inasanu bilo a još koliki je broj da im se ni za trag ne zna.

Jedan od njih je i moj amidža (stric) Mujo Alić za kojeg ni dan danas nista ne znamo.

Posjetili smo Kevljane. Prvo svratismo do džamije koja je zaista prekrasna. Treba odati priznanje mještanima da su kraj džamije ostavili porušenu munaru i treba da tu stoji, da opominje i podsjeća. Sigurno je da su takvo što trebali napraviti i ostali džemati ako je bilo ostataka porušenih džamija, NEK STOJE, NEK OPOMINJU!!! Čak šta više muzej o stradanju sa Prijedorske općine mora biti dal’ u strogom centru Prijedora dal’ u Omarskoj. NJIMA i njihovima koji su to počinili, da se zna, da im djeca znaju.

Normalnog čovjeka bi trebalo biti stid jer u Prijedorskoj općini nije bilo rata nego etničkog čišćenja i genocid. Njima se nije imao ko oduprijeti i radili su šta su htjeli od samog tadašnjeg vrha u općini Prijedor do onog balavca kod kojeg je puška bila veća od njega ali je znao dignuti tri prsta i uperiti pušku i nevine, u majke koje su u svojim stomacima nosila još nerazvijena ljudska bića, bile silovane pa onda ubijene. Šehidi, inšallah.

Kraj džamije u Kevljanima, pored munare stoji i spomen ploča sa natpisom da je skoro uz samu džamiju pronađeno 146 posmrtnih ostataka.

Idemo dalje, dvije stotine metara dolazimo ponovo pred spomen ploču na kojoj piše „OVDJE JE PRONAčENO 456 NEVINO UBIJENIH ŽRTAVA“.

Iza spomen obilježja i dalje se vidi mjesto ekshumacije. Majka mi prosto malaksava i sjeda na zemlju a kraj nje neke biljke. Nisam ih do tada vidio i ona reče „Sine ovo raste samo na mjestima gdje su ljudi nevino ubijeni“. Rekoh, to su mati samo priče ali ta travka ostate mi pred očima. Danas sam šetao livadama i negdje je ne vidim. Bog zasigurno zna a čovjek nagađa pa možda i pogodi.

Prilazmo ogromnom otkopu, vračaju se slike koje su bile ovdje na stranici i kao da smo tu dok ih ekshumiraju. Osjećam oštar bol u glavi i pitam se dali su se te nevine duše smirile, jesu li konačno našle svoj mir i spokoj. 456 žrtava! koliko li je tu članova familije kojima srce i danas krvari. Stojimo tu, suze se same kotrljaju niz naša lica.

Prilazi nam mještanin i daje nam neke informacije kako se grobnica pronašla. Činjenica da su ih zatrpavali u slojevima budi vam prezir. Pa onda nam reče najdublje gdje su bili pokopani nalazilo se na 7 metara dubine.

Bože dragi, oni su ih danima i mjesecima dovozili ovdje.

Vjerujete mi, snimio sam razgovor sa ovim mještaninom, ali nemam snage da ga prenosim ali želim da se zna da i dalje dižemo svoj glas, da smo uporni. Znam da vam je svima teško ali moramo ovo pisati, govoriti, raspravljati, svađati se ako treba, samo nek se zna, neka nam djeca znaju. Pišite braćo i sestre neka ostaje, neka se pamti, sve se brzo zaboravlja.

Moramo biti i aktivni, toliki je posao za sve i jednog Kozarčanina i ako samo malo hoćemo da prinesemo pravdi u ime svojih i za svoje, nećemo imati vremena ni za raspravljanja niti za bilo kakva mimorazilaženja.

Vidite na slikama mora se obilježiti ovo mjesto, to nam je dužnost. Dajte nam informacije dokle se stiglo sa svim onim projektima jer imamo samo jednu ploču. Nećemo da se sramimo, mi smo Kozarčani, Prijedorčani, Krajišnici, Bosanci. Pa onda sramotno je da jedva dodjete i do te ploče. Komšijama, koji su samo stotinjak metara i koji nikada ništa ne znaju, put je lijepo asfaltiran a naša djeca navlače pjesak na put da bi mi došli to tog mjesta gdje je najviše od nas stradalo.

Ovo je pitanje ne samo Kozarčana nego svih iz općine Prijedor pa i šire.

I još nešto. Mi pravimo šehidske džamije, šehidska mezarja, obilježja, ako budemo pametni i muzeje i nemam ništa protiv toga, čak šta više sve to treba maksimalno podržavati ali „komšije“ drže se i dalje onog komunističkog. Osnovna škola u RS-u, a u dvorištu škole spomenik palim „herojima rata“ i naravno sa obaveznim krstom u sredini. Kada djeci u školi tokom nastave nebi ništa govorili o 90-tim sasvim je dovoljno da izađu napolje i sve im se govori, ALI LAŽ. To su ubijeni „borci“ negdje kod Bi(h)aća ili kod Travnika ali ne nevine žrtve ubijene bez ikakvih borbi i odupiranja.

Bošnjo: THINK, THINK AND AGAIN THINK! (razmišljaj, razmišljaj i ponovo razmišljaj).

p.s. Nisam u mogućnosti pratiti forum, ali čitam Vaša reagiranja na tekstove. Nije lahko za dan ili dva napisati tekst zato mi halalite na gramatičkim greškam(nastavnik Namik će me za to kritikovati u Čikagu, i neka će).
Hvala Vam svima i da Vas Bog čuva.