Markov bezobrazluk

Redžić piše:

O Marku Pavicu sam pisao vec nekoliko puta i haman se zakleo da ga vise necu uzimati u usta, ali izritiran s nekoliko informacija u posljednje vrijeme ne mogu ostati nemust.

U izvrsnom clanku, prenesenom iz Dana o petnaestogodisnjici prijedorske tragedije, koju niko jos ne nazva genocidom, a ima sve njegove elemente, clanku u kome sam prepoznao veliki udio naseg Satka ( hvala mu), Marko je pokazao ili bolje receno potvrdio svu svoju drskost i bezobrazluk.

On ” ne zna” sta se dogadjalo u Omarskoj 1992. godine i « znace » kad sudovi dokazu. A zar vec nema dovoljno dokaza i dovoljno osudjenih.

Cijeli svijet zna sta se to dogadjalo, a on, vodja i organizator iz sjenke, to ne zna. On ne dozvoljava da se izgradi spomenik nevinim zrtvama, civilima, pobijenim samo za to sto su pripadali drugim narodima i imali imena koja je trebalo zatrti.

Uslovljava to izgradnjom spomenika poginulim Srbima ne navodeci kojim i gdje.

Zrtve su zrtve bez obzira kako se zvali i svi bi trebalo da imaju jednak tretman, a osnovno je de se nadje nacin da se ne zaborave.

Zna i Marko da postoji ogromna razlika izmedju civila pobijenih po logorima na prijedorskoj opcini i civila Srba poginulih u Sarajevu koje su najcesce ubijali srpski snajperisti sa okolnih brda i srpski artiljerci.

Marko po uzoru na svog ideologa Dodika pokusava lazima i obmanama mijenjati historijske cinjenice , koristeci historijsku praksu Srba da lazima kreiraju dogadjaje.

Zna on da tri puta izgovorena laz u vecini slucajeva postaje “ istina” i drzi se toga, uporno i dosljedno, igrajuci na dokazanu kartu naseg “slabog pamcenja”.

Drzi se Marko nize navedene izreke svog ideologa Dobrice Cosica, iz romana Deobe.

Mi lažemo da bismo obmanuli sebe da utešimo drugog, lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu. Lažemo zbog poštenja, Lažemo zbog sloboda, Laž je vid srpskog patriotizma potvrda naše urođene inteligencije… Lažemo stvaralački maštovito inventivno.

Palilo je to toliko puta kroz historiju, narocoto kod Bosnjaka pa sto ne bi i sada.

Vrijeme ce proci i treba ubjediti svijet da smo svi jednako krivi, a dotle ovo malo Nesrba po Prijedorskoj opcini i okolini maltretirati na sve moguce nacine dok im se sve ne zgadi pa sami ne napuste ovo podrucje.

Posto su se Kozarcani pokazali najuporniji za njih je Marko smislio posebnu taktiku.

Iritirati ih svim i svacim, a narocito onim na sto su najosjetljiviji.

Idealna prilika je urbanisticko rjesenje koje je upravo u toku. Svugdje u svijetu urbanisticki planovi se prave zbog ljudi koji tu zive, da se regulise nacin tog zivljenja i zivot ucini jednostavnijim. i svugdje se, uz struku, uvazavaju i zahtjevi tih ljudi.

Kozarcani su iskazali jedinstvenom u vezi lokacije spomen obiljezja svojim sehidima, a to je na “trianglu” u Krkicima. Ne postoji ni jedna druga lokacija koja bi mogla biti alternativa ovoj jer je to ulaz u Kozarac sa svih strana, i niko ne moze proci pored tog mjesta a da ga ne primjeti.

Marko se k”™o bajagi brine da ce ta lokacija smetati razvoju saobracaja i saobracajnoj sigurnosti. Sad se odjednom brine za zivote Kozarcana koji mu nikad nisu nista znacili i u cijem je trijebljenju indirektno ucestvovao.

Ili ovaj zadnji biser sa cirilicnim natpisom na kolovozu za skolu.

Pa to necete naci ni u jednom selu u Srbiji jer je to direktno krsenje medjunarodne konvencije o saobracaju koja dozvoljava upotrebu lokalnih pisama ali samo kao dopunu zvanicne latinice.

E sad ce neko reci: Kakve to, bolan, Marko ima veze sa urbanistiskim planom i putevima.

Ja odgovorno tvrdim da ima jer je Marko fakticki vlasnik Prijedorputeva i nijedna se odluka ne donese dok je on ne aminuje.

A sto se tice spomen obiljezja Marko je to izjavio u uskom krugu svojih biranih saradnika rekavsi da ce to obiljezje na tom lokalitetu pokvariti sve njihove planove o prekrajanju historijskih cinjenica.

Mislim da Kozarcani moraju biti jedinstveni i ustrajati na lokaciji tog obiljezja koristeci sva rasploziva demokratska sredstva, a u demokratska sredstva spadaju i prosvjedi i peticije visim organima i mitinzi i jos puno toga.

Postoji izreka da je uvijek selo jace od medjeda samo se mora organizirati i ujediniti pa makar taj medjed bio i kapitalac.

Duznost nam je to prema nasim sehidima i ne smijemo dozvoliti da se uspomene na njih prekriju lazima kriminalaca, ratnih zlocinaca i njihovih saucesnika