Žive u smeću

U kolektivnom centru u Kozaruši, koji se nalazi u objektu nekadašnje škole, u potpuno nehumanim uslovima žive još tri izbjegličke porodice i četiri samca.

Bez kupatila, vode, s polupanim prozorima, trošnim ulaznim vratima i krovom koji već odavno prokišnjava u nekoliko učionica živi petnaestoro ljudi koje su svi napustili.

Oko školske zgrade umjesto parkova i cvijetnjaka prostire se velika deponija smeća, koju i psi u velikom luku zaobilaze. “I psi bježe od nas jer nemaju šta da jedu. Imaju valjda miševi koji se mogu pronaći u nekim od prostorija škole. Pravo je čudo što ovdje do sada nije proharala veća zaraza, ali bolesti ima. Svi smo ovdje bolesni i mi i djeca”, govori stanar Dragan Marić (50), izbjeglica iz Tomine kod Sanskog Mosta.

Marić, koji sa troje djece živi u učinioci na spratu, tvrdi da nema od čega da djeci obezbijedi koricu hljeba.

“Umjesto da ja hranim njih, oni hljeb donose meni. Istina, ni kćerka ni moja dva sina nemaju posao, još se školuju i dobri su đaci. Vrijedni su i nekad uspiju da u kuću, kako nazivamo našu učiniocu, donesu koju marku. Moja supruga Mira umrla je prije dvije godine, a mi iz ove bijede nikako da se izvučemo. Posljednje porodice iz ovog kolektivnog centra nadležni su htjeli da isele u Ljubiju, ali smo to svi odbili, jer ni tamo u tom njihovom smještaju nema nikakvih uslova za život”, govori teško bolesni Dragan Marić.

Pedesetogodišnji Mićo Karakaš, izbjeglica iz Lušci Palanke, je prije dvadesetak dana legao u krevet u svojoj učionici i odlučio da umre.

“Sam je i nemoćan. Djece nema, a rođaci ga napustili. Već dvadeset dana leži u krevetu pokriven ćebetom preko glave i odbija hranu. Istina, on je i nema, a mi mu hljeb u sobu uzalud donosimo. Bila je i policija u namjeri da Miću smjesti u bolnicu, ali ovaj je i to odbio. Stalno govori da ga pustimo da umre. Ubila ga neimaština i tuga”, kaže Marić.

Ostali stanari škole u Kozaruši kažu da su uslovi za život postali nesnošljivi, ali da ni oni nemaju gdje.

“Tamo odakle smo došli sve je porušeno. Uzalud se godinama nadamo donacijama. Samo nas popisuju, a potom zaborave”, govori Milena Jagodić iz Sanskog Mosta, koja sa dva sina i suprugom Pantelijom u školi u Kozaruši “privremeno” boravi već pet godina.

Njen sin Ljubomir Jagodić jedini ima posao i kao takav je hranitelj porodice.

Dragana Kovačević, šef prijedorskog Odsjeka za izbjeglice, tvrdi da je ovaj objekat još prošle godine trebao da bude iseljen.

“To se nije dogodilo jer stanari odbijaju ponuđeni smještaj u Ljubiji. Međutim, i škola u Kozaruši mora da bude privedena osnovnoj namjeni”, kazala je Kovačevićeva. Ona je dodala da je ovo jedan od prijedorskih posljednjih prihvatnih centara za čije se stanare uskoro mora pronaći adekvatno rješenje.

Nezavisne