svabo
Kad je neposredno poslije rata Eso Kula otvorio prvi bazen u Kozarcu, bazen kakvom nije bilo ravnog u citavoj Bosni, a bezbeli i Hercegovini, pored niza dobronamjernih primjedbi i istinskog odusevljenja ogromne vecine malobrojnih povratnika u Kozarcu i Prijedoru, nasao se i jedan podjebavac koji je provokativno upitao: “ Sta ce vama Kozarcanima bazen kad uglavnom ne znate plivati?” Kazu da mu je Eso odgovorio: “Nismo mi puno ni tenis igrali, ali napravicemo i par igralista, pa cemo i u tome biti ispred vas.”
Esin odgovor tom podjebniku mogao je biti u drukciji da je kojim slucajem Eso malo stariji. Mozda ce i vama vecini izgledati cudno, to da se u Kozarcu i okolini nekad itekako plivalo i da su u mojoj i starijim, a i nekoliko mladjih generacija svi znali plivati.
Kozara je bila jako bogata vodom, silnim potocima i izvorima. Nekada smo i Starenicu i Vrijesku i Kozarusu i Repusnicu zvali “rike”zbog dominantnosti ikavice u tadasnjem govoru. I bile su to zaista rjecice. Nastale spajanjem vise potoka i potocica spustajuci se ispod padina Kozare i ulazeci u ravnije podrucje njihova korita bila su bogata vodom.
Svoja djecja ljeta provodili smo na tim rjecicama, obicno otvarajuci sezonu na Jurjevo, a zavrsavajuci je polaskom u novi razred skole.
Omiljeno kupaliste nas u Kozarusi bio je vir u Susicima, stotinjak metara ispod stare ceste Prijedor- Kozarac. Jedni su taj vir zvali “Smajkanov”, a drugi “hodzin”. Po meni su oba imena istoznacna.
Naime, na tom mjestu rjecica je pravila nagli zaokret udarajuci u vakufsku zemlju i vracala se prema Kahrimanovica posjedima. Na tom mjestu, uslijed djelovanja erozije, formirao se pogolem vir. Do vira se dolazilo kroz Smajkanovo dvoriste, a suncali smo se i skakali u vodu sa vakufske zemlje, koja je bila uzdignuta iznad vode. I ne pamtim da smo ikad bili na bilo koji nacin onemoguceni od bilo kojeg vlasnika. Naprotiv, znali smo cesto “posluziti” se Arifovim jabukama iz “tuka” neposredno ispod vira, a nas Teofik efendija nije nikad reagirao iako smo mu znali potrati znatan dio usjeva.
Dubina tog vira bila je za nase pojmove fascinantna, a znajuci danasnji nivo vode u Kozarusi, gotovo nevjerovatna. Bilo je dubine i “iznad glave” i tolike da se nekad moglo vertikalno zagnjuriti i podici ruke, a da je cijelo tijelo pod vodom. Da jos hodza nije napravio seperastu ogradu da sprijeci dalju eroziju ko zna dokle bi se taj vir prosirio.
Znalo nas se iskupitit i dvadesetak uzivajuci u plivanju i drugim igrama. A plivalo se svim mogucim pa i nemogucim stilovima. Pored klasicnih, olimpijskih disciplina kao sto su prsno, ledjno, leptir i mjesovito mi smo jos znali i “zecki”i “pasji” i “zenski” i jos neke stilove koje sam zaboravio, a sve je to dopunjeno nekom nasom verzijom vaterpola.
Pored mnostva lijepih i ugodnih sjecanja i slika koje nosim i koje djeluju tako svjeze meni se ipak najvise urezao u sjecanje jedan neprijatan dogadjaj. Na samom pocetku jedne sezone skakali smo mi sa “hodzine brine” i jedan od najboljih skakaca Muta Deomic nakon jednog skoka izroni sav obliven krvlju.
Prilikom skoka Muta je glavom udario u drvo koje je vjerovatno rijeka donijela tokom povodnja, zgulio znacajan dio koze sa glave i prokrvario. Iako je to zaraslo relativno brzo poslije toga dogadjaja ja nikad vise nisam skocio na glavu. Cak ni u moru i kad bih vidio cistu i bistru duboku vodu, nikad za nikad.
Stanovnici Carsije i Kalate imali su slicne uzitke na Paskanovoj ili Mustinoj brani, a i na svim ostalim “rikama” bilo je mnostvo kupalista.
Kad smo prerasli ta svoja lokalna kupalista islo se na Abdulahovu branu. Ova brana napravljena na dijelu Starenice gdje je ona vec potpuno formirala i tok i korito ispod Suhog Broda. Iznad brane formiralo se jezero velicine pristojnog bazena i zavidne dubine pa je za kupanje ovdje trebalo imati solidno plivacko znanje. Starenica je lijeno doticala donoseci svjezu vodu, a visak je preko brane oticao malim vodopadom.
Vrhunac svega bila je Gomjenica. Prije izgradnje ribnjaka Gomjenica je bila izuzetno bogata vodom, i to kakvom vodom. Njeni tadasnji virovi su nesto najljepse sto sam ja vidio . Kristalno cista voda u kojoj se i nebo kupalo darujuci joj svoje plavetnilo . Povrsina vode bila je mirna, a temperatura nevjerovatno ugodna.
Na Gomjenicu se doduse odlazilo svega par puta u godini i to je bio istinski dozivljaj. Trebalo je prepjesaciti vise od sata u svakom smjeru, ali se isplatilo. Za kostime se uto doba jos nije znalo pa se kupalo u svemu i svacemu, a Rahman iz Mahale imao je obicaj reci : Ma necu se danas kupati, poderale su mi se kupace gace na koljenima.
Pored kupanja sve ove « rike » bile su vrlo bogate ribom koja se najcesce lovila sepetima ili vrecama. Najveci majstor u ovoj disciplini bio je Muste Osmanovic koji je cesto uz ribe u sepetu izvlacio i zabe pa je tako citava familija dobila naziv Zabari. A Muste se toliko ispraksao u tome da je cesto hvatao ribe golim rukama zavlaceci ih u zile vrba i josica koji su rasli uz obalu i u cijim su zilama ribe imale svoja stanista.
I sve je bilo tako fino dok se neko nije sjetio da bi svi ti izvori mogli posluziti za izgradnju bazena za vodovode. Najljepsi i najizdasniji izvor imala je Kozaruska « rika » koja je izvirala iz zapadnog podnozja Kozarackog kamena. Kroz povelik kameni rascjep dolazeci iz ko zna kolike dubine izbijao je ogroman mlaz vode stvarajuci specificnu buku koja se cula po cijelim Besicima i Mahmuljinima. Huk te vode je jedna od najljepsih melodija koje sam ikada cuo.
Izgradnjom bazena i vodovodne mreze ukrocen je taj izvor, unistena jedna od najljepsih znamenitosti Kozarca kojom se mogao i danas ponositi, a Kozarac nije rjesio svoj problem vodosnabdijevanja. Kasnije je to isto uradjeno sa vrelom Vrijeske, pa su ta dva sistema spojena u jedan . Uradjena je i studija kojom su Kozarcani ubjedjeni da kapaciteti voda znatno premasuju potrebe Kozarca i da se dio vode moze ustupiti Prijedorskim naseljima Orlovaca i Cirkin Polje.
Tako smo doslovce prevedeni zedni preko vode, ostali i bez vode i bez izvora.Ostali smo bez vode na slican nacin kao sto smo ostali i bez Opcine, bez svog trgovackog preduzeca i niza drugih stvari. Uvijek su koristili nasu naivnost.
Bilo bi fino da se mi pored svega sto nam se desilo, a narocito poslije agresije i gotovo unistenja svega, konacno dozovemo pameti i pocnemo stititi svoje interese.
Insallah.
Add comment