svabo
7. oktobar 1991.
Dani su prolazili, vatrena krstenja su se najcesce svodila na granatiranje potpuno praznih sela ujutro od strane JNA, nakon cega bi Zenge popodne zasule mladu vojsku s nekoliko granata, tek da daju do znanja da su tu. Poceli su se navikavati na te napade i sve bolje i brze reagovati, nestajuci u rovovima i podrumima. Niko se vise nije bunio zbog kopanja rovova skoro svaki dan.
Mujo je sve vise razmisljao o kuci i svom Kozarcu, cvrsto odlucan da prezivi ovaj cudni i suludi rat u kojem je bio na jacoj ali pogresnoj strani. Branitelji Hrvatske nisu imali ni ljudstva ni sredstava da se odupru ogromnoj armadi, ali su pametnom, partizanskom borbom, nanosili gubitke, pogotovo pjesadiji, koja je svakim danom napredovala u pravcu rijeke Kupe, zamisljene granice velike Srbije, pracena Mujinim vodom minobacaca 82mm.
To jutro Mujo je ugledao plamen iz pravca sela koje su prosli dan ranije i shvatio da ga namjerno pale. Popeo se na brdo s kojeg je imao pogled na tridesetak kuca i stala koje su nestajale u ogromnim vatrenim jezicima ostavljajuci gusti crni i sivi dim.
“Zasto to rade…” bio je vidno uzbudjen i ljut ne zeleci prihvatiti da je dio te masine koja ne postuje nikog i nista. Dio vojske koja se pretvarala u fasisticku masineriju gazeci narod i imovinu u zemlji koja je jos do juce bila ‘nasa’. “Jadna li je ovo vojska, moj Mujo…”
Popodne, Mujina jednica je napadnuta. S tri razlicite strane je iz sume ispod sela pocela paljba iz automatskog oruzja koja je nakon desetak minuta i odgvora s druge strane , prestala.
Mujo je, zajedno s ostalim nisandzijama ostao u jednoj kuci slusajuci stektanje automata i mitraljeza s obe strane. Svi su za pasom imali pistolj kao jedino licno naoruzanje i nije bilo nekog smisla da rizikuju zivot krijuci se vani. Ali koliko god bio sigurniji unutra, osjecao se neugodno jer nije mogao znati sta se vani desava. I zbog momaka koje je poznavao i koji su na liniji rizikovali zivot a i zbog svoje sigurnosti, radije mu se islo na polozaj, ali to ipak nije ucinio.
U sami sumrak pucnjava je prestala i bilo je jasno da su napadaci, kao i uvijek, nestali.
Desetar Todorovski mu isprica da su bili u tamno plavim uniformama MUP-a Republike Hrvatske i imali nove kalasnjikove. “Policajci…izgleda da ih je sve vise i da su bolje naoruzani. Cuvaj se veceras na strazi, Mujo.” Todorovski ga je volio i to je cesto pokazivao. Kao da je i on, kao jedan od rijetkih, osjecao Mujin bol i muku. Shvatao da to nije bila vojska u kojoj je on vec daleke 1990. s ponosom polozio zakletvu.
Tu noc Mujo je strazario zadnju smjenu, od 3 do 6 ujutru. Iako je pretpostavljao da nikog vise nema u sumi koju je samo nazirao, nije pusio jer je znao za price o snajperima koji zbog zara upaljene cigarete pronadju i pogode svoj cilj. Rojnic ovog puta nije spavao, vec je zamisljen lezao pored Muje, ponekad ga pitajuci sapatom koliko je sati.
U 6 ujutro, Mujo bi, kao i svaki put nakon ove zadnje smjene, usao u kabinu kamiona, odskrinuo prozor, zapalio cigaru, ubacio kasetu i pustao muziku koja mu je sve vise nedostajala. Nije mu se islo spavati jer vec oko 7 svi bi ionako ustajali. Bio je opusten nakon 3 sata napetog iscekivanja i uzivao je gledajuci svjetlo novog dana uz zvuke najnovije Crvene Jabuke.
“sest nula, nula i jutro me umiva,
slusam prve vijesti sa radija,
iza mene noc bez sna,
ispred zuta svjetla taksija
i proviruje dan, e da znam, da si budna…
heeej, zvao bih, srce glas da cuje ti, srce glas da cuje ti….”
Nekako s proljeca: “tad nosim, stare cipele, one znaju moje ulice…”
A nakon ove, obavezno bi isao Nervozni postar i:
“zagrlila Njujork plava noc,
doslo je vrijeme, kuci moram poc’ doslo je vrijeme, kuci moram poc’,
(…)
Kuci kuci, kuci letim ja (ovdje bi Mujo umjesto “Jugo”zapjevao)
Bosno, Bosno, rodna grudo, kuco moja jedina”
Novu kasetu Jabuke mu je u vojsku poslala Tanja. Njegova skolska i vise od toga. S njom je satima znao sjediti na stepenicama na obali Sane i pijuckati lose crveno vino, nakon cevapa od Dede.
Slusajuci muziku obuzimala bi ga ogromna zelja za kucom. Mastao je o mirnoj i prelijepoj carsiji pod Kozarackim Kamenom, o prvoj jutarnjoj kafi kod Itke u “Koktelu”. Njegov mali svijet je bio tako blizu ali dovoljno daleko od ove nestvarne, prljave mucne situacije u kojoj se preko noci nasao. Tih momenata prvi put je osjecao stvarnu, istinsku i ogromnu ljubav prema kuci i svojoj lijepoj bosanskoj kasabi…
Dan je prosao mirno, ali su oko 4. popodne ponovo napadnuti. Mora da je bila neka manja grupa jer je nakon nekih pola sata pucnjava prestala. Mujo je sjedio iza traktora u garazi i sve vise shvatao da to sto nema pusku nego samo pistolj i nije tako dobra stvar ako si na frontu. Osjecao se kao hendikepiran jer ga je mogao pogoditi ko je htio, dok je on sa ostalih 5 sretnika jedino mogao traziti dobar zaklon i cekati da se puskaranje zavrsi.
Oko pola 6 popodne cijeli vod se okupio i stajao u krugu. Vodnik Petrovic je dao lozinku za to vece “Noz-Negotin”, ali pritom i naglasio: “Lozinka vam nece trebati, od danas do daljnjeg je mrtva straza. Znaci metak u cijev, pusku zakoci i pucaj bez pitanja ako sta cujes.” Posto je Mujo to jutro imao zadnju smjenu, njega i Rojnica to vece slijedila je prva, od 6 do 9.
Oko 6 su lezali u nekom jarku, odmah pored stale iza zadnje kuce u selu sa istocne strane. Iza stale teren se spustao nanize, u daljini iz dubine se cuo zvuk vode malog potoka koji je dole proticao, a s druge strane je pocinjala mala suma. Minuti su sporo prolazili. Mujo i Rojnic su cutali osluskujuci svaki sum jer im je obojici bilo jasno da se napadaci mozda jos uvijek kriju u blizini, mozda bas u sumi ispred njih. Nakon pola 7 bilo je potpuno mracno a iz pravca potoka polako se dizala jos rijetka, bijela magla.
Odjednom obojica naculjise usi jer su se ispod njih od potoka culi neki cudni zvuci. Mujo je prvo ponadao da je mozda krava, jer mu se bas nije pucalo. Sad je istina imao automatsku sa 6 punih okvira od ukupno 180 metaka koje je za strazu uvijek ‘pozajmljivao’ od Bajrica ili Todorovskog. Medjutim, Mujo nije htio da ubije covjeka s druge strane koji je tu zato sto je protjeran i pokusava da odbrani svoje ognjiste. Osim toga, u toj istoj pucnjavi mogao bi jednom i on zaraditi zrno.
Oba su prislonili pusku na lice i nanisanili u tamu kroz svijetleci nocni nisan. Rojnic prosapta: “Da raspalimo Mujo?”. “Ovaj je lud”, pomisli Mujo. “Kud ba, da raspalis, pa nema jos nista.”rece Mujo ljutito. “Cekaj mene,… nemoj da pucas prije mene. Jesi razumio?” nastavi, sada vec malo blazim glasom. “Dobro, dobro, samo sam pitao”… pokunji se Rojnic.
Mujo je uvidjao da Rojnic vec gubi zivce, ali da ih i neka nesmotrenost moze kostati glave.
Pucati u mrak je samo moglo odati njihovu prisutnost a vatra otkriti i tacan polozaj. Ako ne pogode – a ne mogu pogoditi jer ne znaju u sta gadjaju – pogodice neko njih. To Rojnicu izgleda nije bilo jasno, ili je jednostavno gubio zivce od straha.
Sjeti se Rojnicevih jos dobrih zivaca onog suncanog dana, 3. dana u Hrvatskoj, kad su on i Rojnic u nekom srpskom selu kopali povece skloniste u koje je moglo stati 8 ljudi, tj. dvije posluge. Krampali su naizmjenice pricajuci jedan drugom o zivotu u civilstvu, s tim da je ovaj sto kopa bio taj koji slusa. Rojnic je pricao o Puli i nocnom zivotu, a Mujo o svom Kozarcu i Prijedoru. Pridje im tad djecacic, debeljuskasti Milan i sjede pored njih na sta su obojica prestali govoriti. “Koliko ti je godina Milane, upita Mujo”. “9,… sad se 10” odgovori mali ponosno, igrajuci se velikim nozem koji se ni u Kevljanima ni u Kozarcu ne bi zvao cakija, vec jedino Noz, sa veliko N. Muji je bilo cudno da ga mali uopste ima, a jos cudnije kad je vidio kako ga spretno baca. Rojnic, koji je u tom momentu kopao, zastade malo, pogleda u dijete pa upita ne krijuci svoj hrvatski akcenat: “Je li mali, a sto bi ti da sad vidis Hrvata?” Muji je na momenat izgledalo da je Rojnic tad jos namjeravao i reci da je Hrvat. “Mislis ustasu?” upita klinac mirno. Mujo ga tad u cudu mao bolje pogleda i shvati koliko ova plava glavica lici na njegovog mladjeg bracu. “pa, … Hrvata… da” nastavi Rojnic zbunjeno. “Ovim nozem bi ga prekl’o” zavrsi Milan jasnim glasom i demonstrativno baci noz koji se zabi u drvo jabuke nekoliko metara dalje. Rojnic tad nastavi krampati potpuno bez teksta a Mujo pocrveni … Nikako, bas nikako mu nije islo u glavu ovo sto je upravo cuo iz usta balavca koji je bio toliko mlad da nije bio ni svjestan da bi pred sobom mogao imati Muslimana i Hrvata. “Ti bi njega prekl’o… eehhh.mm.. da ga sad… eehhhmmm… vidis…” Rojnic je krampao sve brze, pricajuci dalje isprekidano nakon sto bi odvaljivao dio zemlje i uzdisuci od napora. “Ti bi njega fino… eehhhmmm… tim nozem….a tebi sada cika Rojnic…. umjesto da ganja…. Svabice….eehhhhmm…i Slovenke …eehmmm … po Puli… skloniste kopa…. i tebi … eehmmm … i mami…. i tvom starom … eehmmm… da se sakrijete….eeehmmm… ako vas uje napadnu. Pa onda jos vise zabrza kopati… ebem ti rat….eehmmm…i Milosevica i Tudjmana……eehmmm….i Krajinu i Martica…eeehmmm…. sto bi ja sad zapliv’o u moru!! Dreknu Rojnic ispravljajuci tijelo nasmijan i viknu: “Ajde Mujo, sta me gledas, tvoj red!” Mujo preuze kramp i obojica se tad grohotom nasmijase, dok je klinac gledao u jednog pa u drugog s nerazumijevanjem.
Mujo je ovog puta u mraku i sigurnosti u kojoj je jos bio pored nervoznog Rojnica, uprkos strahu razmisljao trezveno i brzo. Adrenalin koji je jurio kroz njegove vene podmazivao je motore u glavi na najbolji moguci nacin.
Tada se iz tame zacu jasan reski zvuk zatvaraca puske pri repetiranju. Vise nije bilo sanse da je dole ista drugo osim covjeka s oruzjem, … “Kakva krava, Mujo…” pomisli.
Oba su kao po komandi oprezno tiho otkocili pusku i priljubili je uz desni obraz.
“Mujo, da pucamo?” “Rekao sam ti da mene cekas, jel mozes? Jesi to u stanju?”
“Jesam” prozbori Rojnic nakon krace pauze. Iako su bili isti po rangu, bolje receno nisu imali nikakvog ranga, Mujo je kao nisandzija po nekom nepisanom zakonu imao zadnju rijec. Da li zbog ovog ili zato sto je shvatao da gubi zivce, Rojnic je ipak slusao. “Samo dokle?” pitao se Mujo u sebi.
Tada su, prvo jako tiho, a onda sve jasnije culi sum visoke trave kroz koju je neko hodao. Ponekad se cuo i tihi govor ljudi koji su ocito hodali jedni pored drugih.
Mujo je groznicavo razmisljao. Nije mu bilo jasno da neko moze biti toliko lud ili toliko hrabar da im na ovakav nacin prilazi. Koliko god bio hrabar, svako voli svoj zivot i nece ga tek ovako prodati. Nesto tu nije stimalo… Ali naredjenje je bilo mrtva straza. Pucaj bez pitanja.
Dvoumio se sta da radi, a misli su mu brzinom munje kolale po glavi trazeci najbolji izlaz. Nije mu se pucalo jer mu je nesto govorilo da ceka.
Tada kroz sumaglicu ugledase cetiri siluete kako se ukoso krecu prema selu sapcuci ponekad. Ako nista ne kazu, ovi bi prosli dvadesetak metera pored, da ih i ne vide. Mujo tad u momentu odluci da ne puca i opet tihim sapatom rece Rojnicu: ‘cekaj mene’ a zatim glasno viknu: “STOOJ!!” Njegov glas se prolomi kroz tamnu noc.
Grupa je odmah stala, a posto se nisu javljali, Mujo nastavi: “Ko ide?”.
Opet nakon krace pauze prvi rece: “Vojska”. “Koja vojska” nastavi Mujo dok mu je prst i dalje bio zalijepljen za obarac a od uzbudjenja znoj probijao na naboranom celu.
“JNA” odgovori dosljak. “Lozinka” … tad nastade najduza tisina. Mujina napetost je rasla jer mu je bilo jasno da se konacno primice momenat kada mora raspaliti po ovim ljudima koji su kao na dlanu i dalje mirno stajali na 30-ak metara i tek se nazirali u mraku. “Ne znam”odgovori glas. Mujo vise nije razmisljao. Cinilo mu se kao da mu je, nakon ovog odgovora, koji je znacio samo jedno, mozak vec dao naredjenje da puca, a da je jos samo desni kaziprst bio taj koji je nesto kao cekao. Rojnic pored njega vise nije disao jer je i on pretpostavljao da ce i ovaj ludi Bosanac pored njega shvatiti da moraju razvaliti po ovim kretenima, ko god to bio.
“Znam onu od sinoc” rece brzo glas iz tame, kao da je i sam postajao svjestan da bi sljedeci trenutak mogao lezati u travi sa 4-5 metaka po tijelu.
Mujo je groznicavo razmisljao i onda ipak upita, dok mozak ponovo preuze inicijativu i povuce vec izdatu komandu da povuce obarac: “Reci”
Nakon sto je glas rekao ispravnu lozinku, Mujo se sjeti pravila koje nije stigao nauciti u vojsci jer im je obuka prekinuta u septembru, nego je to pokupio u nekom flimu. “Prvi naprijed, ostali stoj”. Glas je polako prisao i sada je stajao na samo 4-5 metera ispred njih, tako da su se morali malo pridici jer su mu sad nisanili u koljena umijesto u tijelo. Mujo opet upita: “Ko ste vi” na sta glas izbifla 4 imena od kojih je dvojicu Mujo licno poznavao. Glas, koji se u stvari zvao Zivadinovic, objasni da su njih 4 ostali na polozaju negdje kod potoka i da su se sad vracali nazad u selo, posto se eto odavno ne puca. Ocigledno, nikom od njih nije ni padalo na pamet da bi ih neko pri povratku mogao pokositi, bar tako su se ponasali.
Kad su prisli sva cetvorica, zapalise cigarete, stojeci iza Muje i Rojnica koji su se lezeci u mraku i dalje znojili i polako dolazili sebi, ponovo koceci puske. “Sta je vama… gasi te cigare i hajde odavde” viknu Mujo. “Vidi njega, sta se ti deres” rece Zivadinovic kojem se nije dalo primati naredbe od gustera kao sto je i on. “Bjezi odavde, kad ti kazem, kad ti zalegnes, mene ce ovdje snajper da skida zbog tvoje cigare… hajde voz!” naredi Mujo, sam iznenadjen nacinom na koji je i dalje govorio. U tom momentu, neko od ostale trojice rece: “U pravu je momak, idemo. Sretno decki” na sta se sva 4 uputise dalje prema selu.
Ujutru, Mujo je oko 8 sjedio na uredno poslaganim drvima naslonjen uz zid, umakao svjez kruh u pastetu koje su to jutro dobili i srkao vreo caj. Stariji vodnik Petrovic je stajao na drugoj strani dvorista, trakom povezane glave kao Rambo u prvom dijelu istoimenog filma i nozem ostrio koplje koje je sam napravio. Jedino sto je Peco, za razliku od Ramba imao kratku i plavu kosu, tako da mu traka nije ni stajala.
“Mujo!” viknu Peco. “Izvol’te druze vodnice” rece Mujo.
“Dodji ovamo”. Mujo pridje, na sta vodnik nastavi: “Sta ono bi sinoc, Mujo?” “Nista druze vodnice”. “Cujem neko vam se pojavio na strazi.” Nastavi vodnik ne gledajuci ga, zabavljen sa svojim kopljem.
“Ma da, otjerali smo ih jer su pusili. Na strazi se ne pusi” rece Mujo s osmijehom.
“Sto nisi puc’o?” upita vodnik. “Kako da pucam kad su nasi” rece Mujo, praveci se da ne razumije da je trebao da puca prije nego sto je i znao u koga puca. Vodnik ga tad pogleda i upita: “Ti si iz Bosne, ha Mujo, odakle ono?” “Iz Kozarca” rece Mujo ozbiljnim tonom Vodnik se samo nasmija naoko iskreno, pa rece: “Dobar si ti, Mujo!”
Mujo se odlucno okrenu i razmisljajuci o svom Kozarcu, hodajuci tiho zapjeva: “Zelim da se vratim u svoj rodni dom, zelim da ga vidim, makar jos jednom. (…) Najljepsi je na svijetu, moj rodni kraaj…
Opet sjede na drva, ispijajuci vec mlak caj.
(nastavice se)
Add comment