svabo
“Evo, ako Bog da, Braco, jos da uvedemo telefone, a bandere su vec spremne, pa da mi neko ponudi kucu nasred Bascarsije ja l’ Pantovcaka bogami ne bih odavde mrdnuo. Ako Bog da imacemo sve sto imaju i oni na Bascarsiji, ali ‘vake have nema na dunajluku. Dovoljno je nakon napornog dana samo popiti kahvu na terasi pa da ti ovaj vjetar ponovo povrati svu potrosenu energiju.
Imamo sve svoje, fin komsiluk s kojim se pazimo i slazemo, a Enver je zasadio i vinograd. Sjecas li se kakav je vinograd bio podigao Mirko Pekas na Barakovcu? Pa ovo ti je, bolan, k’o Dalmacija. Puno Sunca i zavitarno, a kad je moj Enver odlucio da zasadi cokote bas mi je bilo drago. Sunce povazdan ne silazi sa te parcele. Ne moramo praviti vino, niti hocemo, ali bice himbera za citavu Kozarusu.” Ovako je govorio hadzija Jasim Melkic kad smo u prohladno jesenje predvecerje, dok je u Hrvatskoj vec naveliko bjesnio rat, tako da su preko Kozare, iz Slavonije, dopirali potmuli odjeci detonacija, a nama to izgledalo preko svijeta i kao da nas se ni najmanje ne tice, sjedili u dvoristu njihovih kuca casteci se janjetom kojeg su “okrenuli” u cast asfaltiranja puta od Stare Ceste do njihovih kuca.
Govorio je i ne sluteci da ce njegov i mir sviju nas biti grubo i divljacki narusen u vrlo kratkom vremenu. Jasim je izdanak stare i cijenjene kozaruske porodice. Medju zadnjim ljudima koji su zadrzali nacin odijevanja, obicaje i navike Osmanlija , uz Arifa Kahrimanovica, mog dida Ibrahima Causevica i brata mu Salku bili su i Ibrahim i Muharem Melkic, prema kojima sam jos od djetinjstva osjecao ogroman respekt i divljenje. Svi ti ljudi imali su karakteristicne prosijede, kratko podsisane i uredne brade, bas kao na slikama stambolskih sultana koje su visile u dnevnoj sobi moje tetke Safije u Mujagicima.
Svi oni nosili su fesove omotane turbanima, fine vezene prsluke i caksire do zadnjeg dana. Cini mi se da su stari Melkici tako svecano bili obuceni i kad su, prolazeci pored nase kuce, odlazili u polje da obradjuju imanja.
Mjesec i nesto prije nego smo svojski navalili na pecenu beju, hadzijini sinovi Enver i Ekrem dosli su interesirati se koliko bi kostalo da asfaltiraju taj put. Njih dva su imali vec dobro uhodane poslove, Enver pilanu, a Ekrem pogon za izradu lamperije, u koje su unijeli dugogodisnji familijarni red, cestitluk i poslovnost, obogacenu zapadnim iskustvom, pa su i pored velikog broja takvih pogona na Opcini, uvijek imali posla znajuci da ih samo kvalitet odrzava, trudeci se da zadovolje zahtjeve svojih musterija .
Uz sav taj naporan rad bili su uvijek raspolozeni, drustveni i toliko prijatni da su plijenili. Enver, za koga ne pamtim da sam ga ikad vidio bez osmijeha na licu, je kao i moj Mujo imao cetiri kcerkice pa su se zezali medjusobno “preporucujuci” jedan drugom nekoga “provjerenog” ko ce im napraviti sina.
Ekrem je bio cest gost kod Nedze u Brezi, bio je nesto zatvoreniji od Envera, a sa Nedzadom ga je vezivalo veliko povjerenje i prijateljstvo. Volio je doci tu da se relaksira nakon napornog rada znajuci da ce uvijek naci grupu istomisljenika sa kojima ce provesti ugodno vece i cesto izmijeniti poslovna iskustva.
Helem, izracunamo mi njima koliko bi kostalo asfaltiranje puta sto kod njih izazva zabrinutost.
“ Nemamo mi ni blizu toliko, a nemamo od koga vise traziti. Dzemat nam je siromasan i ocijenili smo da ne vrijedi ni pokusati skupljati. More li se to sta spustiti jer put ide pored dzamije, pa nesto za to?”, pitao je Ekrem
Znao sam da Republicki Fond za puteve, za koga smo obavljali najveci dio poslova, ima stavku iz koje pomaze mjesnim zajednicama i opcinama pa je Ekremovo pominjanje dzamije uticalo da obecam da cu vidjeti moze li se iz Fonda dobiti kakva pomoc.
Josipa Papu, direktora Fonda sam dobro znao, cijenio i njega i nacin na koji je vodio fond. Radio sam vec dosta dugo u toj oblasti i uspostavili smo takve odnose da sam pomislio da ima osnova da mu se obratim. Papo je bio jedna vrlo otvorena i siroka osoba kojeg je na tako visoku funkciju doveo njegov rad i strucnost. Bio je toliko strucan da ga, i pored zainteresiranosti velikog broja politicara za tu funkciju, niko nije ni pokusao pomjeriti.
Znao je o putevima puno vise nego bilo ko u to vrijeme u Republici. Oko sebe je sirio prijatnu atmosferu i volio je pomoci gdje god je mogao, a za cijelo vrijeme rada u putnoj sluzbi ja mu se nisam nikad obratio ni za kakvu pomoc. Kad je cuo o kojim se kolicinama radi rekao je da Mjesna zajednica napise zahtjev i obecao da ce ga on odobriti, a njegovi nadzorni organi ce to realizirati.
Nakon par dana nadzorni organi, rahmetli Zulic i Vico su me obavjestili da je zahtjev i zvanicno odobren i da ce oni to regulirati tako sto cemo im dati otpremnice svih materijala i kopije izvjestaja rada strojeva, a oni ce time teretiti odgovarajuce stavke Fonda.
Uradili smo to u vrlo kratkom vremenu i prema dogovoru. Melkici su bili sretni, a Ekrem mi je rekao da ce on ipak dati “dobru hediju” nadzornim organima. Pokusao sam ga odgovoriti, ali, cini mi se, bezuspjesno.
Da li je u medjuvremenu proradila i telefonska linija nisam uspio saznati.
Iduce godine u proljece Enver je dosao traziti rovokopac da mu iskopa podrum. Mi smo tada poceli rekonstrukciju raskrsnice u Kozarcu. Rat u Hrvatskoj je jos trajao i bilo je pitanje dana kad ce i kod nas zapucati. Sa nabavkom goriva je bilo sve teze i kad smo rekli Enveru da nam je to problem rekao je da on ima goriva pa da mu to odbijemo kod fakturisanja.
Iskopali smo taj podrum i prilikom kopanja stroj je presjekao vodovodnu cijev. Cestit, kako je samo mogao biti, Enver je tu presjecenu cijev iskoristio pa je u podrumu razveo vodu i uredio ga.Vrlo kratko vrijeme nakon toga je i Kozarac napadnut, a “objektivnim” novinarima Kozarskog vjesnika taj podrum je bio “dokaz” kako smo mi kopali rovove po Kozarcu.
Na zalost, medju mnogobrojnim nevinim kozarackim zrtvama nasli su se i hadzija Jasim i njegovi sinovi Enver i Ekrem. Ekrema sam, na kratko, vidio u Prijedoru i mislim da je pokusao preko Dubice da se prebaci u Hrvatsku. Uhvacen je i nekoliko dana prije mene odveden u logor gdje mu se gubi trag.
Zelja Hadzije Jasima da svoju starost provede u zasluzenom miru i rahatluku, pomazuci sinovima savjetima i podizuci unucad, a da se preko telefona cuje i sa ostalom familijom i prijateljima nije se, na zalost, ostvarila. Sve ono sto su velikim radom i trudom godinama skupljali i gradili, nestalo je za vrlo kratko vrijeme u detonacijama i plamenu.
Prije sest-sedam godina u Chicagu sreo sam dva stasita vrlo fino gradjena mladica. Niko mi ih nije trebao predstavljati. Na prvi pogled znao sam da su Ekremovi sinovi. Tad mi se javila nada da bi onaj hadzijin telefon ipak mogao zazvoniti jednog dana jer uz Enesa i Edhema, prezivjele Jasimove sinove, i ove momke hadzijina zelja ne izgleda vise neostvariva.
Ako Bog da…
Bogami su to rahmetli hadzija i njegovi sinovi zasluzili.
Kozarac.Ba 🙂
Add comment