svabo
Redžić piše: Kameni lukovi
Ako u ovoj Americo postoji dzenet onda je to Moab, gradic u Istocnom Utah-u, na gornjem toku rijeke Colorado. Grad muzej pun je galerija i prodavnica suvenira, naravno indijanskih. U neposrednoj blizini je nekoliko nacionalnih parkova; ARCHES NP, DEAD HORSE POINT NP, CANYON LANDS NP.
Dakle, od mase tih parkova mi se odlucimo za ARCHES NP. Kao velimo kanjona smo se nagledali, Natural Bridges NP nam je malo podaleko, a Deadhorse Point vec smo ranije vidjeli. Moab je ishodiste za sve ove destinacije i pravo je cudo kako na tako malom prostoru egzistira toliko razlicitih zanimljivosti. Grad je prava turisticka Mekka a najbolje vrijeme za hadziluk je uvijek. 
Prije Moaba nabasamo na WILSON’S ARCH, neposredno pored ceste kojom smo prolazili i ,naravno, stanemo.
I tu skontamo da je nas brak vrlo uzoran. Naime, mi se taman parkiramo pored ceste a pored naseg vozila zustra rasprava jednog americko bracnog para nasih godina. Zena zeli da se popne do luka i da razgleda luk i okolinu, a muz autoritativno kaze da ne moze jer ima jos puno toga planiranog za danas.
Kazem ja Muneveri kako je sretna jer vidi kakvih ima zajebanih muzeva. Uputimo se mi uzbrdo i nismo presli ni pola puta, a ona zena sto se svadjala i kojoj muz nije dozvoljavao da se penje na luk prodje pored nas kao furija ( mi smo napustili to mjesto a ona je jos “visila” na luku). Sta mislite da je Munevera precutala?
Taj Wilsonov luk nije najljepsi, ali je najveci koji smo vidjeli. Lako je pristupacan, uz to vrlo prostran i sa njega se pruza prekrasan pogled na jos ljepsu dolinu . Ovaj kao i svi drugi lukovi je pretezno od crvenog sedimentnog kamena. Crvena boja inace dominira u Arizoni i Utahu.
U Moabu se malo osvjezimo pa pravac ARCHES NP.
Pitamo na ulazu u park sta je najinteresantnije, a zena nas blijedo gleda i kaze: SVE.
I zaista ima jako puno kamenih lukova koje je majcica priroda oblikovala tako da izgubis dah. Nas je ipak najvise fascinirao DELICATE ARCH, to je onaj luk sto se donedavno nalazio na registarskim tablicama drzave Utah.
Kako samo gordo stoji na jednoj uzdignutoj padini a oko njega nema nista u blizini kao da ne dozvoljava nikome da mu se priblizi. Naski receno pravi se vazan a bogami ima i zasto.
Pola prostora okruzuje ga prirodni amfiteatar i da bi se niz njega spustili do luka treba imati malo jace nerve. Druga polovina prostora je poprilicna dubodolina u koju bas nije ugodno baciti pogled. Kad vec dodjete tu onda halalite onih sat i po pjesacenja po neuredjenom i ne bas ugodnom terenu jer sav taj umor izbrise zadovoljstvo prisustva necemu zaista velicanstvenom.
Pored njega vrlo su interesantni SKYLINE I WINDOWS; Skyline jer otkud god ga pogledas vidi se nebo , windows su ustvari dva luka-prozora sa kojih puca pogled do u beskonacnost i jos malo dalje.
Nevjerovatno je koliko je tu lukova tako da ih je tesko pobrojati. Tu su jos i LANDSCAPE Arch, DOUBLE O, DEVILS GARDEN u kojem je nekoliko lukova …
Zadrzimo se tu puno duze nego sto smo planirali, ali na obostrano zadovoljstvo , nazovemo Grand Junction u Coloradu i kazemo da nam cuvaju sobu da cemo zakasniti, ali ipak doci.
Odatle se uputimo kuci uzvodno uz Colorado river putem koji znamo odranije i koji pruza sva zadovoljstva za putnika. Cesta prati rijeku gotovo cijelim putem uokvirenu vrlo zivopisnim kanjonom koji se ne moze mjeriti po velicini sa svojim starijim bratom u Arizoni, ali je pristupacniji i zanimljiviji.
Navece smo stigli u Grand Junction, grad na zapadu Colorada i naletjeli na festival- izlozbu umjetnina od drveta u glavnoj gradskoj ulici. Prekrasni eksponati uradjeni od malo drveta a sa puno maste i zapapreni astronomskim cijenama.
Tu odlucimo da se ne vracamo preko autoceste I-70 nego da idemo regionalnim cestama preko Aspena, Twin Lakes i Leadvilla. Aspen i Leadville su stari rudarski gradovi s razlikom sto je nakon prestanka kopanja ruda Aspen nastavio da se razvija i raste i zahvaljujuci turizmu postao jedna od najekskluzivnijih destinacija bogatih ljubitelja zimskih sportova. U Leadvilleu se zivi kao i prije dvije stotine godina, a to znaci bez srkleta i rahat.
Od ukupno 2350 milja ( 3780 km) na ovom putu manje od 400 smo vozili po Interstate –ima,odnosno autocestama i to je vjerovatno razlog sto smo vidjeli toliko zanimljivosti.
Otkrili smo da nam voznja regionalnim cestama, iako opasnija pruza mnogo vise zadovoljstava i relaksira.
Tu ste direkktnije u kontaktu sa prirodom i u prilici da vidite mnogo stvari. Sami odredjujete ritam voznje i lako stanete gdje god zelite.
Na ovom putu smo otkrili originalnu Ameriku, Ameriku kakvu nismo znali, bez zurbe i nervoze. Indijanci nemaju radno vrijeme. Svoje standove otvaraju i zatvaraju svako u svoje vrijeme.
Otkrili smo rijeke, potoke i jezera kakvi nam nedostaju jos od djetinjstva. Centralni i zapadni Colorado prepun je planinskih jezera na visinama i preko 3000 metara.
Dovoljno je samo reci: Tirkizno, kristalno, jezero pastrmki (trout lake)…
Tereni za kampovanje su razasuti svuda, vrlo pristupacni i dobro odrzavani. Colorado je pun biciklista. Na najvisem planinskom prevoju preko koga smo prosli ( Independence pass -3665 mnm) sreli smo ih na samom vrhu.
Ja sam se ziv smrznuo za desetak minuta koliko sam se tu zadrzao, a oni pice li pice. Snijega je bilo svuda okolo, a oni su prolazili u sarenim majicama, kratkim hlacicama i obaveznim zastitnim kacigama.
Vrijedilo je sve ovo proci jer moja percepcija Amerike je sad puno drugacija.
Prava izvorna Amerika nije ni New York, ni Las Vegas, za koji kazu da je najposjecenija turisticka destinacija u svijetu, ni Orlando i njegov Disneyland, ni Los Angeles i njegov Hollywood. Ja sam ( bar za sebe) otkrio dio Amerike koja me je odusevila.
Ghoshi i alahimanet, do slijedece turneje.
Add comment