svabo
E. Ramulić piše:
U ponedjeljak 24.jula, na četrnaestu godišnjicu masakra u prostoriji broj ”tri”, kompleks bivšeg logora Keraterm posjetilo je nešto više od 300 ljudi.
Kroz logor Keraterm je od maja do augusta 1992.godine prošlo više od tri hiljade Prijedorčana. Mučeni su i ubijani u tijesnim halama i na užarenoj asfaltnoj pisti. Nisu štedjeli ni starce ni maloljetne, ni bolesne ni ranjene. Više od tri stotine zatočenika nije preživjelo torture.
24. jula 1992. godine, u prostoriji zvanoj ”trojka” počinjen je monstruozan zločin. U jednoj noći, u nekoliko stravičnih sati, ubijeno je između 150 i 200 nevinih ljudi.
Taj masakr je u jednoj od haških presuda opisan sljedećim riječima:
”20. jula 1992. godine ispražnjena je prostorija broj 3 u logoru Keraterm, u kojoj su prethodno bili zatočenici iz Kozarca. U tu prostoriju su zatim zatvoreni novi zatočenici iz nedugo prije toga očišćenog područja Brda. Prvih nekoliko dana zatočenici nisu dobivali hranu, premlaćivani su i zlostavljani.
Na dan masakra svjedoci su opazili da je u logor došao veliki broj naoružanih ljudi u vojnim uniformama i crvenim beretkama. Pred prostoriju broj tri je postavljen mitraljez.
Te noći su se iz pravca prostorije broj 3 čuli rafali i jauci. Otvorena je vatra iz mitraljeza. Sutradan ujutro je na zidovima prostorije broj 3 bilo krvi. Tijela mrtvih i ranjenih ljudi bila su na gomilama. Stražari su otvorili vrata i rekli: ‘Vidi budala balija – pobiše se’. Neki zatočenici su vidjeli tijela izbačena na travnatu površinu ispred prostorije broj 3, a prostor ispred prostorije broj 3 bio je sav okrvavljen. Stigao je jedan kamion i jedan čovjek iz prostorije broj 1. se ponudio da pomogne pri utovaru tijela. Ubrzo je kamion pun tijela otišao iz kruga logora. Dobrovoljac iz prostorije broj 1 je rekao da je u kamionu bilo 128 tijela. Kad je kamion krenuo, vidjelo se kako iz njega curi krv. Kasnije tog dana, stigla su vatrogasna kola da očiste prostoriju broj 3 i prostor oko nje”.
U ”Keratermu” se ubijalo i prije i poslije tog 24. jula. U presudi Milomiru Stakiću dokazana je odgovornost za smrt još 120 zatočenika:
”Rano ujutro 5. augusta 1992. godine, Radovan Vokić, vozač Sime Drljače, rekao je stražarima da do autobusa dovedu zatočenike iz Keraterma koji su prethodnog dana dovedeni iz Prijedora u Omarsku. Kod sebe je imao spisak zatočenika, koji je uredno sastavio, ovjerio i potpisao Simo Drljača. Prozvano je najmanje 120 ljudi. Postrojeni su i ukrcani u dva autobusa koji su pod pratnjom otišli ka Kozarcu. To su bili obični autobusi javnog prijevoza iz Prijedora.
Leševi nekih od osoba koje su odvezeni tim autobusima kasnije su pronađeni i identifikovani u Hrastovoj Glavici. Na toj lokaciji, tridesetak kilometara od Prijedora, pronađen je velik broj tijela – to jest 126. Forenzički stručnjaci su utvrdili da su uzrok smrti u 121 slučaju bile rane od vatrenog oružja” – stoji u presudi Haškog tribunala.
Tog petog augusta svoju posjetu Omarskoj najavili su strani novinari. Preživjele logoraše ”trojke” zločinci su sakrili od stranih novinara i u šumi kod Podvidače u Sanskom Mostu ubili trojicu po trojicu nad jamom pucajući svakom u glavu. Sa njima su ubili i Esu Sadikovića koji također nije smio sresti strane novinare jer bi im rahmetli Eso kao i preživjeli iz ”trojke” sigurno sve rekao.
Radovan Vokić danas mirno živi u Prijedoru kao i vozači autobusa, kamiona i vatrogasnih kola koji su također bili u službi ove tvornice smrti Keraterm.
U Keratermu je upućen zahtjev za pravdu, i to pravičnu i poštenu, a ne pravdu po kojoj su ratni zločinci iz Keraterma Dragan Kolundžija i Damir Došen već postali slobodni ljudi a da tijela svih njihovih žrtava još uvijek nisu pronađena.
Ovaj logor i druge prijedorske logore smrti formirali su članovi Kriznog štaba i Savjeta za narodnu odbranu opštine Prijedor. Samo su trojica do sada optužena a šta je sa ostalima? Dragan Savanović, Slavko Budimir, Ranko Travar i Rade Javorić su u ovom trenutku direktori javnih preduzeća u Prijedoru. Kada će oni biti pozvani na odgovornost?
Predstavnici Udruženja ”Izvor” pozvali su Sud Bosne i Hercegovine da pod hitno pred lice pravde izvede logorske čuvare Dragana Kondića, Gorana Lajića, Dragomira Šaponju i Nedjeljka Timarca. Tribunal u Hagu već je bio podigao optužnicu protiv njih ali ih nije stigao procesuirati već ih je prebacio domaćem pravosuđu. Pozvan je državni sud u Sarajevu i Okružni sud u Banja Luci da pred lice pravde izvedu sve druge osobe odgovorne u lancu zločina nad zatočenicima ovog, ali i svih drugih logora smrti, u kojima su mučeni i ubijani Prijedorčani.
Pozvana je prijedorska policija i opštinske vlasti predvođene gradonačelnikom Markom Pavićem, da pronađu i predaju tijela svih logoraša koji su nestali u ovom logoru. Četrnaest godina čekanja dovelo je porodice nestalih na rub strpljenja.
Tog dana je bilo planirano da se posjeti i prostoriju broj ”tri”, ali su vrata na njoj bila zaključana. Vlasnici Akcionarskog društva ”Vatrostalna” nisu dozvolili ni ove godine da preživjeli logoraši i porodice ubijenih uđu u nju.
Tamo farbaju automobile a haški istražitelji tvrde da uz pomoć lumina, supstance za otkrivanje krvi, i danas mogu prepoznati otiske obuće u krvi. Tamo u toj prostoriji još uvijek je krv naših ubijenih sugrađana i poručeno je iz ”Izvora”: ”Od danas započinjemo našu borbu da tu prostoriju i čitav ovaj kompleks sačuvamo od zaborava.
Molimo vas da potpišete peticiju sa kojom ćemo se obratiti domaćim i međunarodnim institucijama kako bi čitav ovaj kompleks bio predat na upravljanje preživjelim logorašima i porodicama ubijenih logoraša.
Prisutnima su se obratili preživjeli logoraši Keraterma Saldumović Salko i Grozdanić Muamer. Svojim strašnim ispovijestima vratili su nas u vrijeme od prije 14 godina na tom mjestu.
U organizaciji ”Izvora” pokrenuto je potpisivanje peticije i to je aktivnost koja će biti nastavljena i u narednim danima. Svi oni koji žele potpisati peticiju za Keraterm osim u ”Izvoru” mogu to uraditi i u prostorijama ”Srcem do mira” u Kozarcu kao i prostorijama udruženja ”Mostovi prijateljstva” u Rizvanovićima.
Nakon polaganja cvijeća pred spomen ploču u Keratermu, prvu koja je podignuta na mjestu stradanja u Republici Srpskoj, a potom i učenja Fatihe i minute ćutnje za ubijene zatočenike, posjetioci su se mirno i dostojanstveno razišli.
Iza njih je ostala ”trojka” sva u krvi, zaključana velikim katancem. Ničija nije do zore…
Add comment