Sinoć, kada sam dobio sedam sličica, od kojih sam se u momentu naježio, “otrčao” sam do kluba da ih skeniram i sačuvam,…od zaborava, a oni su Jači od Zaborava…
To su drugovi moji, brača moja po vjeri i oružju, na njihovim sam prsima spavao, s njima sam se smijao, neke sam mrtve vadio iz rovova…
Bujica misli, navrla ja, puno toga sam želio napisati, reči, ali suočiti se odjednom s sedam tužnih priča nije lako… Da je Bog dao da je to samo sedam tužnih priča… Samo moj vod ih ima duplo više a sama moja četa možda i petostruko, o bataljnu, brigadi ne smijem ni pomišljati…
Na kraju kada sam stao licem ispred slike na kojoj su se nalazila poznata lica, jednostavno sam zaplakao, kao djete, samu klubu, čudio sam se od kud sad to ne pamtim da mi se to dogodilo još od devedeset treče kad smo svi prepukli, i kada je bilo normalno sjediti u kamionu gledati u saborce i pitati se koji je na redu? Da li sam možda to ja?
Svaka slika priča za sebe…
Naš narod je poznat po svojoj žrtvi, nama šehidi nisu nepoznanica, mi smo ponosni na svoje šehide još od davnina, jer znamo da su uvijek svoje živote davali za pravdu i istinu…
Puno tema se nekada zavrti na ovome virtualu, i nekada je na nama težak zadatak, s jedne strane trebaš biti neutralan, s druge opet biti uključen, kriti prljav veš ili ga otkriti pa biti najgori…
Moj sused kaže da voli kad se naljutim, kaže da više radim i da su bolji jutarnji…
“Novi dan, nova nafaka”, to je parola ovoga života ovdje, možda najkraće i najbolje rečeno, i mi smo se već nekako naučili nositi s bolju, u boli je veličina…
Vidm da nas ima Jugo nostalgičara, pa kontam zašto ne bi onda sjetili pa uredili ovo partizansko groblje… Omladinske radne akcije bile su za Titovog doba nešto za šta si molio da te prime, a danas haman ščapom moraš tjerati da se makar pokupe papiriči…
Nije nama Tito dao lijepo djetinstvo, pa je l se to Allah rodio nakon Tite? (pitanje za muslimane koji čine 90% posjetitelja ove stranice)…
Ako ne vjerujemo Allaha, opet nam Tito to nije dao, dali smo to sami sebi, jer smo bili drugačiji… Ali plašim se da ne zalutam pokušavajući objasniti nešto što se neda nekada objasniti…
Bolje nekada i pustiti “teške” teme, pogotovo na ovim prvim vručinama na koje se tijelo nije još adaptiralo, a gdje ni Esin bazen ne može pomoći…
Najbolje riješenje, pogotovo nedeljom kada insan ne radi i može sebi priuštiti malo odmora jeste u hladovini kraj potoka…
Pitajte Alia sta misli o PDV-u… Ma, baš ga briga, sve mu svejedno, i sutra, kada naraste, reči će da je ovo vrijeme bilo njegovo najljapše doba bez obzira što ćemo mi stariji govoriti kako nije u pravu i kako se 2006 teško živjelo…
“Å vabo, koji PDV ? ” 🙂
Add comment