svabo
O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)
U svemu što insan vidi i čuje od zla i belaja koji su sve više rašireni u ovom “modernom svijetu”, od rasprostranjenosti grijeha koji otvoreno zovu sljedbenike posljednjeg Allahovog Poslanika, alejhi-sselam, dušu razveseli kada čuje ili vidi da je broj onih koji su svoj životni put našli u islamu iz dana u dan sve veći.
I to nisu obični stariji ljudi koji su, kako se to ima običaj kazati, jednom nogom zagazili u kabur, nego baš obrazovana omladina koja putem nauke otkriva bezvrijednost ovoga svijeta te da on bez vjere u Allaha ništa ne znači. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Islam je počinjao garibima (pojedincima, strancima u svome narodu) i ponovo će se na taj način vratiti, pa blago njima….” (Ahmed i Malik). I mi smo u ovome zemanu svjedoci da su oni koji žele istinski da slijede put islama veliki garibi i čudaci koje većina njihovog naroda ne može i ne želi da shvati. Da bilo koji put i način života neko izabere, pa makar to bio i brak sa životinjom, to nije toliko čudno kod “naprednih ljudi”, ali ako bi se neko opredijelio da živi islamskim životom to bi bilo veliko čudo i problem za njegovu porodicu i bližu rodbinu.
Islam je počinjao s pojedincima” Neka nam ovaj hadis posluži kao utjeha i objašnjenje za naše svakodnevne probleme sa onima oko nas. Hadis nas uči da su svi oni koji su željeli da ožive vjeru u svome narodu bili tom istom narodu, kao takvi, strani i nepoznati, čudni i neshvatljivi.
Ali divan li je taj gurbet na ovome putu za kojeg Poslanik, alejhi-s-selam, kaže: “..pa blago njima..” I nije nikakvo čudo što se stranim smatraju oni koji žele da žive islam u vremenu kada su vjerovanja naroda iskvarena, a oni ispravno vjeruju, kada su se pojavile raznovrsne novotarije, a oni žele da sunnet ožive i kada su ljudi dunjaluku naklonjeni, a oni žele Ahiret.
Ta odvojenost od ljudi nije uvjet da uvijek bude kod sljedbenika sunneta, nego zavisi od vremena do vremena i od mjesta do mjesta. Negdje je više izražena negdje manje. Na početku islama prvi muslimani su istinski bili odvojeni od svog naroda zbog svoje vjere, ali su kasnije nakon formiranja svoje države imali vlast u svojim rukama i sudili su po Allahovom zakonu. I neka nam onda bude jasno da ćemo što više budemo slijedili Pravi put biti sve veći stranci među ljudima, pa makar to nekada bile i vjeri naklonjene osobe.
Oporuka Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam
Abdullah ibn Omer nam prenosi da mu je Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, opručio: “Na dunj aluku budi kao stranac ili putnik.” (Buharija). Pa je Abdullah poslije toga imao običaj kazati: “Kada osvaneš nemoj se nadati da ćeš omrknuti, a kada omrkneš ne nadaj se da ćeš osvanuti.”
Ako u svoj oj podsvij esti vjernik bude imao ovakav osjećaj, da je na ovome svijetu samo prolaznik i stranac koji ne misli na njemu ostati, onda će biti mnogo lakše podnijeti taj istinski gurbet koji svakodnevno živi. Greška je dunjaluk smatrati svojim boravištem i stalnom kućom. Pa bi vjernik trebao osjećati sažaljenje prema onima koj i su ga tako shvatili, a nikako ne smije dozvoliti da se osjeća kao onaj koga drugi sažalijevaju.
Na licu i ponašanju treba da se vide ponos i zadovoljstvo vjere, a ne teret koji nas stalno muči. Å ejtan želi da nam oteža put istine donoseći raznolike vrste misli i položaje vjernika na ovome svijetu, tvrdeći da se sa vjerom nije u stanju snaći i dolično živjeti.
A to je suprotno onom što bi vjernik trebao da osjeća i bude ubijeđen u to, a to je da se upravo on odlično snašao u ovome životu. Da je baš on razumio dunjaluk i njegova pravila. Da baš on koji želi da dokuči Ahiret može lahko vladati i onim što mu treba od dunjaluka znajući da je potraga za ahiretskim uspjehom mnogo teža, i tek onda će sa dunjalukom biti mnogo lakše.
Dunjaluk je zatvor za vjernika
Naravno u životnoj bici veći teret će nositi vjernik koji želi da upotpuni svoj vjerski život i da svaki segment njegovog života bude u skladu islama. Svu tu snagu vjernik je u stanju crpiti samo iz vjere i ni iz čega drugoga. Å to je vjernik bliži Allahu, jači je i izdržljiviji u podnošenju iskušenja. Mnogo je stvari koje će na tom putu sputavati i otežavati napredovanje vjernika, ali ni to ne bi trebalo biti čudno jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za dunjaluk rekao da je on zatvor za vjernika.
A zar se ikada iko osjećao slobodno i rahat u zatvoru?! Ili je možda neko odabrao da svoj godišnji odmor provede u zatvoru dobrovoljno?! Ne. Zatvor je za kažnjavanje, a ne za uživanje, pa kako da neko traži da na dunjaluku uživa kada je određeno da na njemu radi, žrtvuje, sabura i ustrajava!! Pa zato nemoj očekivati da ti dunjaluk pruži svaku svoju ljepotu, a ni njegovim ljepotama ne daji veću vrijednost nego što jesu i tako ćeš lakše njegove tegobe i teškoće podnositi.
A i da nam dunjaluk pruži sve ono što posjeduje ne bi nam dao istinsko zadovoljstvo koje nam vjera može ponuditi. A to potvrđuju česti slučajevi samoubistava bogatih i moćnih ljudi ili njihove mnogobrojne neprospavane noći, žalopojke da ne mogu naći istinsku sreću itd..
Većina nije uvjet Pravog puta
Velika većina ljudi je na drugoj strani ili ukratko rečeno sljedbenici šejtanovog puta, jer može biti ili Pravi put ili šejtanov put, trećeg nema kao što neće biti ni treće skupine na Sudnjem danu, ili Džennet ili Džehennem. Pa tako je raširena izreka:” Nemoj biti crna ovca među bijelima.” Å to bi značilo da ako svi ljudi slijede put grijeha i strasti i ti trebaš biti takav.
A ovdje bi se trebalo zapitati ko su ustvari crne, a ko bijele ovce? Upitajmo te iste koji nam pametuju tim izrekama da vide da kad bi svi ljudi ili većina njih pila otrov da li bi i oni to učinili, a sigurno bi odgovor bio da ne bi, jer je to očita šteta nanesena samom sebi. Pa kako da onaj ko je spoznao Pravi put slijedi nestinu i vodi samog sebe u vječnu propast!?
Neka nas ne zavarava velika većina na drugoj strani, jer to nije dokaz ispravnosti njihovog puta, a dokaz za to j e hadis Allahovog Poslanika, alejhi-s-selam: “Predočeni su mi prijašnji narodi. Prolazio bi vjerovjesnik i sa njim grupa….sa nekim vjerovjesnikom bili bi čovjek ili dva, a sa ponekim vjerovjesnikom ne bi bio niko..”
(Buharija) Ako je na Sudnji dan došao vjerovjesnik sam bez ikoga, da li je to dokaz neispravnosti njegovog puta?! Svakako ne! Pa tako većina ljudi na određenoj strani nije dokaz da su oni na istini. Stoga neka nas ne zavarava mnogobrojnost drugih, a malobrojnost sljedbenika istine. Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odveli. (El-En'am, 116.)
Mi mjerimo mjerilima islama
Pravilo koje važi u islamu je da mi stvari vagamo onako kako ih islam vaga, pa što je islamu strano i naopako to je neispravno za nas i obrnuto. Å to znači da nas ne interesira kako neku stvar tumače ljudi, ukoliko je ona propis vjere to je dobro i mi to prihvatamo. Jer mnogi danas ne vide problem u onome što se u islamu smatra velikim grijehom, ili ne vide problem u ostavljanju nečega što je od temelja i obaveza vjere.
Pa tako, s obzirom da stvari kod mnogih stoje naopako, osuđuje se prakticiranje vj ere, a podržava bezvj erj e, grijeh i nemoral. Pa zašto onda da se osjećamo krivcima zbog svog islama među ljudima koji su svoj život zasnovali na rušenju vjere?
Zar da nas okrivljuju oni koji su žestoki protivnici čestitosti i čistoće života i časti zbog tih pozitivnih čovjekovih vrijednosti? Pa zato kažemo: mi volimo ono što je drago našem Gospodaru i što je volio naš Poslanik, alejhi-s-selam, a mrzimo ono što je mrsko našem Gospodaru i što je mrzio naš Poslanik, alejhi-s-selam.
Ko će se kajati?
Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostvario!’ – Nikada ! To su riječi koje će on uzalud govoriti. (El-Mu'minun, 99.-100.)
I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, poslije vam neće niko u pomoć priskočiti. I slijedite ono naj ljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati; da čovjek ne bi uzviknuo:
‘Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu ispustio, čak sam se i izrugivao!’ – ili da ne bi rekao: ‘Da me je Allah Pravim putem uputio, sigurno bih se Njegove kazne sačuvao’ – ili da ne bi rekao kada doživi patnju: ‘Da mi se samo vratiti-dobra djela bi činio.'(Ez-Zumer, 54.-58.)
Ovu su samo dva ajeta od mnogobrojnih koji opisuju stanje onih koj i su svoj život protraćili daleko od Pravog puta. Onih koji su se na dunjaluku ismijavali vjernicima, koji su ih odbacivali i strancima među sobom smatrali. Pa zar vrijedi kratko i prolazno dati za nešto što j e vj ečnost? Koliko će biti samo to poniženje koje će doživjeti nevjernici na Sudnjem danu ?!
Zar se treba dvoumiti kojoj strani se treba prikloniti? Da li slijediti put islama ili put zadovoljstva ljudi! Allahu zahvaljujemo na islamu, pa makar i stranim ljudima zbog toga bili.
Add comment