svabo
Emir Ramić piše:
Prvog marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine opredijelili su se za nezavisnu, suverenu, samostalnu i cjelovitu Bosnu i Hercgovinu, državu ravnopravnih naroda i građana. Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost i samostalnost u svojim historijskim i međunarodno priznatim granicama. Zato BiH slavi Dan nezavisnosti, dan kad je odlučila poći svojim putem, i ne dopustiti drugima da je vode stranputicom.
Kod istinskih Bosanaca i Hercegovaca, riječ BiH znači ponos i prkos. Mi, Bosanci i Hercegovci pokušavamo da pokažemo i dokažemo svijetu da smo dio njega. Želimo da kažemo da se borimo za pravednu stvar i da je sve što želimo slobodna, demokratska, ujedinjena, prosperitetna zemlja, BiH. Mi ne ratujemo zato što smo, kako nas neki zovu, "varvari", već zato što moramo. Zato što neko želi da otme našu zemlju, BiH. I ponešto od toga svijet opravdava. Oni ne razumiju, međutim da se u BiH brani cio svijet. Da oni u BiH polažu ispit iz humanosti, ispit iz pravednosti. U BiH na tom komadiću plavog neba i bijelom dragocjenom kamenu, brani se pravda.
Rat prije referenduma za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine je moga biti okarakterisan kao građanski rat, a rat nakon referenduma je samo brutalna agresija i genocid
Ovu konstataciju mnogih sociologa i politologa treba imati u vidu i Međunarodni sud pravde u Hagu, koji upravo započinje raspravu po Tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid.
Mišljenje Arbitražne komisije broj1.
U pogledu pitanja Republike Srbije ima li srpski narod Bosne i Hercegovine pravo na samoodređenje?, Arbitražna komisija drži da Republika Bosna i Hercegovina mora odobriti Srbima prava čovjeka i temeljne slobode priznate međunarodnim pravom, uključujući i pravo na biranje državljanstva.
U vez s pitanjem Republike Srbije mogu li se unutrašnje granice Republike Bosne i Hercegovine smatrati granicama u smislu međunarodnog javnog prava?, Komisija drži da one dobivaju karakter granica zaštičenih međunarodnim pravom u slučaju stjecanja nezavisnosti, te da se mogu mjenjati jedino zajedničkim i slobodnim sporazumom.
Mišljenje Arbitražne komisije broj 2. Pravo na samoopredjeljenje
Na pitanje Republike Srbije: "Da li srpski narod iz Bosne i Hercegovine kao konstitutivni narod Jugoslavije, uživa pravo na samoopredjeljenje?", Komisija smatra da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti.
Mišljenje Arbitražne komisije broj 3. Promjene granica
Na pitanje Republike Srbije: "Da li se prema međunarodnom javnom pravu unutrašnje linije razgraničenja između Srbije i Bosne i Hercegovine mogu smatrati granicama?", Komisija je zauzela sljedeće stavove:
– vanjske granice će se morati poštovati u svim slučajevima, u skladu sa načelom na koje se podsjeća u Povelji UN, Deklaracijom koja se odnosi na načela međunarodnog prava koji se tiču odnosa prijateljstva i saradnje između država u skladu sa Poveljom UN, Rezolucija 2625 Generalne skupštine UN i u skladu sa Završnim aktom iz Helsinkija, kojim je inspiriran član 11. Bečke konvencije o sukcesiji države na planu ugovora,
– demarkacija linija između Srbije i Bosne i Hercegovine moći će se mijenjati samo putem slobodnog i međusobnog dogovora,
– ako se ne dogovori suprotno, prijašnje granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo.
Na osnovu izloženih mišljenja Arbitražne komisije, Skupština Republike Bosne i Hercegovine je donijela Odluku o raspisivanju referenduma sa pitanjem: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?".
Na referendumu koji je održan 29. 02. i 1. 03. 1992. godine, od ukupnog broja glasača 3.253.847 na referendum o utvrđivanju statusa BiH izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31%. Važećih glasačkih listića je bilo 2.067.969 ili 99,75%. Od ukupnog broja važećih lističa "za" je bilo 2.061.932 ili 99,44%, dok je protiv glasalo 6.037 ili 0,29%.
Dakle za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061.932 ili 99,44%.
Bosna i Hercegovina se tako poslije više od petsto godina, formalno pravno našla na kartama Evrope i Svijeta, kao samostalna i nezavisna država. Oni koji je nikada nisu ravnopravno prihvaćali kao ravnu sebi, koji su je dijelili i svojatali, vrlo brzo će bezuspješno pokušati da je unište.
Referendum je bio velika politčka pobjeda i dodatni legitimitet pred međunarodnom javnošču i za sve one koji se bore za očuvanje, nezavisne, suverene i nedjeljive Bosne i Hercegovine.
S obzirom da je u momentu referenduma U Bosni i Hercegovini bilo oko 43% Bošnjaka i Hrvata oko 17%, zajedno to je manje od 64%, te ako se uzme u obzir da pojedini Bošnjaci i Hrvati nisu mogli izaći na referendum, mnogi Srbi i Jugosloveni su dakle takođe glasali za nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina danas poslije 14 godina od proglašenja nezavisnosti ima potrebnu državnu i društvenu supstancu da živi kao samostalna, suverena, nezavisna, nedjeljiva država. Sastavni dio te supstance treba biti i utvrđivanje minimuma zajedničkih državnih bosanskohercegovačkih interesa, odnosno interesa njenih ravnopravnih naroda i građana. To se može postići kroz već zapoćet proces ustavnih promjena, odnosno promjena Dejtonskog ugovora koje trebaju biti na tragu jačanja institucija države Bosne i Hercegovine na raučun dokidanja podržavljenih entiteta.Tako će se država Bosna i Hercegovina i njeni narodi naučiti da žive sa drugim državama i narodima.
I ako se 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, još uvijek ne slavi u cijeloj državi, on je historijska činjenica – jer je na ovaj dan 1992. godine 64,3% stanovnika BiH glasalo za njenu nezavisnost.
Političari Republike Srpske navode kako su se za osamostaljenje Bosne i Hercegovine na referndumu izjasnili samo Bošnjaci i Hrvati. To je historijska laž jer procenat od 64,3% je mnogo veći od ukupnog postotka Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini u to vrijeme.
Referendumskim izglasavanjem Bosna i Hercegovina je po prvi put poslije 1463. godine povratila i ostvarila svoju punu državnu volju, te postala ravnopravna sa ostalim državama Svijeta. Sve to vrijeme, do 1. marta 1993. godine, ona je čuvala svoju teritorijalnu cjelovitost, i ustavno-političku autonomnost u okviru složenih i u, načelu nametnutih državnih oblika da bi činom referenduma i prijema u Organizaciju ujedninjenih nacija 6. aprila 1992. godine ona konačno postala država u punom obimu značenja toga pojma u savremenom svijetu.
Referendum za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, međunarodno-pravno priznanje bosanskohercegovačke državnosti na osnovu njega, temeljna je i presudna povijesna činjenica u političkoj opstojnosti svih pristalica nezavisne Bosne i Hercegovine. Opredjeljenjem za nezavisnost Bosne i Hercegovine građani i narodi Bosne i Hercegovine dobivaju mogučnost prevazilaženja granica složenih država i slijedom međunarodnih okolnosti dolaze do ozakonjenja i priznanja državne samostalnosti. Međunarodno priznanje državnosti i neovisnosti Bosne i Hercegovine nije učinak jedne političke strukture i plod jednog političkog trenutka. Ono je učinak ukupnih političkih nastojanja prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha tokom dvadesetog stoljeća. Pojačavanje i podržavanje toga novog državno-pravnog stanja jeste stav odgovornosti prema prošlim i budućim zbivanjima za svakog građanina i pojedinog naroda Bosne i Hercegovine.
Kod istinskih Bosanaca i Hercegovaca, riječ Bosna i Hercegovina znači ponos i prkos. Istinski Bosanci i Hercegovci pokušavaju da pokažu i dokažu svijetu da su dio njega. Žele da kažu da se bore za pravednu stvar i da je sve što žele slobodna zemlja, Bosna i Hercegovina. Oni ne ratuju zato što su, kako ih neki zovu “varvari”, već zato što moraju. Zato što neko želi da otme njihovu zemlju. I ponešto od toga svijet opravdava. Svijet, međutim ne razumije da se u Bosni i Hercegovini brani cijelo čovječanstvo i civilizacija. Da svijet upravo u Bosni i Hercegovini polaže ispit iz humanosti, ispit iz pravednosti. U Bosni i Hercegovini na tom komadiću plavog neba i bijelom dragocjenom kamenu se brani pravda. Međunarodni sud pravde u Hagu ima šansu da tu pravdu potvrdi, odbrani, ojača.
U prkos postojanja političkih snaga koje su protiv nezavisnosti BiH i koje su još uvijek žilave i imaju uticaj u svojoj sredini, Dan nezavisnosti BiH je državni praznik proglašen odlukama ratnog parlamenta Republike Bosne i Hercegovine i kao takav nastaviče da se poštuje dok god ima živih pristalica ideje Bosne i bosanskog duha.
Prvi mart treba da bude poseban za sve građane Bosne i Hercegovine ma gdje se nalazili na kugli zemaljskoj. I ako pripadaju različitim etničkim skupinama, kulturama i religijama, Prvog marta oni trebaju izražavati jedinstvo u tim različitostima. Tako će nezavisna i samostalna Bosna i Hercegovina izražavati najosnovniji koncept ljudskih prava: prava na život, slobodu i traganje za srećom. Traganje za srećom je koncept koji potiće iz perioda evropskog prosvjetiteljstva i obuhvata značenje života u slobodnom demokratskom društvu za svakog građanina. U kontekstu Bosne i Hercegovine to podrazumjeva i pravo na siguran i bezbjedan dom, kvalitetno obrazovanje, pravo na izbor profesije kako bi se izdržavala porodica, pravo na vlast bez pretjerane birokracije, i pravo da se ide putem ka stvaranju normalne evropske države i normalnog evropskog društva.
Međutim prava i slobode moraju biti u ravnoteži sa građanskim obavezama, a to su: provedba vladavine prava, plaćanje poreza, poštovanje sugrađanina, i traženje sopstvene sreće, ali ne ugrožavanjem drugih. Konačno pomirenje građana i naroda u Bosni i Hercegovini je ključno za trajan mir i prosperitet. To je onaj moralni okvir za mir koji podrazumjeva da se iza sebe ostave podjele i krvoproliće, te da se okrene razumjevanju i pomirenju. Na pomirenje je lahko pozvati, ali je mnogo teže prihvatiti i ostvariti. To je protiv onom dijelu ljudske naravi koji vapi za osvetom. Nema istinskog oporavka Bosne i Hercegovine od agresije i genocida bez pomirenja. Održiv mir u Bosni i Hercegovini zahtijeva izgradnju države i društva koje nude građanima mogućnost da tragaju za srećom. Budučnost Bosne i Hercegovine je u Evropi i evro-atlanskim integracijama. Građani Bosne i Hercegovine to zaslužuju, i odgovornost je svih lidera u njoj da ih tamo i dovedu. To se može ostvariti samo ukoliko postoji istinski duh pomirenja. Do tog istinskog duha pomirenja može doći samo uz iskreno i pošteno priznanje svih ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, genocida i agresije počinjenih u Bosni i Hercegovini. To zahtijeva utvrđivanje potpune odgovornosti svioh pojedinaca koji su počinili te zločine od strane Međunarodnog tribunala za ratne zločine sa područija bivše Jugoslavije. To dalje zahtijeva i utvrđivanje potpune odgovornosti za agresiju i genocid na Bosnu i Hercegovinu i njene građane od strane Međunarodnog suda pravde u Hagu. Na kraju to zahtijeva i poništavanje svih legalizovanih oblika agresije i genocida u ime izgradnje jedinstvene, demokratske, suverene, prosperitetne države i slobodnog civilnog društva u Bosni i Hercegovini. Tek tada će Prvi mart biti najveći građanski praznik svih građana Bosne i Hercegovine. Tek tada će Bosna i Hercegovina potvrditi, ne samo unutar sebe, nego i u svim zemljama gdje žive njeni građani poštovanje principa tolerancije, slobode, i građanskih vrijednosti koji su temelj svih civilizovanih demokratskih država i društava.
Svim istinskim prijateljima Bosne i Hercegovine, koji nezavisnu, jedinstvenu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu nose u srcu i bore se za nju, čestitam Prvi mart, Dan nezavisnosti BiH.
Nezavisnoj i suverenoj domovini Bosni i Hercegovini želim sve najbolje u njenoj potrazi za srećom i pomirenjem.
Add comment