REPORTER

Mi u Kozarusi “dobili” smo struju u kasnim pedesetim godinama proslog stoljeca. Bilo je to vrijeme elektrifikacije sela na cijeloj Opcini. O struji se malo znalo pa je tako na jednom zboru u Omarskoj kad je neko objasnjavao struju i napone neko iz sale ustao i trazio da se njima uvede visoki napon da ga djeca ne mogu dohvatiti motkama dok cuvaju goveda.

Kopanje bandera vrseno je rucno pa su dovitljivi aktivisti po mjesnim zajednicama ubjedjivali raju da treba dublje kopati ako hoce da imaju bolju struju izrekom: Kopaj dublje da bolje svijetli. Neposredno po “dobijanju” struje stigao je nekako u nasu mahalu i prvi radio aparat. Samo “dobijanje”, ne znam nikad zasto se to tako zvalo jer se moralo raditi i placati, struje bio je veliki dogadjaj, a tek pojava prvog radija fascinacija.

Ne postoji danas bilo sta sto bi me moglo fascinirati kao tada ta Savica 56 vjerovatno s toga sto je to bio moj prvi bliski susret sa novom tehnologijom. To je onaj sok koji kod insana izazove neka novotarija, pa sve slicno sto dolazi poslije toga moze biti daleko naprednije i tehnoloski kompliciranije i savrsenije, ali ne izaziva ni priblizan efekat. I kad bih zivio ne znam koliko dugo i kad bi me uhvatila totalna amnezija vjerovatno medju zadnjim stvarima koje bih zaboravio bila bi ta Savica 56. Vjerovatno je to i razlog sto sam uvijek vise volio slusati radio nego gledati televiziju, sve dok me u ovoj zemlji nisu “prekrstili” jer se ovdje ne mozes otarasiti TV napasti.

Dobili smo mi vrlo brzo poslije toga i prvi televizor koji je bio tretiran kao opce dobro. Postavljen u jednoj sali zadruznog doma , bio je cuvan k”™o blago kralja Solomona. Rukovanje i naplata ulaza (dva dinara) bilo je povjereno Zori Vajinoj, koja ga je jedina mogla paliti, te pojacavati ili smanjivati ton, a mi joj se divili k”™o da je Nikola Tesla. Isprva je bio samo jedan kanal na kome je glavna emisija bila neka Slavica i njen Mendo, plisana lutka koja je, dabognahairokrene, govorila k”™o insan.

Iako je prenos slike tehnoloski velik napredak u odnosu na prenos zvuka, televizor nikad nije nadmasio znacaj Savice 56.

Radio aparat je donio, odnekud iz Slovenije, Dervis Ibrahimovic, stanovnik nase Romske mahale, i bio je toliko velikodusan da je dozvoljavao svima zainteresiranim da ga slusaju. Trestila je iz njega, vela havle, muzika i poznata i nepoznata i nikako nam nije bilo jasno otkud toliko ljudi u tako malehnoj kutijici. Ibretili se stari ljudi i, posto je Dervisova kuca bila neposredno uz cestu, prolazili i kad treba i ne treba tom cestom, bacajuci nepovjerljive poglede, uz obavezno estakfiru”™llah, na otvoreni pendzer gdje je Savica 56 imala pocasno mjesto, ne bi li odgonetnuli kakav je to sejtan koji moze stati u tolihnu kutijicu i proizvoditi toliko mnogo razlicitih glasova, djah govoreci, djah pjevajuci.

Vrhunac zadovoljstva bio je nedjeljom kad bi se prenosile fudbalske utakmice. Iskupila bi se sva muska mahala i jos pola Kozaruse u Dervisovoj avliji pokusavajuci zauzeti mjesto sto blize aparatu. Preko te Savice 56 mogli smo istog dana biti i u Sarajevu i Zagrebu i Beogradu i Skoplju i Rijeci ili Splitu, jednom rijecju svugdje. Mnogi od nas tad su prvi put culi za zvucna imena stadiona kao Maksimir, Kantrida, Cair, Grbavica, Kosevo, Bijeli Brijeg, Bezigrad. Slusali smo Mladena Delica, Radivoja Markovica, Mirka Kamenjasevica i ostale radio reportere, a mi se okupili oko toga kao na bajramskom veselju.

Dervisov sin Rahman, nerazdvojni drug moga Dalije, koji je zbog svoje brzine nazvan Zecan, vec tada je poceo imitirati reportere i ubrzo se toliko izverzirao da je mogao vjerno imitirati svakog od njih. U trenutku bi se transformisao od Markovica u Delica ili bilo koga drugog. Nasi ljudi koji su dolazili sa Zapada sa ogromnim tranzistorima, velicine sehara i obaveznim mikrofonima snimali su Rahmanove prenose i nosili to nazad diljem Evrope. Tako je Rahman postao prvi izvozni artikal Kozaruse u razvijeni Zapad. Taj svoj hobi Rahman je nastavio i kasnije. Dolazio je na utakmice Bratstva i samoinicijativno prenosio utakmice. Uvijek bi se oko njega okupilo puno gledalaca koji su pored utakmice uzivali i u njegovim prenosima.

Osnivanjem fudbalskog kluba Mrakovica u Kozarusi Rahman je postao nasa maskota. Pratio nas je gdje god bi isli i prenosio utakmice, a ako bi nekad izostao domacini bi nas obavezno pitali gdje nam je REPORTER. Svugdje smo docekivani prijateljski, a i mi smo se trudili da budemo dobri domacini.
Rahman i moj Dalija, danas oba rahmetli, bili su nerazdvojni drugovi i obojica dobri atleticari.

Na dan skole u Kozarcu svake godine odrzavana su sportska takmicenja. Kad su bili osmi razred Dalija je tom prilikom vec bio pobijedio u trci na 100 metara, skoku udalj i skoku uvis i ostala je jos trka na 3000 metara. Trcalo se oko igralista i njih dvojica su se izdvojili u vodstvu. Drzali su se zajedno, a Dalija je vec poceo gubiti i snagu i ritam. Rahman, koji je djelovao puno svjezije i imao puno vise snage mogao je bez problema dobiti tu trku. Medjutim on je usporio, okrenuo se stao bodriti Daliju. Kad su bili blizu cilja, zastao je i propustio da Dalija prodje prvi. Kad smo ga pitali zasto je to uradio odgovorio je: Ma vazno je da smo MI pobijedili. A takav je bio u svemu. Ako je nekome bio drug i prijatelj onda je stvarno bio. Imali smo njivu odmah do njihovih kuca. Kad bismo kupili sijeno Rahman bi aktivirao pola mahale koji bi kupili rukama u nedostatku vila, ali on je smatrao da komsijama treba pomoci.

Prenosio je Rahman svoje utakmice i kad se nisu igrale. Znao bi iz cista mira ici cestom ili ulicom, sjetiti se neke znacajne utakmice i prenositi je za svoju dusu. Ljudi koji ga nisu znali, ibretili su se i mislili da s njim nesto nije u redu, ali on u tim trenucima najcesce nije primjecivao nikog.

Ne znam kad mu je bio zadnji prenos, ali kad je napadnut Kozarac i on se sa nekoliko svojih prijatelja sklonio u Prijedor kod Zlatke, kcerke Sulje Alijagica koja je bila udata u Prijedoru i zivjela u Partizanskoj ulici. Kuca u kojoj je zivjela Zlatka bila je u neposrednoj blizini Causevica mesnice i Kanafine pekare. Oko ovih kuca se 30. maja 1992. godine vodila velika borba u kojoj je prvo tesko ranjen, a kasnije od tih rana podlegao jedan od cetnickih vodja, Zoran Karlica. Ljuti zbog smrti svog vodje cetnici su poubijali sve muslimane u blizini, a onda nastavili teror po cijelom gradu.

Od nekoliko poznanika i prijatelja cuo sam da je tog dana u toj kuci ubijen i nas Rahman.

Neka je rahmet njegovoj velikoj dusi.