PJESMARICE

Zamislite zimsku noc, prepunu snijega i vjetra, zatrpane i neprohodne puteve po kojima vec nekoliko dana nema nikakvog saobracaja, kucice, pocesto do prozora u snijegu, bez struje u kojima tinja lampa uglavnom u jednoj sobi, a ispod krovova, bez dimnjaka, se lijeno izvlace krpice dima. Uz svjetlost mjesecine, na kojoj su se ocrtavali pramicci dima, jedina preostala svjelost dopirala je kroz malene cetvrtaste prozorske kanate.

Sve to bi jos natkrila neka prahistorijska grobna tisina. Ponekad bi tu tisinu prekinuo huk sjeverca koji bi vitlao i snijeg i dim stvarajuci ogromne nanose.Obicno su tako izgledale zimske noci mog ranog djetinjstva…

Zime su tada bile daleko ostrije i snijega je bilo puno vise. Stara cesta za Banjaluku i Prijedor, provlaceci se pored razbacanih kuca, opustjela bi u zimskim mjesecima, vrlo cesto zatrpana smetovima kroz koje smo mi djeca preko dana pravili tunele ili se ligurali po njenim blagim stranama sve dok nam se ne skvase noge i promrznu ruke.

Dnevne aktivnosti svodile bi se na to da se pripreme drva za noc, da se namiri stoka i koliko toliko proprte staze do glavne ceste i obliznjih kuca.
A onda bi se nocu iskupljalo sijelo po nekakvom nepisanom rasporedu. Svaka kuca imala je samo jedan sporet i , najcesce, jednu “gaznu” lampu. U sobice bi se pored ukucana strpalo ponekad i do desetak komsija, a mjesta je bilo za sve. Nakon obavezne kahve, koje je uvijek moralo biti, pa makar i u zajam, i nakon sto bi stariji ispricali najnovije dogadjaje, te analizirali utjecaj hladnoce na reproduktivnu moc krava,ovaca i koka nosilja, pocelo bi se sa citanjem ili bolje reci pjevusenjem pjesmarica.

Mi djeca bi se nagurali oko sporeta iz kojeg se sirio miris bijele misirace, ispunjavajuci cijelu kucu i neutralizirajuci, bar djelomicno, mirise priglavaka, koja ce kao desert uz obavezni kristal secer biti posluzena poslije kahve. Lampa bi se stavila na kakav stolic ili, u njegovom nedostatku, na seciju pred onoga ko ce citati pjesme, a to je bila osoba koja je uzivala nepodijeljen respekt svih prisutnih i kojoj su te noci ukazivane sve pocasti. Najcesce je to bio rahmetli Mase Dautovic, cije su lice dobrim dijelom prekrivale okrugle naocale dajuci mu nekakav “naucnicki” znacaj.

Mase je bio positan, sto od dizve sto od starosti, a kad bi se nakasljao da procisti grlo prije citanja izgledao bi nekako veci i dostojanstveniji i u tom trenutku bi sve oci bile okrenute njemu.

A onda bi prijatnim glasom, slicnim glasu i dikciji ezana, poceo citati . Bile su to pjesme o Lickim i Krajiskim junacima iz Turskog vakta, iz vakta kad su Krajina i Lika bile dio Otomanske imperije. Pjevalo se o Lickom Mustajbegu, koji je stolovao na Udbini i koji je bio glava citave Like i neupitan autoritet, koga su jednako postivali i njegovi podanici i protivnici.. Kad god bi napadali na Ravne Kotare Mustajbeg je planirao i vodio akcije i nije trebalo sumnjati u uspjeh. Pored toga Beg bi uvijek rjesavao i sporove izmedju svojih podanika koji su njegov sud prihvatali bez pogovora. Imao je Mustajbeg i dva bajraktara, Djulica i Korica , koji su ga pratili u stopu i osujecivali svaki pokusaj Kaura da se priblize Begu.

A i Mase je znao taktiku. Dopjeva on do najuzbudljivije tacke i taman mi se svi pretvorimo u usi i oci, a Mase stane ili da obrise naocale ili mu se sasusilo grlo pa da gucne malo vode ili je cilinder na lampi zacadio pa ga je trebalo na brzinu ocistiti. Dugacke te njegove pauze k”™o godina, pa jos ako malo kahve srkne onda je to vjecnost, ali bio je dovoljan jedan babin strijeljajuci pogled pa da smiri nasu nervozu i znatizelju.

Pjevalo se i o hrabroj braci Hrnjica sa Kladuse, o starijem i smirenijem Muji i neobuzdanom i neustrasivom Halilu, koji su se sami mogli upustiti u bitku sa grupom Kaura ( kor Kaura) i drzati bitku dok ne pristignu ostali ili dok se Kauri ne razbjeze.

Mi djeca smo najvise voljeli Budalina Talu, koji je bio junak onako iz zajebancije. Dok su svi ostali junaci imali prava oruzja i brze konje Tale je imao neku topuzinu ( nadzak) i jahao nekakvu kobiletinu (staru bedeviju), ali kad bi sva oruzja zakazala proradila bi Talina topuzina ( “zveknu nadzak Tale Licanina”), a i bedevija bi vazda stigla na vakat ili uspjela izmaci Kaurima kad bi oni uzvratili. Spasavao bi Tale svoje hrabrije i poznatije suborce na nekakav smijesan ali vrlo efikasan nacin, a ni Turci ni Kauri ga nisu uzimali za ozbiljno
.
Bilo je tu i romantike kao na primjer pjesma o Bosnic Mehi, Novljaninu koji je preobucen ( “u tevdilu kaurskom odilu”) projahao citave Ravne Kotare ne bi li nabasao na “birtiju krcmarice Mare” koja je cuvsi price o njegovom junastvu sagradila i otvorila birtiju i uporno odbijala sve Kaurske prosce nadajuci se da ce jednog dana doci Meho, zaprositi je i odvesti u svoj Novi. Pa kako ljubav ne poznaje granice ni prepreke, a mozda i vodjen telepatijom koje je oduvijek bilo Meho je nabasao na Maru, predstavio se kao kaurski kapetan i trazio njenu ruku, a ona ga s pika odbila. Kad je Meho otkrio svoj identitet ostavila je birtiju i sve imanje, pokupila cekine, i skocila na njegovog dorata, iza Mehe. Usput sredi Meho dva kapetana, Perjana i Borjana, koji su mu postavili zasjedu cuvsi da je Mara sa njim, i dovede svoju jaukliju u Novi.

Trebalo bi puno prostora da opisem sve te junake pa cu jos spomenuti Custovic Osmana sa Ribnika i Vrhovac Alagu, koji je na Vrhovinama cuvao granicu sa Kaurima i pored koga nije ni muha mogla proci.

Od Kaura najopasniji je bio Stojan Jankovic koji bi cesto upadao na Tursku teritoriju kupeci roblje i prodavajuci ga Mletackom duzdu, ostavljajuci dar-mar iza sebe. Kad bi mi djeca napravili nered po kuci mama je znala zagalamiti:”Vidi sta ste mi uradili od kuce, k”™o da je Jankovic kroz nju protrk”™o”.
Ostalo bi se tako duboko u noc slusajuci Masu, pa kad bi se Mase umorio pokusali su drugi, ali ili su gutali slova ili zapinjali upola recenice, psujuci lampu da je opet zacadila.

Mozda je bas to Masino pjevusenje kod mene probudilo ljubav prema citanju jer sam zelio da i ja jednog dana budem blizi tim junacima i da kao citac mogu ici i Sabanovoj i Mustafinoj kuci i u Okice i Salese i Dautovice i Zerice.

Iako epske ove pjesme su bile napunjene lirikom i vitestvom. Mejdani su bili viteska nadmetanja, nadmetanja u kojima se protivnik respektirao, borilo se fer i postivala pravila i ove pjesme su mi bile daleko realnije nego pjesme kojima ce nas kasnije kljukati po skolama, u kojima Marko Kraljevic odjednom slisti po trista “crnih Arapa” i jos se posteno i ne umori.

I kako ni jedno moje sjecanje ne moze proci bez svog hiseta tuge tako je i sa ovim. Moj stric Hare, jedan od pravih boema ondasnjeg vremena, koji se ozenio u pedeset i cetvrtoj godini, na pitanje kako mu je u braku, odgovorio bi da je fino, samo da je malo poranio, nije bas bio vican citanju. Ali je sve te pjesme znao naizust. Zapjevao bi Hare to bas kao sevdalinku, ali da zapjeva morao bi biti podobro pod gasom. Pa su moja starija braca, fakini jedni, koristili svaku priliku da strikana dovedu u stanje ekstaze( a tesko zabu u vodu natjerati) nakon cega bi svi mi uzivali u njegovom pjevusenju. Vjerovatno sto je i sam dugo bio becar najvise je volio Mehu Novljanina i njegovu “Maricu dilber divicicu”. Mozda bi nam strikan i danas pjevusio da ne bi tih prokletih cetnika i tog prokletog rata u kojem je nestao a da ni dandanas ne znamo kako i gdje.