svabo
Mi Kozarcani smo narod nemirna duha. Uvijek su nas daljine privlacile, tako da su mnogi od nas bili gastarbajteri i pecalbari u cijeloj Evropi, a mnogi su koliko ja znam pecalbarili davno i do Australije, Kanade,USA i sirom svijeta. Ja sam vrlo rano u odnosu na mnoge otisao od kuce, ali ne u inostranstvo nego sam radio i skitao sirom bivse Juge. Do rata sam vec imao preko 10 godina iza sebe kao terenac, gdje me je moj nemirni duh vodio od Slovenije do Srbije i dole do Crne Gore, pa od Jadrana do Slavonije i Vojvodine. Od firme do firme, od terena do terena. Uvijek je sa druge strane puta trava bila zelenija.
Puno godina sam radio za Zagrebacku INU. Plata bila dobra a terenska jos bolja. Ponekad nismo ni znali ni interesovali se za platu jer terensku nisi mogao potrositi za mjesec dana, jos ako bi kapnulo 10-tak dnevnica……ma bilo para ko blata. Nas bila jedna grupa mladica sto smo uvijek radili i putovali zajedno. Dovoljno je bilo da jedan provali neku dobru ideju i gotovo. Uzmemo 7 dana bolovanja i brisi. Jedan put do Verone,Venecije, Milana, drugi put do Cehoslovacke ili u Budimpestu na koncert grupe Qvin. Svuda smo putovali i uvijek kada bi se vracali od nekud dogovarali bi se gdje cemo sljedeci put sve dok nismo neki od nas pozeljeli nesto vise, nesto drugacije.
Ja sam vec pomalo bio umoran od lutanja i podsvjesno sam poceo da zelim da imam dom i porodicu. Polako sam se povlacio mada je u meni jos uvijek bio vrlo jak zov daljina. Malo po malo i mnoge firme pocese da propadaju. Nesigurnost, neredovne plate i sve to uglavnom lose. INA nije, ali ja sam vec bio promijenio par firmi poslije INE. Sve teze i teze i tako korak po korak vratih se ja u Kozarac mada sam nastavio biti terenac ali ovaj put ono tipicno petkom kuci a nedeljom popodne nazad na posao. Puni vozovi nas Kozarcana terenaca. Malo po malo i ja nadzoh stan u Kozarcu, odselih iz Jakupovica, ozenih se i poceh da zivim manje-vise normalan zivot ukoliko se uopste moze zvati normalnim zivot jednog terenca jos ozenjenog.
Boze sacuvaj. Zena mi je radila u Prijedoru i nekako otprilike kad njena firma propade, propade opet i moja. Nazad kuci. Nezaposleni oboje a postanari. Sta sad? Dodze i zima. Ustedzevina se haman istopila. Teska vremena, ali kazu ko nije lijen i ko ima prijatelje i jarane nemoze propasti. Bas tako je i bilo.
Dodze meni Ismal (korpar) pa kaze:”komso hajde ti samnom u korparu” i tako i bi. Postadoh preko noci expert za oplitati galone, plesti korpe i klasirati ili guliti motke.Radio sam cijelu zimu i proljece i bilo je super.
Kupio masu stvari a i ustedio dobro. Sjecate li se kad je Feho drzao Staru Bastu,ali ne onu gdje je danasnja , nego onu salu iza zida gdje je bila Improva mesnica? Haman svako vece tamo. Cerkez je bio glavni zabavljac i cini mi se da je bio bolji nego sad.
Iza pola noci ja i draga krenemo kuci,kupimo vrucih kifli preko puta ili kod Behzada i polako setajuci i smijuci se do Kalate a snijeg mirno pada. Pahulje ko krpe a mi ih lovimo u usta i valjamo se od smijeha i srece.
To je sigurno bila jedna od najljepsih godina mog zivota ali sve sto je lijepo kratko traje. Zelja za vlastitom kucom i za boljim zivotom natjera opet avanturistu u meni da se probudi. Stara je istina da covjek nemoze nesto da postigne na jednoj strani, ako na drugoj strani nesto ne zrtvuje u ime tog cilja. Dakle da nesto postignes uvijek moras neceg da se odreknes, jer zivot nikad nije idealan. Zivot je samo jedan niz okolnosti gdje mi ljudi balansiramo neko vise a neko manje uspjesno.
Aktivirase se neka nova i neka stara poznanstva i veze. Puno mi je pomogao jedan moj tadasnji prijatelj iz Kozarca cije imae nemogu ovdje da pominjem. Cilj je bio Libija. Kad covjek zapocne jedan proces i ustraje na njemu, naravno uz pomoc prijatelja onda rezultat nemoze izostati. Tako je i bilo.Jedna firma iz Zagreba je bila zainteresovana i tako se sve pokrenu.
Masa papira, ljekarski pregledi, vakcinacije i nakon kratkog vremena avionska karta u ruci za oko sedmicu unaprijed. Tek tad nekako postadoh svjestan usta se upustam.Beograd-Tripoli u jednom pravcu. Boze kako je to tesko bilo.Mladi,tek se haman uzeli, sami i srecni i odjednom rastanak. Puno puta smo se upitali tada a i puno
kasnije, jeli cilj i rezultat bio vrijedan zrtve? Kasnije cemo shvatiti da mi je boravak tamo zasigurno spasio zivot. Od sudbine se nemoze pobjeci a moja sudbina je bila da bude tako kako je i bilo.
Dani su prolazili tako brzo u naivnom pokusaju da se zaustavi vrijeme i da se nekako sto vise razvuce ova sedmica do odlaska. Ipak sam osjecao neku sigurnost za nju jer su njeni roditelji zivjeli tu u blizini. Cijelu tu zadnju noc nismo nikako spavali. Pricali smo i plakali do zore. Rano jutro. Torbe spakovane. Oprastamo se nijemo i ja odlazim polako kao da se suljam kroz carsiju. Kisa je preko noci malo padala pa u zoru carsija izgleda kao tek umivena djevojka. Polako pored pilane pa na autobusku. Autobus u pola pet za Banjaluku a u 6 za Beograd. Oko podne u Beogradu. Skupila se nas grupica sto putujemo skupa. JATov avion prepun a ja ko u nekom kosmaru, kao list na vjetru prepusten stihiji sudbine. Kasno popodne ili je to predvecer slijecemo u Trpoli. Na izlasku iz aviona prvo sta covjeka iznenadi je vrelina zraka i nekakav cudan miris u zraku. Nekakav slankasto-kiselkast miris na koji sam se jedva navikao. Carinska kontrola. Haos. Mnostvo naroda svih boja i rasa, mnostvo jezika i utisaka koji covjeka jednostavno preplave.
Vani nas cekao rasklimani autobus bez klima uredzaja, ukrcavamo se i opet na put dug 10 tak sati. Ovaj put je bilo drugacije biti terenac Prije dok sam bio sam sve je bilo lako i nista nije imalo neki znacaj, kud krenem ja i sve moje krenulo je samnom, a sad vise nije bilo tako. Sad ceznja napada od prvog trenutka i poceo sam ko vojnik brojati dane do povratka a jos ni stigao nisam bio.
Po ugovoru je bilo da cemo kuci nakon 4-5 mjeseci a vrijeme ce pokazati da to moze biti i 6 mjeseci a i vise. Nema druge nego stisni zube pobro i radi ono zasto si dosao i pusti neka te nosi stihija vremena, i dobro sakri svoja osjecanja i ceznju u katakombe svoga srca i cekaj. Svi smo mi ljudi pomalo kao kameleoni. Neko manje a neko vise mijenjamo boju i utapamo se u sredinu u kojoj smo.
Tada zasigurno nisam bio svjestan u kakvu sam se pustolovinu upustio.Jos je to bila ona Juga i onaj zivot koji svi dobro pamtimo, ali su se polako i neprimjetno po domacim i svjetskim kuloarima politicke moci naveliko kovali planovi. Kasnije ce vrijeme pokazati kroz sta cu sve morati da prodzem za te nesto preko 3 godine provedene u Libiji. O tome bi se mogao podebeo roman napisati a o nastavku ove moje pustolovine mozda neki drugi put ako bog da.
ZIVJELA SJECANJA – hannas
Add comment