Rođendan…

Ni ove, kao i svake godine na ovu noc, nisam sklopio oci. Ocekivao sam opet da cujem njegov prvi plac. Plac nisam cuo, ali su mi cijelu noc prolazile njegove slike pocev od one prve kad ga je komsinica Marija Dobrovocki iznijela neposredno nakon poroda pa do one zadnje u maju 1992. kad smo ne znajuci da se vidimo zadnji put pozdravili ispred Breze.

Moji roditelji su prije njega imali osmoro unucadi, ali on se prvi rodio u porodicnoj kuci i uzivao kod nas poseban status.
Godinu prije toga moj brat Esad se vratio iz vojske, preko usiju se zaljubio i navalio da se ozeni. Nisu ga sprijecila protivljenja njene familije ni babin prijedlog da se malo saceka jer nemamo ni kreveta u kuci. Esad je svoju Razu ukrao u petak u po dana kad su Crnici klanjali dzumu u obliznjoj dzamiji, a i krevet se odnekud zbavio.

Razalostili smose kad su u potrazi za boljim zivotom odselili u Zagreb.

Nedzaduje moglo biti oko godine, a nekoliko godina kasnije i jasam otisao na studije. On i ja uspostavili smo odnose kakve nisam imao ni sa kim drugim ukljucujuci i svoju djecu.

Zagreb je tesko ulazio u nas, djelovao nam je zatvoreno i strano a uz to u obojici je bilo previse Bosne i Kozarca, ali nismo imali izbora. On je bio sa roditeljima, a ja sam dosao da zavrsim skolu. Koristili bi svaku priliku da trknemo do Bosne. Bili smo najsretniji kad bi se petkom potrpali u fice pa onako djuture svi u Kozarusu. A on je bio vrlo nesretan kad bih ja sam vikendom odlazio “motornim”, a on ostajao.

Setajuci zagrebackim ulicama cesto bi zastajao kod izloga sa igrackama i mogao ostati satima. Bio je suvise mali da bi mogao shvatiti moje financijske mogucnosti, ali nikad nije trazio da mu nesto kupim. Kad vec nisam mogao kupiti ja bih ga pustio da bar gleda.

Kad su poceli praviti kucu u Kozarusi njegovoj sreci nije bilo kraja. Za njega je to znacilo povratak i napravio je plan. Nece on ni na kakve studije i skole, zavrsice ugostiteljsku i otvoriti lokal u Kozarusi.

Breza je vrlo brzo postala sinonim ugostiteljstva. Ne zna sesta je vise plijenilo: besprijekoran unutrasnji sklad ili terasana kojoj je tokom cijelog dana bio prirodni hlad. Iakosvega tridesetak metara od ceste tu je vladao neki relaksirajucimir. Nenametljiv, tih i sa vjecitim diskretnim osmijehom Nedzo jedavao poseban sarm svemu tome.

Brezaje postala i centarzbivanja u Kozarusi. Tu su nogometasi proslavljali pobjede i ublazavaliporaze, zenilo se i udavalo, navracao poslovni svijet i slucajniprolaznici. Cesto se tu skupljala grupa mladih, vrlo uspjesnih Kozarackihposlovnih ljudi koji su u to vrijeme krenuli u vlastite biznise. SakibMujkanovic, Jasko Hrnic, Adem Blazevic, Hamdo Dikin, Melkici i mnogidrugi.

Ibro i njegovi mehanicari obavezno bi navratilis posla da speru grlo. Breza je bila jedna velika familija u kojoj je svako imao svoje mjesto, a Nedzo je to tako fino koordinirao.Volioje ljude i bio sretan kad su se skupljali. Rijetko je neko mogao uci,a da ga on ne casti.

Mojoj djeci, a Enesu posebno,Breza je postala drugi dom. Doletjeli bi iz skole i s vrata pitali: Idemoli? Znalo se gdje. Enes je sa Nedzadom uspostavio relacije kakve smonas dva nekada imali u Zagrebu srazlikom sto je Nedzo citao njegovezelje i ispunjavao ih.

Godinu prije rata Nedzo seozenio sa prekrasnom osobom. Kazu da je brak uspjesniji akosu naravi razlicite. Medjutim Nedzo i Lida bili su vrlo slicni i vrlo sretni.

Sve sto je lijepo u pravilu ne traje dugo. Nazalost toga postanemo svjesni puno kasnije kad vecnista ne mozemo promijeniti. Mozda godinu dana prije rata Nedzo jepozvan u rezervu na Manjacu. Vratio se pun crnih slutnji. Malo je pricao,a vrlo cesto je ponavljao: Ne pise nam se dobro. Srbi se spremaju zakrvav rat i dok mu se ukazala prilika nabavio je oruzje.

U proljece Srbi su vrlo agresivno poceliogradjivati “svoje prostore”.Nicali su “punktovi” kao pecurke poslijekise i Prijedor je postao kavez. Nije se moglo ni unutra ni van.Sve veze sa okolino mbile su pokidane, a ubrzo su pocelisa granatiranjem, prvo Brda pa onda i Kozarca.

Dva dana i noci grmilo je bez prestanka. Bilo je jezivo slusati eho detonacija cak i sa ovo like distance.

A ondase proculo da autobusi dovoze narod predsportsku dvoranu. Pohitali smo da vidimo ima li poznatih. Mujo je imaosrecu da je bio u prvih nekoliko autobusa koje su dotjerali preddvoranu. Svi ostali su preusmjereni u Keraterm, a kasnije u Omarsku.

Jedan detalj mi se duboko urezao. Nastavnik Lazo Radovic “nepokretan” iznesen je iz autobusa na nosilima. Sutradan sam gavidio uspravnog i potpuno spremnog u uniformi (naravno cetnickoj) sacinovima kapetana.

Kad su cetnici navalili iz pravca Prijedora sa tenkovima i topovima prvi pokusaj otpora bio je na Repusnici, a nakon sto je taj otpor skrsen nasi momci su se pokusali konsolidovati kod Breze.Cetnicima je to bio dovoljan razlog da na Brezi iskale sav svoj gnjev, a komsija Mico je tad izjavio da mu nije zao njegove kuce samo nek je poruseno to “ustasko gnijezdo.”

Kasnije smo culi da je Osme Didovic, komandir milicije , da bi zaustavio granatiranje i ubijanje civila u Kozarcu, zrtvovao sebe i pripadnike milicije, medju kojima je bio i Nedzad.

Nekoliko dana poslije granatiranja na vratima mog stana pojavio se, slomljen, isprepadan i bar dvadeset godina stariji, Dalija, a nakon jos nekoliko dana i Mina. O Nedzadu i Amiru nije bilo nikakvih vijesti.

Pokusavali smo preko Srba za koje smo mislili dasu prijatelji doci doinformacija. Nailazili smo ili na zid sutnje iligluhe telefone ili suokretali glavu kao da nas nikad nisu vidjeli.

Nade su pocele slabiti kad je jednog dana Enes uletio u stan i kroz placrekao da je vidio Nedzinog golfa. Golfa smo vidjeli jos nekoliko puta ugradu sa nepoznatim vozacem i to je jos vise pojacalo crne slutnje.

Odvodjenjem u logor ponadao sam se da bih mogao nesto saznati o njima. Ulogoru nam je Refko Jakupovic bacao grah i, kad nemas druge nade, to tipostaje slamka za koju se hvatas. Ne znam je li Refko zelio dami produzi tu slamcicu, ali njegove hatme govorile su da su oba zivi i zdravi ina putu. Drzao me je taj optimizam i pothranjivao nadu pa sam i svoje logorske muke podnosio puno lakse.

Po oslobadjanju iz logora najteze mi jepao susret sa Esadom. Braca smo,z namo se u dusu, ali znam da ne postojinacin da se nekom, ko kroz to nije prosao, sve to objasni. Ioni Senka i Lida, kojom se ponosimo jer je potvrdilasvoj izuzetan karakter, i Emir koji je odrastao sa Nedzom, pokusalisu sve, ali nikad nismo saznali pravuinformaciju. Nada dace Nedzo odnekud pojaviti smanjivala se svakim danom.

Poslije rataEsad je pokusao da obnovi kucu, ali je stao nakon pokrivanja. Raza josnikad nije otisla u Kozarusu i tesko da ceikad .Enes je samo jednom bio u Kozarcu poslije rata. Ja ih potpuno razumijem jerbez Nedze ono je postalo mjesto vjecne tuge.
Ja svaku noc 17novembra provedem bez sna. Znam da se svi moji u Zagrebu iskupe togadana, ali ja jos nikad nisam podigao slusalicu i nazvao. Svoju tugu nemogu podijeliti sa njima jer je njihova jos veca,a mog Daliju je ubilatuga za Amirom u maju ove godine. Enes ce danas doci iz Houstona iako smoga ocekivali zaThanksgiving. I njemu ce biti lakse ako smo skupa.

Jos nam ostaje nada da cemo pronaci njegove ostatke i nada da ce dragi Allah, njegovoj, Amirovoj i dusama svih nevinih ubijenih Kozarcana i svih Bosanaca podariti dzenetski mir i kazniti njihove dzelate.

PS:Dragi moji Kozarcani, nadam se da mi necete zamjeriti sto sam uzurpirao ovu stranicu zaprivatne osjecaje, koje sam pokusao kontrolirati. Ja sam za kratko vrijemena na ovoj stranici obnovio puno veza, javljaju mi se stari prijatelji, djeca prijatelja i komsija i puno nas dijeli istu sudbinu. Mislio sam ako kod bilo koga izazovem pozitivna sjecanja ili ako im bilo ko preda rahmet da ce dusama mojih Nedzada i Amira biti lakse…