Ramazanski ders

Poligamija ili višeženstvo u islamskom braku nije baš česta tema o kojoj se u našim glasilima piše. Međutim, ta tema izazvala je burne reakcije u našim medijima nakon što je federalni poslanik u predstavničkom domu Mirsad Hasanić iz Maglaja, iskoristivši svoje poslaničko pravo, pokrenuo inicijativu o zakonskoj legalizaciji poligamije. Bh. mediji su to, uglavnom, prokomentarisali kao neprihvatljivu i retrogradnu inicijativu, a neki su je, s puno ironije, nastojali i ismijati.

“Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.”

(En-Nisa’, 3.) Islam kao univerzalni sistem življenja postavljen je prvenstveno radi čovjeka. To je jedini realni i pozitivni sistem koji je podudaran s njegovom prirodom, sredinom, vremenom i prilikama u kojima on živi. Islam uzima čovjeka u njegovoj realnosti i položaju na kojem se on nalazi, kako bi se s njim vinuo na najviši nivo. To je sistem koji vodi računa o čovjekovoj etici i čistoti kompletnog društva, ne dozvoljavajući izgradnju materijalnog napretka uz narušavanje njegovih etičkih vrijednosti.

U kontekstu islamske univerzalnosti treba promatrati i značenje citiranog ajeta iz sure «En-Nisa'», koji govori o bitnom segmentu bračnog života muslimana i muslimanke. U prvom dijelu ajeta spominju se «žene sirotice» koje su ponekad bile meta njihovih staratelja, koji su, ženeći se njima, željeli pridobiti i njih i njihov imetak, nastojeći tako izbjeći davanje propisanog udadbenog dara (mehr). Tim povodom Uzvišeni je objavio spomenuti ajet kojim se zabranjuje brak staratelja sa štićenicom ukoliko on neće biti pravedan prema njoj. Ujedno im je naređeno da sklapaju brak s drugim ženama koje im odgovaraju, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. Ovaj dio ajeta ima opće značenje i odnosi se na sve muslimane. Njime se određuje broj žena koji je muškarcu dozvoljen u islamskom braku i upravo ovim dijelom ajeta pozabavit ćemo se u nastavku ovoga teksta.

Aktueliziranje poligamije

Budući da živimo u Evropi koja s podozrenjem gleda na sve što dolazi sa islamskog istoka, pa tako i na ovaj šerijatski propis, ne iznenađuju takve reakcije. Međutim, u isto vrijeme, prateći programe naših elektronskih medija uočava se sistematsko protežiranje perverznih pojava koje su zahvatile «civilizirani svijet». TV-stanice, u najgledanijim terminima, gledateljstvu nameću teme o legalizaciji homoseksualizma, bluda i drugim nastranostima zbog kojih je Allah, dž.š., kako se navodi u Kur'anu, uništavao pojedine narode, kada su u tome svaku mjeru prevršili.

Nažalost, svjedoci smo vremena kada se sistemski grijeh izdiže na nivo vrijednosti, dok se ono što je prirodno i u određenim prilikama nužno, ismijava i apriori odbacuje. To je cijena našeg pridruživanja Evropi koja je već davno zabranila poligamiju a legalizirala homoseksualizam, lezbijsku ljubav, prostituciju, a u nekim skandinavskim zemljama, zadnjih nekoliko godina aktuealizira se i pitanje braka sa određenim životinjskim vrstama. Ponukani tom činjenicom smatramo da smo obavezni, dokazima naše vjere, historijskim i pragmatičnim razlozima, bar djelimično, osvijetliti ovaj dinski propis i približiti ga našoj javnosti, nadajući se nagradi Uzvišenog koji je u svojoj Knjizi kazao: «Ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.» i «Ko poštiva Allahove svetinje, uživaće milost Gospodara svoga.» (El-Hadždž, 32, 30.)

Islam i poligamija

Poligamija nije izum islamskog svjetonazora. Ona je postojala mnogo prije pojave posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među svim istočnim narodima: Židovima, Perzijancima, Arapima itd. U islamu su potpuno ravnopravni monogamni i poligamni brak. Islam ne potiče poligamiju nego je samo ograničio njen broj i, u isto vrijeme, propisao uvjete za njeno prakticiranje. Islam, samo u kontinuitetu, nastavlja ono što je bio propis i u ranijim religijama. Nema nijedne religije koja mu je prethodila a da zabranjuje poligamni brak, jer to nije odluka bilo kojeg pojedinca, vlade ili parlamenta, već zapovijest Gospodara svjetova. Stoga oni narodi koji su prihvatili islam, prihvatanjem poligamije nisu dobili ništa novo.

Povijesni uzroci poligamije

Protivnici ove islamske odredbe kazaće kako je to pojava iz patrijarhalnog sistema i vremena kad je muškarac imao dominantnu ulogu nad ženom. Ako je tako, zašto je zapadnjaci nikada nisu prihvatili, budući da patrijarhat nije bio ograničen samo na Istok.
 
Zapadnjakinja je prije pola stoljeća bila najnesretnija žena na svijetu. Čak se i u pogledu onog što je isključivo njeno, zahtijevalo da to nadgleda njezin muž. Zapadnjaci sami priznaju da je u srednjem vijeku ženi na Istoku bilo daleko bolje nego ženi na Zapadu.

Gustav Le Bon piše: «U danima islamske civilizacije ženama je bio dat isti položaj i status koje su evropske žene imale tek puno vremena nakon toga. To znači da se nakon viteškog ponašanja andaluzijskih Arapa taj primjer počeo širiti po Evropi…
Le Bon dalje navodi: «Običaj monogamije u zapadnim zemljama je čista farsa i prazna formalnost koja je propisana jedino u pravnim knjigama, budući da u stvarnom socijalnom životu nema ni traga od toga.

Osim toga, poligamija je postojala na Istoku u zakonskom obliku, to znači prihvaćanje bračnog ugovora sa ženom i očinskih obaveza prema njezinoj djeci, dok je na Zapadu ona bila pod okriljem hipokrizije i u nezakonitom obliku, u obliku upuštanja u intimne veze s prijateljicama i ljubavnicama, bez sklapanja bračnog ugovora sa ženom i bez ikakvih očinskih obaveza prema njezinoj djeci.

Praktični razlozi za poligamiju

Čuveni egipatski učenjak i reformista Rešid Rida, braneći ovaj islamski stav u svom tefsiru, navodi nekoliko argumenata koji se ogledaju, uglavnom, u sljedećem:

– Veći broj žena u cijelom svijetu nego muškaraca, pa bi, u slučaju stroge monogamije, dio žena morao biti uskraćen od prava na porodični život i potomstvo.
– Muškarac može dobiti potomke tokom cijelog života (oko 100 godina), dok žena može samo u prvoj polovici svoga života (oko 50 godina).
– Historijski gledano, ne može se naći nijedan oblik društvene zajednice, a da u njoj nije bilo poligamije, što je prisutno i u slučaju većine životinjskih vrsta.
– I zapadnjaci, izuzev vrlo malog procenta, žive u poligamiji, s tim što je ona nelegalna, jer se radi o bludu i prostituciji.
– Višeženstvo u predislamsko doba nije bilo ograničeno brojem, niti uslovljeno pravednošću među suprugama, a to sve islam zahtijeva.
– Ima slučajeva gdje je žena nerotkinja, pa višeženstvo dođe kao pravo rješenje za takve porodice, kako bi i one imale potomstvo.
– Žena u periodu menstruacije ne može imati odnos sa muškarcem, što može potrajati i više dana, pa muškarac u tome periodu dolazi u iskušenje.

Naš istaknuti alim Mehmed-ef. Handžić, Allah mu se smilovao, napisao je u listu «El-Hidaje» (1938. god.) članak pod naslovom «Prava žene u islamu», u kojem je odgovorio na prigovore islamu u vezi s pitanjem poligamije i Muhammedovog, a.s., višeženstva, gdje ističe:

– Poligamija nije kulturni nazadak i nije smetnja napretku civilizacije.
– Islam priznaje ograničenu poligamiju i uslovljava je pravednošću prema svim suprugama.
– Poligamija je prirodna, dok je isključiva monogamija neprirodna.
– Statistički podaci iz raznih zemalja svijeta pokazuju da je broj žena veći nego broj muškaraca, te da je broj udovica više nego duplo veći u odnosu na broj udovaca.
– Svrha braka je porod, a u poligamiji on je brojniji.
Svaki od navedenih razloga zahtijeva dodatno pojašnjenje, ali mi ćemo se, ovom prilikom, zadržati samo na nekima.

Nesrazmjer u natalitetu

U časopisu Sukhan (godina 6, broj 11) dr. Zahra Khanalari prevela je članak pod nazivom «Žena u politici i društvu», koji je izvorno publiciran i ilustriran u mjesečniku UNESCO-a. U tom se članku navodi tvrdnja Ashleya Montagua da je priroda žene znanstveno superiornija nad prirodom muškarca. Kromozom X koji je vezan za ženski spol jači je od kromozoma Y koji je vezan za muški spol. Posljedica toga je da je ženina dob duža od muškarčeve. Žena je, općenito, zdravija od muškarca. Veća je i njezina otpornost na bolest. Ona se uglavnom i brže oporavlja…

Do tog nesrazmjera, pored ostalog, dolazi i zbog poslova kojima se muškarac bavi u društvu, bez obzira kojem podneblju ili naciji pripadao. Historijski gledano, žrtve ratova, teških fizičkih poslova, utapanja, sukobljavanja i dr. uglavnom su muškarci. Primjerice, smrtnost muškog spola u dva zadnja svjetska rata dosegla je brojku od sedamdeset miliona. Taj broj jednak je broju smrtnosti čovječanstva u ratovima posljednjih nekoliko stoljeća. Dodamo li tome i činjenicu najnovijih ratova na Bliskom i Dalekom istoku, Africi, pa i našem okruženju, nemoguće je ne složiti se s nesrazmjerom nataliteta u korist ženske populacije.

Gdje je izlaz?

Ako smo svjesni te realnosti, kako je liječiti? Da li je izlaz u slijeganju ramenima i zatvaranju očiju pred činjenicama, ili će se ti problemi, možda, riješiti sami od sebe, ako se opredijelimo isključivo za monogamni brak. Eliminacijom poligamije milioni žena ostat će bez mogućnosti da se ikada udaju, zaključe brak i osnuju porodicu. Dokumenti o ljudskim pravima i slobodama, počevši od Univerzalne deklaracije pa do Evropske deklaracije o ljudskim pravima, deklarativno podjednako garantuju pravo na brak muškarcu i ženi, poput prava na slobodu, sigurnost, rad i dr. Unatoč proklamovanim pravima žena, zbog nesrazmjera u broju u odnosu na muškarce, milioni žena ne ostvare ovo pravo i ostaju neudate. U takvoj situaciji čovječanstvo se nalazi, kako tvrdi Sejjid Kutb, pred tri mogućnosti:

1. Da se svaki čovjek sposoban za brak ženi s jednom ženom sposobnom za brak, a njih jedna ili više ostaje bez braka provodeći svoj život bez mogućnosti osjećaja draži muškarca i porodice.
2. Da se oženi svaki čovjek sposoban za brak, samo sa jednom ženom u zakonski čistom braku, a da ima ljubavnicu i čini blud sa jednom ili više žena u društvu u kome je veći broj žena od broja muškaraca.
3. Da se žene svi sposobni muškarci ili neki od njih sa više žena i da ta druga žena upozna muškarca u zakonskom braku javno, a ne ni kao ljubavnica ili «prijateljica», nezakonito.

Prva mogućnost je nehumana i protuprirodna jer lišava ženu prava na brak. Pravo na brak je najprirodnije ljudsko pravo. Nijedna osoba ne bi trebalo da bude lišena tog prava, ni pod kakvom izlikom niti po bilo kojem osnovu. Pravo na brak je pravo koje svaki pojedinac može tražiti od svog društva, kao i pravo na rad, pravo na slobodu, obrazovanje i sl. U ma kakvom blagostanju žena živjela, ona je istinski nezadovoljna svojim životom bez muža. Hiljadu poslova, hiljadu zarada ne može zadovoljiti potrebu žene za prirodnim životom, bilo da se radi o njenim tjelesnim potrebama ili nagonu, potrebi duše ili intelekta za smirenjem i druženjem u porodici. Zar i muškarac ne nalazi posao i ne ostvaruje zaradu, ali mu to nije dovoljno, nego nastoji živjeti u porodici. Zar i ona nema želju i pravo za toplinom doma, za muškom blizinom i potomstvom koje ju čini sretnom. Svakako, i žena i muškarac isti su kada je o tom pitanju riječ, jer su od jedne vrste.

Druga mogućnost je protiv čistog islamskog stremljenja, protiv pravila islamske etike, kao i protiv interesa same žene. U tom slučaju žena se, donekle, tjelesno zadovoljava ali je takođe lišena obiteljskog života koji je za nju važniji od zadovoljenja njezinih strasti. Ako se ženi uskrati obiteljsko okruženje, ona nipošto ne može, upuštanjem u promiskuitet i ljubavne veze, zadovoljiti čak ni u najmanjoj mjeri svoje materijalne i duhovne potrebe. Pravo na brak za muškarca znači pravo na zadovoljenje instikta, pravo na ženu, partnera, suputnika dostojnog povjerenja i pravo na zakonitu djecu, ali za ženu pravo na brak znači, osim svega spomenutog, i pravo na zaštitnika, muškarca pokrovitelja u kojeg se može pouzdati da će mariti za njene osjećaje. Tu soluciju podržat će je samo oni koji se suprotstavljaju Allahu i njegovim zakonima i zdravoj ljudskoj prirodi.

Treća mogućnost je ona koju je odabrao islam. Nju je odabrao kao uvjetnu povlasticu, da bi se suočio sa realnošću u kojoj ne vrijedi slijeganje ramenima niti tupavo mirenje sa stvarnošću. Nju je islam odabrao kao neizbježnu realnost s kojom će se ljudi susretati dok budu živjeli na ovom svijetu. Rješava je tako što bi muškarac koji posjeduje potrebne finansijske, moralne i fizičke mogućnosti trebalo da prihvati brak sa više od jedne žene. Prva žena trebalo bi, u duhu islamske dobrodušnosti, za volju i ljubav svoje sestre u islamu, suosjećati s njenim problemom i podnijeti žrtvu. Ona bi trebalo da, drage volje, pristane na tu vrstu sudjelovanja u izgradnji islamske zgrade koja počiva na temeljima morala i čestitosti. Stoga bi prosvijećene muslimanke, svjesne tog problema, trebalo da podrže tu islamsku odredbu i ožive sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., za čije oživljavanja on garantuje nagradu, svima onima koji taj sunnet budu prakticirali, bez umanjenja nagrade samim izvršiocima. U krajnjem slučaju višeženstvo bi se trebalo smatrati pravom žena koje su lišene muževa i obavezom muškaraca i udatih žena.

«Zaštitnici» prava žene

Niko ko pozna duh islama i njegovu težnju ne može reći da je poligamija potreba sama za sebe, da je to dopušteno bez nužnog prirodnog ili društvenog opravdanja, bez neke stvarne potrebe, da je to samo iz animalnog uživanja i potrebe za mijenjanjem žena… Višeženstvo je prijeka potreba koja se suočava sa problemom i koja ga rješava. Poligamija nije ostavljena na milost i nemilost strasti, bez uvjeta i ograničenja u islamskom sistemu koji gleda licem u lice svakoj realnosti u životu.
 
Oponenti islamskom viđenju poligamije kažu da u savremenom svijetu odnosi između muža i žene počivaju na uzajamnim pravima i obavezama zbog čega bi bilo teško da žena prihvati priznanje poligamije koliko bi bilo teško očekivati od muškarca da toleriše suparnika u bračnim odnosima. Bez obzira na činjenicu da je to netačna analogija, za rješenje problema viška žena u društvu, nije pronađeno ništa bolje od poligamije. Zatvaranje očiju pred tim socijalnim problemom i uzvikivanjem parola ‘živjela monogamija i smrt poligamiji’ ne nudi se izlaz. Misionari zapadnjačkog stila života nisu spremni da iznesu problem u njegovoj pravoj perspektivi i otvoreno kažu istinu. Oni su, zapravo, branitelji prostitucije i promiskuitetnog života. Opredjeljujući se isključivo za monogamni brak, oni se deklaršu kao gorljivi zaštitnici prava žene, a, u biti, oni su uzurpatori njenog osnovnog prava.
One zajednice čije je spiritualno jamstvo prožeto pobožnošću i čednošću putem vođstva velikih božanskih religija riješile su taj problem putem poligamije, a zajednice kojima vrijednosti pobožnosti i kreposti previše ne znače, od tog su fenomena napravile sredstvo razbludnosti i propasti.
 
Osoba koja je lišena svojih prirodnih prava je živo biće, sposobno za sve reakcije koje živo biće može pokazati kada je u stanju lišenosti. To biće je ljudska duša sa svim mentalnim i emocionalnim spoznajama i psihičkim kompleksima koji proizlaze iz neuspjeha. To je žena sa snagom ženske magije: Havina kći sa svim potencijalom da prevari Adema. Ne radi se o pšeničnom zrnu ili ječmu koji se mogu baciti u more kada ih ima više nego što je potrebno ili se mogu iz predostrožnosti pospremiti u skladište; to nije kuća ili soba da se može zaključati kada nije potrebna. To je živo biće, ljudsko biće, žena; ona će pokazati svoju čudesnu moć. Ona je spremna da se osveti socijalnom poretku svijeta. Ona će kazati:
Reći ću ti istinu, ne mogu biti strpljiva
Dok drugi uživaju u hrani a ja ih gledam.
(…) Žene lišene kućnog života učinit će sve što je u njihovoj moći da zavedu muškarca koji ni u jednom pitanju kao u ovom nije tako kolebljiv i neodlučan.
Hoće li se tu stati? Ne! To će u zagrljaj uhvatiti udate žene. Žene koje zateknu svoje muževe u stanju bračne nevjere, takođe će se odlučiti da se osvete svojim muževima i razmišljat će o svojoj nevjeri.

Epidemija nemorala

Historija kao učiteljica života, uči nas da su najmoćniji narodi i civilizacije propadali ne zbog njihove ekonomske ili vojne nemoći, već onda kada su se moralno srozali.
 
Ne može se reći da je distanciranje od poligamije jedini uzrok moralnoj anarhiji. Puno je razloga koji su većinu društava u svijetu doveli na ivicu moralnog sunovrata, ali zasigurno je ignorisanje ove islamske odredbe uveliko doprinijelo njenom širenju. Ta pošast dobrano je zahvatila i bošnjačko društvo. Mislilo se da će ratna stradanja u našoj zemlji doprinijeti moralnom pročišćenju, međutim, utjecaji evropske kulture i nesrazmjeran broj žena i djevojaka koje su ostale bez mogućnosti udaje, doprinose ponašanju koje je suprotstavljeno Allahovim, dž.š., propisima.

Dakako da ne treba kriviti jedino ženu, možda nju treba ponajmanje osuđivati, jer je za tu pojavu odgovorno više saučesnika. I društvena i Islamska zajednica, kao najodgovorniji faktori, nijemo posmatraju tu pojavu, iako su svjesni njenih štetnih učinaka. Gotovo da nema ni osude a kamoli sistemskog rješavanja. Kada su jednog uglednog zvaničnika Islamske zajednice u TV-emisiji pitali šta on misli o višeženstvu u islamu i da li bi to on učinio, odgovorio je: «To može uraditi samo pijan čovjek, a kao što vidite ja nisam pijan.» Takvim izjavama potpomažu se džahili i pronositelji lošeg odgoja koji ismijavaju Allaha, dž.š., i Njegov zakon, zadovoljni i nagrađeni s onih strana kojima je stalo da se spletkari protiv ove vjere. Bježanjem od problema ne rješava se problem nego ga samo produbljuje. Stoga, ukoliko nismo spremni doprinijeti afirmaciji nekog propisa nemojmo ga omalovažavati i destruktivno djelovati. Opravdanosti ove islamske povlastice ponekad su svjesniji muškarci i žene na Zapadu nego sami muslimani i muslimanke.

Za kraj, poslušajmo šta o svemu tome kaže gospođa Ani Bizant, teozof:
«Zapad tvrdi da ne prihvata višeženstvo. Međutim, muškarci na Zapadu našli su načina da zaobiđu zakon i da održavaju seksualne odnose sa više žena i to bez odgovornosti koje traži zakonski brak. Time im je omogućeno da odbace neželjene ljubavnice kad god im se prohtije, ne ostavljajući joj drugi izbor nego da ode na ulicu i oda se javnoj i masovnoj prostituciji. Sudbina takve žene neuporediva je sa pozicijom žene koja je ušla u poligamni zakonski brak i koja, iako dijeli muža sa drugom ženom, uživa muževljevo starateljstvo, postaje majka, pa i nana u porodici. Kada noću posmatram hiljade žena na našim ulicama uvjerena sam da Zapad mora učiti od islama i mora prestati kritikovati islam u vezi sa višeženstvom. Islam omogućava ženi u poligamnom braku da ima muža i djecu u svom krilu na legitiman način i sa svim dužnim poštovanjem. A to je mnogo bolje, sretnije, poštenije i dostojanstvenije za ženu od neizvjesnog i teškog samotničkog života u društvu i na ulici. Ona nosi njegovo nezakonito dijete, a zakon je uopće ne štiti.

Gospodaru naš, daruj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost. Amin!