SJECANJE NA SREBRENICU 11.JULI.1995-11.JULI.2006

Sve vezano za politicku scenu

Moderator/ica: Aaly

Avatar
MehoJasmina
Početnik
Početnik
Postovi: 9
Pridružen/a: čet sij 01, 1970 1:00 am

SJECANJE NA SREBRENICU 11.JULI.1995-11.JULI.2006

PostPostao/la MehoJasmina » uto srp 11, 2006 1:52 pm

da se ne zaboravi ;
Srebrenica je simbol stradanja nevinih ljudi!
Neka Allah svim zrtvama podari Dzenet

Avatar
dada
V.I.P
V.I.P
Postovi: 15
Pridružen/a: čet sij 01, 1970 1:00 am

PostPostao/la dada » uto srp 11, 2006 9:15 pm

Neka dragi Allah podari sabur , snagu i umijece daljeg zivljenja porodicama stradalih . Sehidima vjecni rahmet i dzennet . Amin

Avatar
fila
V.I.P
V.I.P
Postovi: 103
Pridružen/a: čet sij 01, 1970 1:00 am
Lokacija: CH
Kontakt:

PostPostao/la fila » sri srp 12, 2006 7:44 am

Allahu, oprosti mi, smiluj mi se, uputi me, sačuvaj me, opskrbi me.

http://dl7.glitter-graphics.net/pub/709 ... lrwztk.jpg

Avatar
sudka
V.I.P
V.I.P
Postovi: 4
Pridružen/a: čet sij 01, 1970 1:00 am

PostPostao/la sudka » sri srp 12, 2006 8:31 am

Nek je vjecni rahmet svim nevino ubijenim. El Fatiha

Avatar
ZELENKAPICA
V.I.P
V.I.P
Postovi: 323
Pridružen/a: čet sij 01, 1970 1:00 am

PostPostao/la ZELENKAPICA » sri srp 12, 2006 12:59 pm

DA IM DRAGI ALLAH OPROSTI NJIHOVE GRIJEHE A DOBRA DJELA U KABUL UPISE DA IH UVEDE U DZENETSKE BASTE


LILLAHI EL-FATIHA

Avatar
Emira_sara
Početnik
Početnik
Postovi: 5
Pridružen/a: čet sij 01, 1970 1:00 am

PostPostao/la Emira_sara » pet srp 14, 2006 12:51 pm

Srebrenica - zeleni dzemper



Nadomak grada, na zelenom brežuljku, kroz srebrnu zavjesu toplog vazduha nazirale su se dvije prilike. Pored kuće na brijegu stajala je nena i zahvaljujući Bogu na vedrom vremenu zadovoljno posmatrala unuka Ahmeda kako veselo trčkara, čavrljajući kao da priča sa vjetrom. Ahmed je sa svojih nepunih pet godina izgledao sićušno i nježno i čak je u naručje mogao stati. Ahmedova majka je uređivala avliju i s ponosom gledala ružičnjake. Bila je poput njenih ruža u najljepšem svom dobu, puna želja i životne snage. Vjetar i ljetnje sunce brzo su sušili tek razastrte haljine po tenefu. Ahmed je gledajući niz blagu padinu pitao majku šta su sve one velike kuće što se vide u daljini, prekrivene prozirnim titrajima toplog vazduha što je stvarao prelijepu zavjesu obasjanu ljetnim suncem. “Srebrenica!”-govorila mu je majka. “Tamo ćeš, ako Bog da, u školu. A kad odrasteš i budeš momak ići ćeš tamo i u šetnju.” I redala su se Ahmedova pitanja dok s čuđenjem nije upitao zašto ih stalno čuvaju neki vojnici i od koga. Majka bi na ta pitanja izbjegavala odgovore jer je i sama bila zbunjena svim tim iznenadnim događajima.

Ahmed je, gledajući na tenefu razastrte šarene dimije, zadivljen cvjetićima kojima su ukrašene, brojao i pokušavao ih prenijeti na svoj zeleni džemper što se vihorio na vjetru.

Iznenada je stigao Ahmedov otac, uznemiren; uplašenim pogledom gledao je čas u Ahmeda, čas u majku, ženu. Ni sam nije znao kako im je rekao da moraju što prije krenuti. Morali su bježati iz njihove drage kuće, iz avlije, sa svog zelenog brežuljka. Majka kao da je to očekivala bez ikakvih pitanja, zgrabila je dimije i zeleni džemper, nespretno ga oblačeći Ahmedu. Nena je naizgled smireno dodavala još ponešto u svoj već pripremljeni zavežljaj. Duboko uzdišući gledala je sina i Ahmeda i molila Allaha da joj ih zaštiti i spasi od zla. Znala je nena ko su četnici i srce joj se grčilo pri svakoj teškoj misli, bojala se strašnih slutnji što su je pratile.

Kao da ih je nosio vjetar, skoro trčeći priključili su se uskovitlanoj gomili uplašenih, golorukih ljudi.

Svi su se gurali, pokušavajući da uđu u autobuse, kamione, traktore, bilo gdje samo da što prije bježe. Namrgođeni vojnici su ih nemilosrdno gurali, vikali na njih, udarali ih”¦Uzalud su tražili strane vojnike koji su im obećali zaštitu dok su ih razoružavali. Nije ih bilo. Prevareni su i prepušteni na milost i nemilost onima koji milosti nisu imali ni za djecu, ni za starce, ni za žene.

Nena, Ahmed i njegovi otac i majka, kao ni mnogi drugi, nigdje nisu uspjeli da se uguraju. Uspaničeno su krenuli za kolonom, noseći sa sobom strah, zbunjenost i neizvjesnost. Jedva da je poneko tužno bacio pogled na svoju ostavljenu kuću, ulice, selo, grad. Čudio se Ahmed dok su ga otac i majka, smjenjujući se, nosili u naručju i žurili ne znajući ni sami kuda. Nena je tiho izgovarala svoje dove, šapući se molila sva skrhana. Čudila se svojim ubrzanim koracima jer je mislila da neće moći hodati. Iz kolone se čuo prigušeni plač djece, dozivanja, uzdasi. Majke su čvrsto držale djecu za ruke, da ih ne izgube, a druge držeći bebe u naručju zatvarale im usta da se ne čije njihov plač. U zraku se osjećala težina i kao da su svi sa sobom nosili teške oblake, stihijski su išli dalje. Ptice su se zloslutno oglašavale i miješale s glasovima uskovitlane mase.

Tužne slike starica sa štapovima i zavežljajima kako iznemoglim koracima prate kolonu zaokružavale su sav taj haos koji je nastao, protjerivanje bez smisla, bez povoda.

Odjednom su ljudi počeli da se vraćaju unazad. Nešto se strašno dešavalo. Čuli su se vapaji rastajanja, plač, molbe. Odvajali su muškarce iz kolone. Odvajali su muževe od žena, djecu od majki. Ko god je pokušao pružiti otpor, pobuniti se udarali su ga i grubo odvodili na drugu stranu. Ahmed je bio u naručju majke, preplašen, ali mu se činilo da je još siguran. Nena je stisla grčevito svog sina i kao da je skupila svu snagu svog života, svojih godina, pokušavala da ga zadrži, da ne da da joj ga odvedu, da ga odvoje od nje. Gledala je te uniformisane neuredne ljude, ali na njihovim licima nije vidjela ni trunke milosti. Osjećala je grč u stomaku, duboko u utrobi joj se nešto kidalo. Osjetila je neopisiv strah, brigu. Bili su na kraju kolone, a koraci su se usitnjavali. Htjeli bi se zaustaviti, pobjeći, vratiti se. Ali kuda? Gdje?! Svuda su bili oni, naoružani do zuba, nemilosrdni; oni koji su bili spremni da ih zlostavljaju i da ih liše života. Grubo su neni oteli, odveli sina. Dozivala je nena, molila, plakala, a sin je bio već na drugoj strani i gledao molećivo majku kao uplašeno dijete, bojeći se da je ne udare, ne povrijede. Molio je da mu čuvaju Ahmeda.

I Ahmed je izgledao kao prestrašeno lane, zalutalo među zvjeri. Gledao je za svojim ocem, svojim zaštitnikom dozivao: “Babo! Babo, vrati se. Gdje ćeš? Povedi meee”¦” Njegov glasić je ostajao u teškom vazduhu, bez odgovora. Nena se jedva pridržavala za snahine dimije. Vidjela je kako podozrivo gledaju Ahmeda, kako mu prilaze. Tražili su ga od majke dok ga je ona čvrsto držala. Otimali su ga, ali majka nije popuštala. Vikali su, udarali je, vrijeđali je. Dječak je zanijemio od tog prizora, još u šoku zbog nasilu odvedenog oca.

Molila je još jedna majka da joj ne uzimaju čedo, plod njenog srca. Ona ga je, uz Božiju pomoć, rodila. Ona ga je odgajala, njegovala, čuvala. Pitala je zlotvora da li on ima djece, da li on ima srce ili je zvijer. Ali on je bio gori i od zvijeri, u njemu nije bilo ni traga ljudskog.

Udario je majku po ruci u kojoj je držala Ahmeda, udario ju je nekim oštrim predmetom i oteo to sićušno biće”¦Lila je krv, prskala po Ahmedovom zelenom džemperu, džemperu na koji je još jutros želio prenijeti cvjetiće sa majčinih dimija. Ruka je visila u zraku dok je majka padajući gubila svijest, on je uzeo Ahmeda kao trofej svog zla, zla što je boravilo u njemu kao čudovište. Nena je nijemo dozivala, samo mičući usnama, sva ukočena čula je samo plačne Ahmedove povike: ”Maaajko, neno”¦” Nije se mogla pomjeriti. Srušila se pokraj okrvavljene snahe. Nikog nije vidjela u toj strašnoj nevolji. Čula je samo unukove jauke, jauke koji su joj mutili razum, oduzimali korake, gasili život.

Odvedoše joj dva očinja vida, one zbog kojih je živjela”¦ Tražila su majčina srca bar malo nade da će ih vratiti. Nesvjesno je išla za onima koje su nosile njenu snahu, ranjenu, blijedu, izgubljenu bez njenog muža, bez njenog Ahmeda. Lutali su pogledi i nene i snahe i nisu znale gdje su i da li žive u nekom drugom svijetu, jer još moraju živjeti. Drugi su brinuli o njima iako su svi bili pogođeni vlastitom nesrećom, ucvijeljeni rastancima”¦

I nisu znale ni nena ni snaha kako su se našle u Tuzli. Sve od odvajanja od djece teklo je stihijski i one su postojale misleći da je sve ovo noćna mora, ružan san, košmar koji će proći. Å ok od svega što se zbilo nije ih napuštao. Svi su pričali svoje jade, brinuli šta će biti s njihovim najdražima, na silu odvedenima i samo ih je tuga vezala. Svuda su se čuli samo jecaji, plač, tiha nabrajanja zbog svih nevolja koje su ih snašle. Nadali su se, iščekivali da će se pojaviti njihovi najmiliji, da će uspjeti nekako pobjeći, da će pronaći neki način da se jave.

Svako jutro je donosilo nadu, a dani su neumitno prolazili, u strahovima, u bijednom preživljavanju. Poneko bi i uspio doći, bos, izranjavanih nogu, gladan i izgubljen. Skupljali su se oko njega, raspitivali se, tražili bar iskru nade za sebe.

Prolazili su dani, mjeseci, godine a nena i snaha svaka u svom svijetu čekanja, stradanja, patnje”¦Čekale su i još uvijek se nadale, molile i željele da se pojave negdje u obzorje njihova djeca. Nadale su se da bi mogle živjeti ”¦Kako je vrijeme proticalo sve je više izgledalo da su svi došli oni koji su se mogli izvući iz četničkog obručja. Stalno su se vraćale slike teške i sumorne, slike odvedenih djevojaka u najljepšem cvijetu mladosti, slike nejakih dječaka čije su lopte ostale na livadama čekajući da se vrate njihovi nestašni vlasnici. Nena i snaha su se držale jedna druge, međusobno se tješeći i pomažući. Govorila bi nena često snahi kako su prošle džehennem na ovom svijetu, a da one koji su radili zlo čeka strašni drugi svijet, džehennem iz kog nema povratka i da će njihovi uzdasi zbog zuluma koji su im nanijeli raspirivati oganj u kome će gorjeti. Iz svoje nemoći da bilo šta promijene, te su riječi pružale utjehu, davale strpljenja.

Nade za preživjelima tiho su gasnule, a unutarnja praznina stvarala se duboko u napaćenim dušama i sve je ličilo na tužne grobnice koje su se počele otkrivati. Grobnice pune nevinih, ubijenih mladića, dječaka, staraca, beba”¦

I dio svake grobnice bio je čovjek koji se borio da se otkrije istina, čovjek čije su oči nudile ljubav i samilost sa porodicama žrtava. Izgarao je sa svakim pronađenim ljudskim tijelom, bićem kojem su oduzeli pravo na život na najsvirepiji način. Istrajavao je na putu najstrašnije istine. Njegov lik je bar na trenutak blažio teške rane. I zemlja je ječala od toga zla koje su uradili zlotvori.

I nena i snaha su tiho prilazile pronađenim stvarima, njihove oči su prizivale sjećanja, lebdjele su zadnje sačuvane uspomene njihove djece. Znale su u čemu su bili toga dana pa su gledale da među toliko pronađenih stvari ne bude nešto od njih. Nena na svaku smeđu košulju pogledala, htjela i da je vidi ali i da je ne vidi, jer ako je nađe, izgubit će svaku nadu da je možda još uvijek negdje živ njen sin. I ta bolna neizvjesnost na trenutak bi joj se učinila lakšom od pronalaženja ubijenog, samo Bog zna na koji način, mučenog djeteta.

Snaha je među poredanim stvarima ugledala mali zeleni džemper. Požurila je prema njemu kao da je vidjela Ahmeda”¦ Ne, nije se mogla prevariti, zbuniti; jer sama ga je plela, sama je mjerila Ahmedove ručice da mu odredi dužinu rukava. Boja mu je bila nepromijenjena”¦Žurila je da uzme džemper uplašena kao da će joj i njega oteti, da će ga sakriti. U bunilu je dozivala Ahmeda, milovala njegov džemper”¦ gubila svijest. Činilo joj se da joj Ahmed miluje lice, da je budi iz dubokog sna. Bio je sav od svjetlosti, a po zelenom džemperu bili su cvjetići svih boja. I govorio joj je Ahmed da je babo šehid i da se za šehide ne smije reći da su mrtvi”¦Govorio joj da je babo u nekom ljepšem svijetu, u svijetu u kome nema nepravde niti zlih duša. Tamo sija svjetlost stvorena od dobrih ljudskih srca. Oni koji su radili zlo strašno pate, tješio je Ahmed majku.

I dok je dolazila sebi bila je sva ozarena, čak se blago smiješila gledajući vedro nebo.

Ugledala je zabrinuto lice nene, lice poput meleka. Tješila ju je nena držeći džemper svoga unuka, htjela je nešto govorit, ali usne su bile ukočene i modre dok je drhtala kao prut. I nečujnim glasom je pričala snahi kako je čula da je onaj zlikovac koji je oteo Ahmeda, oduzeo sam sebi život, da nije mogao živjeti sa zlom koji je činio. Govorila je nena da zlo ne može dugo živjeti nekažnjeno, da je to pravda Božija. Nena je to odjednom govorila sa velikim žarom jer je potpuno vjerovala u to! Čiste ljudske duše imaju korijene u visini, u svjetlosti. Slušala je snaha i vjerovala da će zlo biti kažnjeno. Razmišljala je o tim nepravednim suđenjima zločincima u Hagu gdje su za stotine godina uzetih života zločinci dobijali tek po koju godinu. A zar neko može tako malo kažnjen biti za oduzet život djeteta, mladića??? Za prekinutu igru njenog Ahmeda, uskraćeni život njenom mužu, njoj kao ženi, majci. Još više je rasla njena tuga dok je razmišljala kako se i dalje poigravaju s njima. Pokušavaju umanjiti toliko vidljivo i strašno zlo. A oni koji su ga počinili hodaju slobodno zemljom.

Nosila je Ahemdov džemper i činilo joj se da je sav svijet u njemu. Vraćala se u mislima vremenu, dobrom starom kad su svi bili skupa. Sjećanja su je još više podsjetila na gubitak svega što je imala i ispunila neprolaznim bolom. U neninim očima, ugašenim pogledom prepoznala je onu istu tugu koju je i sama nosila.

Ponovo su zajedno krenule dvije majke, majke Srebrenice, držeći se jedna druge, koračale su ovim tužnim svijetom, nosile sa sobom grobnu tišinu svih bosanskih jama, oslikavale patnju svih bosanskih majki. Njihovu prazninu nikad niko neće moći ispuniti.

Zemlja je od težine bola i nepravedne šutnje ovosvjetskih sudova ječala pred zlom, jer njena je utroba ranjena i čeka da se unište bolesni umovi što njom još koračaju. Znaju da Pravda dolazi sporo, ali da mora doći. Ali nikad neće izbrisati ovu strašnu ljudsku sramotu. I zemlja i nebo uvijek će osuđivati ovaj teški zločin.



Kud god okrenem svoje lice

Ja vidim majke Srebrenice

Gdje god dotaknem svoje srce

Bole me boli Srebrenice!


Napisala L.A.

Avatar
satu19
V.I.P
V.I.P
Postovi: 96
Pridružen/a: čet sij 01, 1970 1:00 am

PostPostao/la satu19 » ned srp 16, 2006 7:32 pm

Inna Illahi We Inna Ilejhi Radziun,.....
786


Natrag na “Politika”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.