Kozarac.ba

PROJEKT “PRIJEDOR 92”: AKO NE POSTOJI PUT KOJIM ŽELIM IĆI, NAPRAVIT ĆU GA

Skulptor je, slika, šije. Asistentica je na Bečkom univerzitetu, radi u tamošnjem Historijskom muzeju.

Sve je to Anita Zečić, talentirana mlada žena iz Prijedora koja posljednja četiri mjeseca radi na svom diplomskom ispitu nazvanom “Prijedor'92”, umjetničkoj instalaciji koja podsjeća na nevine žrtve njenog grada iz ljeta 1992. godine.

Visok je tri metra. Prečnik mu je tri metra. Skrojen je od bijelog najlona. Kada uđete u njega, izaziva klaustrofobiju. Strah od zatvorenog prostora pojačan nemogućnošću bijega izaziva osjećaj zatočenosti, osjećaj kakav su imali zatočenici koncentracijskih logora. Bijelo je, skoro prozirno. Naslućuju se siluete, no dok ste unutra, ne vidite da vas promatraju. Opkoljeni ste dok vas unutar spomenika audio i videoinstalacija munjevito vraćaju unatrag. U prošlost. Spomenik od bijelog najlona umjetnički je projekt Anite Zečić nazvan “Prijedor'92”. Anita je, kaže, iz tri grada. Njezin je otac iz Prijedora, majka joj je iz Kozarca. A ona je odrastala kao izbjeglica u Sanskom Mostu. “Ipak, uvijek govorim da sam Prijedorčanka”, priča nam.

Šest godina, od 1992. do 1998. godine, lutala je kao izbjeglica Evropom. Onda se vratila u Sanski Most. “Taj je dolazak bio najbolje što mi se moglo dogoditi, jer sam tada naučila šta znači voljeti i poštovati svoje korijenje, svoju državu.”

Sedam godina poslije, odlazi u Beč. Upisuje umjetničku školu. Bilo je to ostvarenje dječijih snova, kaže, iako ju je majka morala natjerati da se izbori za svoje snove. Četiri godine poslije, diplomirala je slikarstvo. Diplomski rad zvao se Portret jedne zemlje. Rad je postavljen u nekoliko gradova, izlagala je u Beču, Kozarcu, Sanskom Mostu, u sarajevskoj galeriji “Roman Petrović”, na bosanskohercegovačkom balu u habsburškoj ljetnoj rezidenciji Schönbrun, u sarajevskom Zemaljskom muzeju…

IZGLED SPAJA

Anita svojim projektom pokušava dati novi, drugačiji impuls kulturi sjećanja, primjeren generaciji 21. stoljeća, koja odrasta na društvenim mrežama i uz klipove s YouTubea. Pokušava “uvući pod kožu” svoju instalaciju onome ko se odluči stati u njeno bijelo središte. Ali pokušava još nešto. “Nadam se da je on kamen temeljac za izgradnju pravog spomenika u našim općinama za sve civilne žrtve rata. Znate, ideja za izgled spomenika rodila se tokom boravka u Vatikanu, kada sam se popela na kupolu. Imala sam klaustrofobični napad koji mi je dao odgovor na pitanje kako izazvati taj osjećaj u nekome. Još kad uzmemo u obzir da izgradnja kupola ima svoje korijene u islamskom svijetu. Znači da ne spajam različite kulture samo svojom izjavom i fotografijama žrtava kulture već i izgledom same instalacije.”

Anita je okončala prvu fazu projekta. Onu koja ju je, kaže, koštala najviše živaca i vremena. To je šivanje spomenika, za što joj je trebalo 200 kvadratnih metara najlona “Spinnaker”, 40 kvadratnih metara PVC folije i 500 metara posebnog konopca koji predstavlja njegovu konstrukciju. “Te špage služe za spajanje prošlosti sa sadašnjošću. One su veza sjećanja na žrtve.”

Na pitanje šta je druga faza, Anita kaže: “Druga je faza organizacija, treća put.” Put znači postavljanje spomenika u nekoliko svjetskih i bosanskohercegovačkih gradova. Stajat će ispred zgrade Tribunala u Hagu. Stajat će u Sarajevu, Beču, Bruxellesu, Berlinu, Stockholmu, Zagrebu, Beogradu. Stajat će i u Prijedoru. “Projekt ‘Prijedor'92’ samo je dio mog diplomskog rada na Univerzitetu primijenjene umjetnosti u Beču”, priča Anita. “Umjetnički dio ovog projekta bit će instalacija spomenika. Poznato je da nesrpskom stanovništvu u Prijedoru nije dozvoljeno podići spomenik za civilne žrtve rata, nije dopušteno da postave spomen-ploče na mjestima na kojima su bili koncentracioni logori Keraterm, Trnopolje i Omarska. Također, nije odobreno ni da se podigne spomenik za 102 ubijene prijedorske djece. Ta instalacija spomenika stoji za sve prijedorske civilne žrtve rata ne obazirući se na nacionalnost ili vjeroispovijest.”

Anita na jedan drugačiji način, mimo komemoracija ili okupljanja kao podsjećanja na određene datume, svojim projektom razvija kulturu sjećanja. On je više od dosadašnjeg načina obilježavanja važnih datuma iz bliske historije. Svojim umjetničkim projektom ona podsjeća na autentična mjesta stradanja u svom gradu, približava svijetu činjenice o počinjenim zločinima. Svjesna je da treba vremena, da treba strpljenja i istrajnosti kako bi se mjesta stradanja trajno obilježila. Ali ne odustaje. “Ovo je projekt za sve civilne žrtve rata Prijedora. Nacionalizam nas nije nigdje odveo 1992. godine, neće nas nigdje odvesti ni 25 godina poslije. Vrijeme je da se svi pomirimo s historijskim činjenicama i da postavimo zajednički spomenik u Prijedoru za sve nedužne žrtve rata. Spomenik treba biti opomena na ono šta se desilo, opomena na sve što se danas dešava u svijetu. Na ono što se mora zaustaviti. Vrijeme je da nakon 25 godina svi prihvatimo historijske činjenice i da obilježimo mjesta stradanja naših najmilijih onako kako su oni zaslužili. Ipak je prošlo 25 godina od početka rata. Vrijeme je.”

Na pitanje postoji li uopće kultura sjećanja kada je u pitanju Prijedor i na sve ono što se dešavalo u tom gradu i njegovoj okolini u ljeto 1992. godine, Anita odgovara: “Nažalost, nisu svi složni, sva ta udruženja trebaju se ujediniti i organizirati veliku manifestaciju. Sjetite se da svakog šestog augusta Udruženje ‘Sedra’ organizira puštanje bijelih balona na prostorima bivšeg logora Omarska. Udruženje ‘Kvart’ dočeka 31. maj svake godine novom umjetničkom instalacijom u centru Prijedora. Ima i mnogo drugih. Ipak je velika borba da se nešto takvo napravi u Prijedoru i svaka čast svima koji rade na takvim projektima. Bila sam itekako svjesna u što sam se upustila kada sam odabrala temu za svoj diplomski rad. Ali što duže radim na njoj, ona sve veća i sve teža postaje. I svakim je danom sve bitnije da se napravi na što bolji način.”

AKO NEĆE PRIJEDORČANKA, KO ĆE

Najteži je dio posla tek pred Anitom. Skupljanje novca kako bi njena instalacija otišla na put. Kako bi je vidjeli, između ostalih gradova, i u Beogradu. “Beograd je metropola, grad pun kulturnih i umjetničkih manifestacija. Mislim da bi se i ova moja umjetnička instalacija jednog spomenika mogla lijepo uklopiti u njihovu sredinu. Osim toga, Beograd je itekako povezan s ratom u BiH. A upravo se u Beogradu veoma zna o zločinima u Bosni, kao i o tome da ih je zabranjeno obilježavati.”

Kompletan projekt koštat će 75 hiljada eura. Na prvu zvuči kao ogromna svota. No, najveći će dio novca otići, zapravo, na plaćanje raznih dozvola, odobrenja, za troškove transporta. Anita je, stoga, napravila klip u kojem je cijeli projekt opisan, tako pokušava doprijeti do što više ljudi koji bi joj mogli pomoći da svoj rad i realizira. “Još sam uvijek i studentica, ne radim puno radno vrijeme. Uz pomoć roditelja uspjela sam finansirati kupovinu materijala, ali sve ne mogu sama. Zato želim pokazati ovaj projekt zainteresiranima, da mi pomognu, da se sazna šta se desilo u Prijedoru. Bitno je za sve nas da koliko-toliko možemo normalno nastaviti živjeti dalje, da imamo mjesto na kojem možemo obići naše najmilije, one koji se nalaze na tom strašnom spisku žrtava prijedorske općine.”

Anita će uspjeti, uvjerena je u to. “Moram, inače uspijem u svemu što nakanim. Moj je moto: Ako ne postoji put kojim želim ići, napravit ću ga. Jer ko će ako neću ja, Prijedorčanka koja ima mogućnost napraviti takvu instalaciju.”

“Najljepše je kod kuće”, kaže o svom današnjem odnosu prema Prijedoru. U narednim će mjesecima otići do svog grada, pokušati predstaviti projekt gradskim vlastima i dobiti odobrenje za postavljanje. “Puno, puno vremena sam provela za šivaćom mašinom u posljednja četiri mjeseca i nisam imala vremena otići u rodni grad i predstaviti projekt općinskim vlastima. No, prije toga trebam rad predstaviti profesorima, oni su ti koji moraju ocijeniti moj diplomski rad. Manji je problem predstaviti ili postaviti instalaciju u Prijedoru i svim tim drugim gradovima, veći je problem organizirati sva ta putovanja, dobiti sve te silne dozvole u okviru manifestacija. Da ne govorim koliko je tek komplicirano osigurati umjetničku instalaciju spomenika koji je šiven.”

Bosanska kultura u osnovi je Anitine umjetnosti. Pravi skulpture, porculanske servise za bosansku kahvu, šije, slika. “Osjećala sam da mi je, nakon prvog diplomskog rada, trebalo nešto više, pa sam predala svoju mapu i otišla na prijemni ispit na Univerzitetu primijenjene umjetnosti u Beču. Primljena sam na dva smjera pedagogije i umjetnosti. Sada studiram na sva tri smjera umjetnosti. Radim na fakultetu kao asistentica glavne profesorice svog smjera te u Historijskom muzeju. Svaka tačka u mom životu vrti se oko umjetnosti u kojoj se veoma često može pronaći Bosna i Hercegovina. I nostalgija.”

Nedim Hasic/Stav

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.