Kozarac.ba

Knez na sjeveru BiH miri komšije i ženi neženje

Piše: Ibrahim Sofić

Da se izmire komšije, da selo napreduje, da se požene neženje i udaju stare cure… Ovo su samo neki od zadataka koje ima knez Gornje Dragotinje i Marina. Mnogi će reći kako ovi zadaci trebaju biti prioritet i čelnicima balkanskih gradova, općina, država…

No, tako je trenutno ovdje, na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Jedina balkanska kneževina – Kneževina Gornja Dragotinja i Marina – nalazi se nedaleko od bh. grada Prijedora, a od nedavno na njenom čelu je 30-godišnji Radovan Egić, mladi čovjek koji ne krije želju da pomogne svome selu, općini Prijedor i svim onima koji žele raditi i napredovati.
Potomak heroja

Egić, potomak heroja iz naroodnooslobodilačkih borbi tokom Drugog svjetskog rata, ove godine je ispunio i posljednji kriterij da postane knez – oženio se i tako postao „dobar domaćin“.
Ostajem tu i vratit ću se na selo

Egić kaže kako, prema zvaničnim evidencijama, u Dragutinji ima 470 stanovnika, odnosno otprilike 175 domaćinstava.

“Međutim, to je statistički podatak i on nije tačan, kao što se može reći i za čitavu državu. Po mojoj procjeni, 250 stanovnika tu živi stalno, dosta ih ima tu za vikend…”

To ga ne sprečava da planira svoj život u selu.

“Veliki sam patriota i volim mjesto odakle dolazim. Bez obzira na ljude, pošto imam razmirica sa nekima, opet želim da selo ide na bolje. Gdje god da odem, tamo ću se vratiti kad ostarim, gdje mi je mirnije i ljepše živjeti. Selo je 10 minuta autom od grada Prijedora, a gore imaju svi uslovi za život.”

“Planovi su da ostanem tu, da pomognem ljudima da počnu sami sebi zarađivati, da shvate da svako mora raditi za sebe. Radim na projektu koji je baziran na poljoprivrednoj proizvodnji, ali nije na voćarstvu. Planiram, pošto sam šumarski inžinjer, da obučim kako da prave eterična ulja. To je jako unosan posao iako je dug proces dobijanja.”

No, otkud kneževina kod Prijedora?

„Kao kneževina počeli smo da djelujemo od 2003. kada smo obnovili staru tradiciju. Tada smo, u saradnji sa udruženjem građana Don iz Prijedora i uz pomoć fondacije Mozaik koja je bila donator projekta, oživili tu kneževinu, sve u svrhu da se oživi seoski turizam. Tada je na projektu učestvovao i tadašnji kustos muzeja u Jasenovcu Simo Brdar koji je u jednim zapisima pronašao da je kneževina postojala prije više od 150, sada 160 godina“, pripovijeda Egić u razgovoru za Al Jazeeru.

Posljednji knez, prema Brdarovim dokumentima, prezivao se Knežević i nije bio omiljen u narodu koji ga je smatrao „probisvijetom“. Jednom prilikom, nastavlja aktuelni knez, Kneževića su uhvatili Brdari, pretukli i oteli mu prsten – dokaz moći i vlasti u selu.

On ga potom nikad nije tražio, nije pravljen novi, pa je kneževina ostala bez znamenja, a polako je i nestala.

„Nakon toga, gubi se svaki trag kneževini, više se i ne spominje u istorijskim knjigama. Tako smo mi, onda, odlučili da malo to obnovimo i da privučemo ljude u naše mjesto. Odlučili smo da to bude za Dragutinske večeri, manifestaciju koja traje još od 1984. godine.“
Dragutinske večeri

Dragutinske večeri su osmišljene i kreirane kako bi se okupili svi oni koji su rodom iz ovih sela, a otišli su na rad daleko od Gornje Dragotinje i Marina.

„Ljudi na selu, kad odrastaju zajedno, imaju jako bliske odnose i nisu htjeli to izgubiti jer su se morali razići i poći trbuhom za kruhom. Onda su se oni dogovorili da se okupljaju svake godine u isto vrijeme, da naprave slavlje, veselje, da se ispričaju kako im je u bijelom svijetu“, kaže Egić.

Tako su Dragutinjci odlučili da njihov skup uvijek bude za drugi vikend mjeseca augusta – „da ne bi patili od nekog datuma i da svi planiraju godišnje odmore kad će se doći u Dragutinu“.

„Od tada je sve krenulo, mali zastoj je bio tokom rata, a već 1996. je organizaciju Dragutinskih večeri preuzeo Fudbalski klub Karan zajedno sa Savjetom Mjesne zajednice koja je kao pravno lice mogla da prikuplja novčana sredstva. Mi smo imali Dom koji je bio u vlasništvu Mjesne zajednice koja je iznajmljivala poslovni prostor.“

„Postojala su tako neka finansijska sredstva od kirije, a ostatak novca se skupljao od mještana i svi zajedno smo se gostili na taj dan. Međutim, kako se FK Karan ugasio 1999. godine, sve to počinje da stagnira i vidjeli smo kako sve manje ljudi dolazi i nismo htjeli da nam se desi sudbina nekih drugih mjesta koji su imali takve manifestacije koje su zamrle.“

Tada su Dragutinci osjetili potrebu za nekim novim momentom u razvoju tradicionalnih Večeri i susreta, ali i jačanja seoskog turizma, razvoja sela…

„Mi smo tada sa Udruženjem građana Don pristupili formiranju projektnog prijedloga kako bi oživjeli to selo. Tada je došao Simo Brdar i ispričao nam istoriju Kneževine, nama se to svidjelo i odlučili smo da krenemo sa tim.“

Grb, himna, pasoš

Tako je od 2003. godine oživjela Kneževina na sjeveru BiH, napravljen je program razvoja…

„Izabrali smo i prvog kneza, a to je bio Ostoja Knežević. Htjeli smo da to bude simbolično jer je posljednji knez bio Knežević i da se na neki način izvrši i primopredaja vlasti koja nikada nije napravljena“, ističe Egić.

„Tad smo uzeli dva stražara i dogovoreno je da se svake godine taj broj povećava. Uspjeli smo naći grafičara koji će nam uraditi grb kneževine, a to je bio, ako se ne varam Aleksa Milić. Grb je urađen u tradicionalnim bojama, na sebi ima gotski krst koji se nalazi u štitu… Te godine smo donijeli i himnu kneževine, ona se pjeva u izvornom melosu i napisana je na pasošu.“

Također, vrhovno tijelo Kneževine – Sovjet tada je odlučilo, kako bi se dodatno upotpunio program, kako će se uručivati posebna priznanja za razvoj sela.

I vladar je tada dobio svoja zaduženja.

„Kada smo to formirali, odlučili smo šta knez treba da bude i šta on treba da radi. Prije svega, kada se knez bira, on mora da bude ugledan domaćin, da bude poštovan u selu i bilo je pravilo da bude stariji od 50 godina, jer godine označavaju životnu mudrost i iskustvo. Sa mnom je napravljen presedan. Knez, što se tiče njegovih obaveza, treba da miri posvađane komšije, da radi na promociji sela, da dovlači investitore, poženi neženje“, ističe knez Egić.

„Ja sam bio član Sovjeta Kneževine do dana izbora za kneza. Nisam zbog obaveza na poslu mogao biti na izboru kneza, tako da nisam znao da sam izabran do sedam dana prije same manifestacije. Bila su tri kandidata, a ja sam izabran jer sam mlad i smatraju kako knez treba imati više energije kako bi se izvukla ta sva organizacija.“
Mladi su pasivni

Egić je mišljenja kako su mladi dosta pasivni.

„Jedinu aktivnost sam vidio prije dvije godine kada su bile poplave, to su jedine aktivnosti mladih koje su se vidjele, ne samo u Prijedoru već u državi. Ne bore se za svoja prava, mladi su se utopili u sistem i rekli sebi kako tako mora biti i ne rade da promjene stanje. Na primjer grad Prijedor, ne znam koliko je i moćan da nekome poboljša uslove, ali ako se sam neću potruditi da napravim da mi bude bolje, ne znam zašto bi to neko drugi trebao uraditi za mene.“

Ipak, što se tiče grada i općine, Prijedor svake godine pomaže mlade stipendijama, jednokratnom pomoći, ali i raznim projektima kojima se forsira pokretanje vlastitog biznisa.

„Prijedor je 2004. sa agencijom za ekonomski razvoj grada Preda pokrenuo projekat ‘Kako napraviti biznis plan’ i ja sam prošao tu obuku. Kada se završi posljednji razred srednje škole, održavala su se predavanja tokom ferija kako da se napravi biznis plan i kako da se pokrene vlastiti biznis. To je jako dobra stvar, jer su se davala i sredstva za onaj projekat koji pobijedi.“

Grad pomaže i preko USAID-a gdje se daju sadnice za podsticaj poljoprivrene proizvodnje u gradu.

„Prijedor je na listi partnerskih opština i ima jako fino okrušenje, tu je i Prijedorčanka pa sve što se proizvodi od voća tu se može prodati“, ističe Egić.

Izvor: Al Jazeera

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.