Kozarac.ba

Tekst “The Guardiana” – Slaganje tijela u Bosni

Ugledni britanski list “The Guardian” obavjio je danas opširnu reportažu novinara Eda Vulliamya u kojoj se govori i ratnim strahotama tokom agresije na BiH. Vulliamy je i sam bio u timu ovog lista koji je za vrijeme rata boravio u BiH, timu koji je svijetu prikazao jezive strahote iz ratnih, koncentracionih logora u okolici Prijedora.

U svojoj reportaži, koja je objavljena na dan kada je počelo iznošenje završnih riječi u suđenju protiv Ratka Mladića, Vulliamy donosi ispovijesti onih kojima su pobijeni članovi porodice i za čijim kostima još uvijek tragaju. Tekst nosi naziv “Slaganje tijela u Bosni”.

“Oni su nemirni mrtvaci. Položeni su u redovima unutar bivše fabrike u gradu Sanski Most. Neki su kosturi potpuni, negdje stoji samo nekoliko dijelova rebara, raspoređenih tako kao da čekaju svoj ostatak”, početak je potresnog teksta.

“Ova fabrika prije rata služila je za obradu drvata. Sad je njena svrha da okupi mrtve”, piše poznati novinar

Vulliamy navodi kako su ove kosti bile skrivene više od 24 godine, dok su njihove porodice, koje su preživjele “uragan nasilja koji je puhao kroz ovaj kutak Evrope” za njima tragale i bojale se za najgore.

“Zadatak je locirati i ekshumirati oko 40.000 ljudi koje su nestale tokom rata, najvećim pokoljem u Evropi nakon onog što je počioni Treći Reich. Onda sastaciti njihove dijelove, dati imena vratiti ih ponovo u zemlju – sahraniti. Zadatak je to, koji služi da se zadovolji najveća iskonska potreba čovjeka – da pokopa ili na drugi način rituališe svoje mrtve”, kaže Vulliamy.

U nastavku, Vulliamy donosi priču o preživjelima pokolja, koji su preživjeli golgotu i nakon toga krenuli u potragu za svojima najmilijima, koji su nestali.

“Pored loše ceste koja se penje na udaljenu planinu, između gradova Prijedor i Sanski Most, nalazi se kuća Zijada Bačića. Obnovljena u zaseoku Čarakovo, iz pepela. Pored kuće, gdje je on sada igra nogomet sa svojim sinom, Adinom, stoji skromni mramorni spomenik, na kojem su urezana imena 38 osoba, od kojih su mnogi članovi Zijadove porodice. Neki od njih su ubijeni u noći 25. jula 1992. godine. Zijad je imao 15 godina u noći u kojoj su se, nakon što su mu odveli oca i druge muškarce u logore, pripadnici srpske vojske vratili u selo, kako bi ga pročešljali i odveli žene i djecu”.

“Bili smo kod kuće” prisjeća se Zijad,”kad smo čuli vojničke glasove koji nas zovu da izađemo. Moja majka nam je rekla da moramo. Čim smo izašli, a i ostale porodice oko nas, počelo je pucanje. Prepoznao sam jednog od ljudi, ostali su nosili fantomke. Bili su oko pet godina stariji od mene. Gledao sam kako majka prva pada dolje, onda i moj brat i sestra. Potrčao sam iza grma i sakrio se. Tu sam ostao dok se nije pucanje završilo.

Moja majka i moj brat i sestra su bili mrtvi. Ali sam preživio. Bio sam deportiran na konvoje, odatle u izbjeglički logor u Njemačkoj. I nikada nisam mislio da ću se vratiti ovdje, ali nisam mogao spavati ne znajući što se dogodilo. Gdje su bili? Morao sam pronaći svog nestalog oca, majku, braću sestre”, priča Zijad.
5846d4ab-71a8-4e06-8232-78d50a0a0a64-kosti
“Oni su odvedeni i ubijeni vijadukta, uz glavnu cestu,” započeo je svoju Fikret Bačić, čija je porodica ubijena u Prijedoru. “Godinama nisam imao pojma gdje su pokopani”.

Fikret je radio u Njemačkoj kada je krenuo rat. Prvo što je učinio bilo je obići izbjegličke kampove u Evropi: Holandija, Francuska, Austrija, Hrvatska, u nadi da su njegovi izbjegli.

“Jedva sam znao šta radim. Ali ništa. Dakle, postojala je samo jedna stvar za napraviti: vratiti se, a ja nikad nisam mislio da ću to učiniti. Kako se vratiti na uništene kuće. Ali sam, 1998. godine to učinio, jer nisam mogao ništa drugo raditi u životu dok ne nađem tijela i ljude koji su to učinili. Pitao sam Srbina, koji je bio kum na mom vjenčanju, odgajan od strane moje bake: gdje su? On je samo rekao: “Ne znam, nisam bio tamo.” Mogao bih reći da laže. Otišao sam u policiju u Prijedoru, znali su svi gdje su pokopani i koje je organizirao sakrivanje tijela. Niko ništa nije rekao. Tada sam shvatio da je jedina stvar koju mogu učiniti – početi kopati”.

“Kopao sam posvuda”

Fikret bio i na masovnoj grobnici koja je pronađena na mjestu Kevljani 1999. godine, uz koncentracioni logor uspostavljen od strane bosanskih Srba u Omarskoj. Nije bilo ni traga njegovoj porodici.

Nakon toga, otkrivena je masovna grobnica Tomašica.

“Niko od nas nije znao da smo bili na samo 100 metara od najveće masovne grobnice od svih”, kaže Fikret.

U prvom iskopavanju, Fikret nije pronašao nikoga, ali u drugom konačno jeste.

“Teško je reći šta osjećam. Kao da neko ko pripada meni se vraća s 10 metara dubine. On je moja obitelj. I onda još jedno tijelo izlazi, a to nije jedno od mojih, a vi se osjećate tako loše. Ja sam za tri mjeseca, dok zadnje tijelo nije pronađeno imao taj osjećaj”, ispričao je Fikret.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.