Kozarac.ba

Antifašizam po mjeri fašista: Je li Bosna i Hercegovina danas “ničija zemlja?

Ni srpska, ni hrvatska ni bošnjačka. Takva je danas dejtonska BiH, zemlja čiji su temelji državnosti obnovljeni na sjednici ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine.

Historijski značaj ZAVNOBiH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) ne može biti osporen, iako nije mali broj onih koji nastoje dokazati da zajednički život Hrvata, Srba i Bošnjaka nije moguć u dejtonskoj BiH.

Zašto je ZAVNOBiH uopće bitan? Zato što tezom da je BiH „i srpska i hrvatska i muslimanska“ potvrđuje opće civilizacijske, multikulturalne i multireligijske vrijednosti na kojima danas počivaju i moderna zapadna društva. Drugačiju BiH teško je zamisliti, smatra historičar Husnija Kamberović.

„Bilo je teških razdoblja u historiji ove zemlje, kada je izgledalo da će biti ne samo bačena na koljena, nego posve uništena, pa se to nije dogodilo. Danas je veliki problem što snage koje razaraju državu djeluju unutar institucija same države, a snage koje se predstavljaju kao branitelji državnosti nisu uvijek iskrene. Ova država ima šanse da preživi, ali svi moraju poštovati dva principa: cjelovitost zemlje i ravnopravnost naroda. Vjerujem u budućnost BiH, ali nisam siguran da su postojeće političke elite u stanju izboriti se za to“, kaže Kamberović za Deutsche Welle.
Država ili projekat?

Iako proglašena kao srpska, hrvatska i muslimanska (Bošnjačka), BiH će biti, ili bi trebala biti, i zemlja „ostalih“ kada se političke elite konačno dogovore oko presude „Sejdić-Finci“. Naravno, ukoliko ih ne preduhitri neki novi referendum sa dalekosežnijim posljedicama od onog o danu Republike Srpske.

Zato ni „najodgovorniji” u ovoj zemlji ne znaju kada će pitanje „Sejdić-Finci“ biti riješeno. I to je jedan od razloga zbog kojih, kako za Deutsche Welle kaže kolumnista banjalučkog portala „Buka“ Dragan Bursać, ovakva BiH, nažalost, nije država nego projekat.

„Sudska vlast, kao stub svake države, nije u stanju saslušati Milorada Dodika, također državljanina BiH. O kakvoj mi to onda državi govorimo? Dan državnosti ne slavi najmanje 49 posto države, jer je ne smatraju državom, barem ne svojom. Historičari, pogotovo političari, ne slažu se oko pitanja da li je ova BiH država nastala na tradiciji ZAVNOBiH-a, ili je samo postdejtonski projekat. Zazivanje tekovina ZAVNOBiH-a, čak i u bošnjačkom korpusu, osim neke vrste infantilne nostalgije, ne igra važniju ulogu. Zašto? Zato što se i bošnjačke elite okreću klasičnoj borbi za vlast bildanjem nacionalizma. Bošnjačkim nacionalistima važniji je nacistički kolaboracionista u Sarajevu od ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu“, kaže Bursać aludirajući na Mustafu Busuladžića po kojem je nedavno preimenovana jedna sarajevska škola.

Za neke je Mustafa Busuladžić, kojeg su partizani strijeljali 1945. godine, „antifašista“ i „antikomunist“, a za druge „nacista“ i „NDH-ovac“ (NDH – Nezavisna država Hrvatska). No, ovo nije priča o Busuladžiću, nego o državi u kojoj je moguće negirati genocid uprkos Haškim presudama, veličati naciste i ozloglašene ratne zločince, državi u kojoj se ulice nazivaju po ubicama iz Jasenovačkog logora.

Takva je dejtonska BiH. Kritičari se pitaju da li bi ova zemlja bila bolja da je više slijedila tekovine ZAVNOBiH-a, a manje Daytona? Nažalost, odgovor na ovo pitanje ne zavisi toliko od realnih činjenica koliko od maglovitih, ali „vitalnih” nacionalnih interesa.

„Ima Bošnjaka koji obilježavaju 25. novembar samo da bi kontrirali onima koji taj praznik negiraju“, kaže za Deutsche Welle predsjednik Saveza udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata (SABNOR) BiH Bakir Nakaš.

„Bošnjački odnos prema 25. novembru svodi se na organiziranje prijema u Predsjedništvu BiH i rijetkih druženja na kojima se evociraju ratne uspomene, dok se antifašizam – zaslužan za stvaranje demokratske BiH, tada u sastavu Jugoslavije – zanemaruje. Neprimjereno je imenovanje sarajevske škole po NDH-ovcu u vrijeme obilježavanja ZAVNOBiH, praznika koji i u svom nazivu sadrži antifašizam kao moralnu vrijednost. Pokušaji da se ustoliči nekakav ‘desni antifašizam’, prema kojem bi i četnike zajedno s ustašama svrstavali u antifašiste, nisu ništa drugo nego suštinsko negiranje antifašizma“, kategoričan je Nakaš.
Bošnjački prioriteti

Predsjednik SABNOR-a BiH (Saveza udruženja boraca i antifašista narodnooslobodilačkog rata) uočava i druge pojave koje ne idu pod ruku s antifašizmom.

„Mislim da nijedan od bošnjačkih lidera iz tzv. nacionalnih stranaka nije posjetio mjesto rođenja nove BiH – Mrkonjić Grad. Ne sjećam se da su bošnjački nacionalni lideri pozivali na obnovu Muzeja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, kojeg su u proteklom ratu srušili Karadžićevi Srbi u znak odmazde za sjećanje na antifašističku borbu. Imam osjećaj da je mnogim bošnjačkim liderima od državnosti i državničke politike važnija privatizacija i ovladavanje profitabilnim državnim kompanijama”, kaže Nakaš.

Kakva je sudbina 25. novembra i ZAVNOBiH-a? Idealisti se nadaju katarzi, nakon čega bi uslijedilo neko bolje vrijeme za sve u ovoj zemlji.

No, radi li vrijeme za BiH ili protiv nje? Dragan Bursać strahuje da bi fizičkim odumiranjem ljudi koji u sjećanju imaju predratni život u BiH mogla izumrijeti i nekadašnja „trunka odnosa” prema bh. državnosti.

„Čitav ovaj proces bit će samljeven u nacionalističkoj mašineriji na sve tri strane, a 25. će biti termin za potkusurivanje i prikupljanje jeftinih političkih poena. Ako svemu dodamo autistični stav međunarodne zajednice, koja se godinama ne miješa u svoj posao, ne reagira na masovnu fašizaciju naše zemlje, jasno je da će antifašističke tekovine za koju godinu i bukvalno biti izbrisane iz kolektivnog sjećanja BiH. Dabome da se ovi procesi mogu zaustaviti nediskriminatornim i objektivnim školskim, ali i društvenim sistemom. Nažalost, mi do sada nemamo ništa od toga“, upozorava Bursać.
Srpsko-hrvatske „igre” devedesetih godina

Pred BiH su, dakle, nova iskušenja. No, ova je zemlja na njih navikla, kaže za Deutsche Welle jedan od osnivača Srpskog građanskog vijeća (SGV) Sretko Radišić.

„Jedno od najtežih iskušenja BiH je rat od 1992. do 1995. godine. Političke stranke sa srpskim predznakom nisu prihvatile BiH kao samostalnu državu i zbog toga su započele oružani sukob. Hrvati jesu podržali nezavisnost BiH, ali su u kasnijoj fazi pali u zamku podjele zemlje i pripajanja djelova BiH Hrvatskoj. Historijske okolnosti koje su prethodile održavanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu nisu ni približno iste onima iz devedesetih godina. Uoči ZAVNOBiH-a je pobijedio duh zajedništva i bratstva i jedinstva, dok je rat devedesetih donio suprotan efekat – razjedinjenje. Ipak, vjerujem da dodatnih podjela ne može biti i da sve veći broj građana od političara želi čuti glas razuma i napretka ka Evropskoj uniji. Iako današnja BiH nije ZAVNOBiH-ska, siguran sam da duh ZAVNOBiH-a nije do kraja uništen“, kaže Radišić.

Optimističniji pobornici državnosti BiH, poput profesora Husnije Kamberovića i člana SGV-a Sretka Radišića, vjeruju da će historija marginalizirati današnje protivnike ZAVNOBiH-a i državnosti BiH.

Podsjećaju da je hiljadugodišnja bosanska tradicija preživjela mnogo teža iskušenja i jače zavojevače od onih koji danas poručuju da 25. novembar nije njihov praznik.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.