Kozarac.ba

Želite da budete sjajan roditelj? Pustite svoje dijete da se dosađuje

Pametni telefoni, videoigrice, trampoline, šoping, igraonice, rođendaonice, plivanje, kino, ljetni kampovi, igračke, televizija…Sve ovo i opet im je dosadno!? Šta treba da učinite?

Šta treba da učinite? Stručnjaci za razvoj djece savjetuju roditeljima da ne žure sa gotovim rješenjima. Istraživači kažu da dosada pruža unutrašnji mir koji pomaže samospoznaji kod djece. Savjetuju da se djeci ne dopušta da provode više vremena pred ekranom da bi ublažili dosadu. Preporučuju da se djeci postave kreativni izazovi kako bi uključili maštu. Imaginativni i kreativni procesi mogu podstaći interesovanja koja ostaju djeci za cijeli život. Djeca razvijaju važne životne vještine kada moraju pronaći rješenje za dosadu.

“Djeca moraju sjediti u vlastitoj dosadi kako bi se svijet dovoljno utišao da mogu čuti sami sebe.” Dr Vanesa Lapointe

Od knjiga, časova slikarstva, sportova, do Ipad-a i televizije, mnogi roditelji rade sve što je u njihovoj moći kako bi zabavili i edukovali svoju djecu. Ali šta bi se desilo ako bi djecu s vremena na vrijeme pustili da se dosađuju? Kako bi to uticalo na njihov razvoj?

Počela sam da razmišljam o dosadi i djeci kada sam 90-ih godina istraživala uticaj televizije na sposobnost djece da ispričaju priču. Iznenađena zbog odsustva mašte u mnogim od stotina priča koje sam pročitala, a koje su napisala djeca uzrasta od deset do 12 godina u pet različitih škola u Norfolku, pitala sam se da li to može biti dijelom uticaj gledanja televizije. Nalazi ranijeg istraživanja otkrili su da televizija zaista smanjuje maštovitost kod djece.

Na primjer, velika studija provedena u Kanadi 80-ih godina, kada se televizija postepeno širila u ovoj zemlji, poredila je djecu u tri zajednice – jednoj koja je imala četiri televizijska kanala, jednoj sa jednim kanalom i jednoj bez televizije. Studija je provedena u dva navrata, prije nego što je jedan od gradova dobio televiziju po prvi put, a zatim još jednom nakon dvije godine. Djeca bez televizije imala su bolje rezultate od ostalih u različitim umnim sposobnostima, uključujući maštovitost. To je bilo tako dok i oni nisu dobili TV, a onda su njihove vještine pale na isti nivo kao kod druge djece.

Očigledan negativan uticaj gledanja televizije na maštu predstavlja problem jer mašta je važna. Ne samo da obogaćuje lično iskustvo, već je važna za empatiju – zamišljanje da smo na nečijem mjestu – i ključna je za stvaranje promjena. Djeca (ali i odrasli) često se prepuštaju televiziji ili – ovih dana- digitalnim uređajima da bi ubili dosadu.

Nekoliko godina nakon moje studije, počela sam da primjećujem da mnogi kreativni ljudi govore da je dosada važna za njihovu kreativnost, i tokom djetinjstva i sada. Neke od njih sam intervjuisala. Jedna od njih bila je spisateljica i glumica Meera Syal. Ispričala mi je kako provodila školske raspuste buljeći kroz prozor u seoske pejzaže i radeći razne stvari van svoje uobičajene sfere, kao što je bilo pravljenje torti sa staricom iz komšiluka. Iz dosade je počela pisati dnevnik i tome pripisuje zasluge za početak svoje spisateljske karijere. “To je oslobađajuće, biti kreativan ni iz kojeg drugog razloga već samo da biste ispunili vrijeme,” kazala je.

Slično tome, poznata neuroznanstvenica Susan Greenfield kazala je da nije imala šta da radi kao dijete, pa je mnogo vremena provodila crtajući i pišući priče. To su kasnije postale preteče njenih radova, naučnih studija ljudskog ponašanja. Još uvijek radije izabere papir i olovku umjesto laptopa kada putuje avionom i raduje se kada je nešto na taj način ograničava.

Sportovi, muzička škola i druge organizovane aktivnosti svakako mogu koristiti djetetovom fizičkom, kognitivnom, kulturnom i društvenom razvoju. Ali djeci je potrebno i da neko vrijeme provedu sami sa sobom – da se isključe od bombardovanja spoljnog svijeta, da sanjare, prate vlastite misli i da otkriju vlastita interesovanja i talente.

Ne moramo imati naročit talenat ili intelekt da bismo imali koristi od dosađivanja. Samo ako pustimo um da luta s vremena na vrijeme to je važno za mentalno zdravlje i funkcionisanje svih ljudi. Studija je čak pokazala da, ako se istovremeno bavimo nekom laganijom, manje zahtjevnom aktivnošću, lutajući um će prije doći do nekih maštovitih ideja i rješenja za probleme. Tako da je za djecu dobro da uče uživati u tome da prave nešto od gline – a ne da odrastaju sa očekivanjima da stalno treba da budu u pokretu ili da se zabavljaju.

Kako se postaviti prema djetetu koje se dosađuje

Roditelji se često osjećaju krivima kada se djeca žale da im je dosadno. Ali zapravo je konstruktivnije da vidite dosadu kao priliku, a ne kao nedostatak. Roditelji imaju svoju ulogu, ali žurenje sa gotovim rješenjima nije od koristi. Djeci je više potrebno da odrasli oko njih razumiju da njima, da bi se sami zabavili,  treba prostor, vrijeme i mogućnost da naprave nered (u određenim granicama – i djeca treba sama da pospreme iza sebe).

Biće im potreban i material, ali to ne treba da bude nešto sofisticirano – jednostavne stvari su često zanimljivije. Svi smo čuli kako mala djeca ignorišu skupe igračke i umjesto toga se igraju kutijom u kojoj je igračka došla. Za stariju djecu, to može biti staklo koje uvećava, komadi drveta, klupko vune i tako dalje, što može biti dovoljno za više sretno provedenih sati.

Ali da bi imali najviše koristi od potencijalne dosade, ali i od života uopšte, djeci su potrebni unutrašnji resursi, jednako kao i materijalni. Osobine kao što su radoznalost, istrajnost, zaigranost, zainteresovanost i samopouzdanje omogućavaju im da istražuju, stvaraju i razvijaju sposobnost inventivnosti, opservacije i koncentracije. Ove osobine im pomažu i da nauče da se ne obeshrabre ako nešto ne uspije iz prvog puta i da pokušaju ponovo. Podstičući razvoj ovakvih kapaciteta, roditelji nude svojoj djeci nešto što će im valjati za cijeli život.

Ako djetetu ponestane ideja, treba im dati neki izazov koji ih može navesti da nastave da se zabavljaju vlastitom maštom. Možete da im kažete da otkriju koju vrstu hrane voli njihova igračka dinosaurus u bašti, ili, ako su stariji, da naprave neku priču u slikama zajedno sa prijateljima, koristeći digitalnu kameru.

Većina roditelja  kaže da žele da odgoje samostalne osobe koje mogu preuzeti inicijativu i razmišljati svojom glavom. Ali ako djeci stalno ispunjavamo vrijeme, nećemo ih ničemu naučiti, već ovisnosti o vanjskim stimulansim, bilo da je upitanju posjedovanje materijalnih stvari ili zabava. Pružanje potrebnih uslova i vjera u djetetovu prirodnu težnju da angažuje svoj um prije će proizvesti nezavisno, sposobno dijete, puno ideja.

Zapravo, ovo je lekcija za sve nas. Isključiti sve, ne raditi ništa i pustiti um da luta, može biti sjajno i za odrasle – svi bi trebalo češće to da probamo.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.