Kozarac.ba

Jedna od najuspješnijih priča u BiH: Ovdje se može uspjeti radom i lijepo živjeti

Danas je lakše doći do kredita, a sve ostalo je lošije nego krajem 90-tih. Izašli smo iz tog nesretnog ratnog perioda i siromaštva, bili smo se spremni boriti za bolje sutra i vukli naprijed, a sada nas je uhvatila neka apatija i zaista nemam riječi kojima bih opisao ovo današnje stanje.

Priču o uspješnim ljudima sve je teže čuti u medijima. A onih koji su krenuli od nule i uspjeli napraviti dobru poslovnu priču u BiH ima puno  i zasigurno zavrijeđuju da se za njih čuje.

Ovaj put vam predstavljamo jednu od najuspješnijih priča na području Teslića, a i šire.

Riječ je kompaniji Škrebić, koja je prije 19 godina počela sa radom u zakupljenom prostoru, sa samo 15 zaposlenih radnika. Danas ova firma u sopstvenim modernim pogonima zapošljava 470 radnika i nalazi se u samom vrhu obućarske industrije u regionu. Ovdje se proizvode poznate robne marke njemački Gabor i Lowa, kao i francuski Mephisto, a kompletna proizvodnja  namijenjena je za izvoz.

O tome kako je firma nastala,  o izazovima sa kojima se susretala i sa kojima se i danas susreće razgovarali smo sa vlasnikom firme Dragutinom Škrebićem.

Pokrenuli ste firmu prije punih 19 godina. Možete li se vratiti u taj period i reći nam nešto više o Vašim počecima?

Prije nego što sam odlučio krenuti u poduzetničke vode, imao sam dosta iskustva i znanja vezanog za obućarsku industriju, ali i poznanstva koja su jako bitna za ovaj posao. Prije rata, radio sam u državnoj firmi koja se bavila proizvodnjom obuće, pa su mi poslovni partneri, koje sam tada stekao, puno značili u poslu koji sam pokrenuo privatno. Firma je svoj put počela u iznajmljenom prostoru 1997. godine sa 15 zaposlenih. Godinu dana smo radili vlastiti program za domaće tržište, prodavali robu i snalazili se na razne načine, ali u nedostatku finansijskih sredstava, ubrzo smo nažalost morali preći na lon poslove (lohn poslovi) odnosno poslove oplemenjivanja, dorade i proizvodnje finalnih proizvoda za inostrano tržište. Imali smo ipak i sreće jer smo se vezali za njemačko, a kasnije i francusko tržište, tako da slobodno mogu reći da poslujemo  dosta uspješno.

Kolika je Vaša dnevna proizvodnja i za koje ino frime radite?

U proizvodnim pogonima dnevno se proizvede od 1000 do 2000 pari gornjih dijelova obuće. Dok je kapacitet Montaže 500 pari kompletne obuće.

Radimo za poznate njemačke robne marke Gabor i Lowa gornje dijelove obuće, nakon toga se obuća, oko 10 posto, doradi u Njemačkoj,  nosi porijeklo EU, made in Germany, i dio te robe  opet dolazi na naše tržište kao roba visokog kvaliteta, što i jeste, ali po mnogo većoj cijeni nego što mi za nju dobijamo.

Naša firma ima i finalni proizvod, a to je obuća za francusku robnu marku Mephisto.

Da li u budućnosti ima naznaka da bi mogli raditi na nekom svom proizvodu?

Za to država treba stvoriti uslove. Pijaca Arizona se na sreću bliži svom kraju, ali svaki grad ima svoju arizonu, pijacu gdje roba ulazi bez porijekla, bez deklaracije, provjere kvaliteta, tako da ta nelojalna konkurencija guši domaću proizvodnju i mi u takvim uslovima na domaćem tržištu ne možemo biti konkurentni. Znači, jednostavno nam se ne isplati raditi za domaće tržište u ovakvim uslovima

Šta država treba i mora uraditi kako bi se Vi, ali i druge firme koje rade lohn poslove opredijelili  da radite vlastiti program za domaće tržište?

Mi prije svega trebamo doći do političke stabilnosti u regionu, odnosno u državi BiH.  To je prvi uslov za nesmetano i kvalitetno ekonomsko poslovanje. Kod nas je to na najnižem nivou i nikada nije bilo gore.

Upravo zbog neadekvatne političke situacije, firme koje ovdje dolaze ucjenjuju nas sa neadekvatnim i niskim cijenama. Zašto bi mi u  obućarskoj industriji imali cijenu minute od 7 do 9 centi, a u Hrvatskoj, primjera radi, 16 centi, a isti posao radimo i kvalitet je isti. Zato što poslujemo u politički nestabilnoj BiH i automatski je ta cijena rada koja se nama plaća od strane ino partnera znatno manja.

Drugi uslov je privredni milje, kako ga mi zovemo. Pod tim mislim na poreze i doprinose, razne parafiskalne namete za željeznice, šume i  slično, koji su neprimjereni ovim našim uslovima. Kada se to na kraju sve zbroji, dođe jedna marka radniku, jedna državi.

Treća i ne manje bitna stvar je poštovanje zakona. Ne smijemo dozvoliti nelojalnu konkurenciju, povlaštene firme koje mogu raditi i poslovati bez da plaćaju svoje obaveze, kako prema radnicima, tako prema državi.

Ovdje bih spomenuo i javne nabavke koje objavljuju pošte, željeznice, vojska, policija. Ove institucije bi trebale podržavati domaće proizvođače, uzimati proizvode domaćeg porijekla. Imamo u državi nekoliko fabrika obuće koje mogu i trebaju raditi za ovakve  klijente, a ne da se ta roba putem javnih nabavki kupuje od trgovaca koji tu robu uvoze, čije je i porijeklo i kvalitet upitan.

Navešću samo jedan primjer. Austrija nam daje kredit da kupimo medicinsku opremu po povoljnim uslovima, ali je uslov da medicinsku opremu kupimo od njihovog proizvođača. Na taj način oni direktno pomažu svoje proizvođače. Tako to rade jake, stabilne i savremene države. Zašto je našima problem da recimo Srpske šume kupe zaštitnu obuću od nekog našeg domaćeg proizvođača, a ne da kupe od tamo nekog dilera koji je tu robu uvezao iz Kine, Indije ili neke druge zemlje.

Možete li povući paralelu i reći nam da li je teže pokrenuti firmu danas ili krajem 90-tih?

Nekada je bilo teško doći do kreditnih sredstava, a nakon što i uspiješ doći do njih ta sredstva su bila jako skupa. Danas onaj ko ima dobre programe i raspolaže znanjem lakše dolazi do povoljnih kreditnih sredstava

Ipak, sve ostalo je lošije nego krajem 90-tih.

Izašli smo iz tog nesretnog ratnog perioda i siromaštva, bili smo se spremni boriti za bolje sutra i vukli naprijed, a sada nas je uhvatila neka apatija i zaista nemam riječi kojima bih opisao ovo današnje stanje.

Uprkos svim problemima, vi poslujete već punih 19 godina.  Šta je sve  potrebno da bi firma opstala u BiH?

Morate prije svega biti  profesionalac u poslu kojim se bavite, morate mu prići ozbiljno na duži rok, bez kalkulisanja hajde danas da radimo bilo kako, a sutra šta bude. Kada radite u proizvodnji, morate već danas imati isplanirano i kako ćete raditi u budućnosti, ne smije se ulaziti u neke rizike, moramo biti ozbiljni, odgovorni, ne smijemo nikoga prevariti i zakinuti. Sve to zajedno dovešće i do toga da imamo i ozbiljne partnere, te do poboljšanja i statusa firme i svih zaposlenih u kompaniji.

Znači u BiH ne uspijevaju samo tatini sinovi ?

Nikako. Na duže staze mogu uspjeti samo oni koji raspolažu znanjem, koji se trude i odriču mnogih stvari. Ne teče sve lako, susreće se čovjek sa raznim problemima, ali to je život.  Ljudi često govore i da su za proizvodnju potrebna velika ulaganja, što opet nije tačno. Proizvodnju niko nije počeo sa velikim finansijskim sredstvima. Nije lako, ali mora se pokušati, ne smijemo čekati da nam sa neba padne. Posebno mislim na mlade, jer  više nemamo državu koja brine o čovjeku.

Sve je na nama i ne smijemo se prepustiti apatiji, već uzeti konce u svoje ruke.

Moramo stvarati bolji ambijent, stvarati razna udruženja i tražiti od vlasti i na nivou države i entiteta da nam stvaraju ambijent u kome možemo raditi i razvijati se. Ako ne budemo pokušavali i tražili neke promjene, nemamo se čemu ni nadati.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.