Kozarac.ba

Ta bolesna mržnja

Da li su teritorija, komad zemlje, ulica, gradovi i sela bitniji od osmijeha i osjećaja sreće, lakoće postojanja – a to možemo ukoliko nismo izloženi stresu, ili ako nam je čista savjest.

Piše: Vidak Klisara

Ljudi su  prije svega društvena, socijalna bića. Shodno stepenu civilizacije ljudi su živjeli sa drugima u različitim zajednicama. Bez obzira na tu, prirodnu činjenicu istorija naše civilizacije je, bilo da se radi o starom, srednjem ili  novom vijeku puna sukoba, ratova, težnje za dominacijom jačih nad slabijim, majorizacijom i drugim asocijalnm pojavama koje su potpuno u suprotnosti sa osnovnim moralnim principima.

Upravo takve pojave su suprotne  napretku, evoluciji,  koja bi trebala da nosi progres u svakom smislu, a prije svega moralni preporod i poštovanje sebe, jer ako ne poštujemo sebe, teško možemo poštovati druge.

Najbolji indikator odsustva samopoštovanja je mržnja. Mržnja ta grozna, užasna riječ koja se usmjerava prema svakome ko ne misli isto, odnosno u uslovima kolektivne ratne histerije, prema pripadnicima drugih nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih grupa.

‘Viši interesi’

Često pod izgovorima zaštite nekih ,,viših interesa“ pojedici kontaminiraju široke mase, često vrlo labilne, povodljive socijalne grupe, navodeći ih na grijeh, na mržnju.

Upravo taj bolesni osjećaj netrpeljivosti je  prisutan i danas,  u savremenom, modernom društvu ,,visokih vrijednosti“, na tako jedan prikriven način, iza kulisa životne pozornice viri i vreba svoje vrijeme za premijeru, reprizu, a nekada nažalost i reprize.

Niko se nije rodio da bi mrzio, naprotiv. Svako ljudsko biće ima tu divnu, plemenitu osobinu, sposobnost da voli i shodno tome da očekuje isto, da bude voljeno. Često u cilju uvrede, ljudi se međusobno nazivaju životinjama, a upravo životinje svojim primjerima mogu pokazatii ,,razumnim bićima“ kako pomoći drugima, prijateljima u nevolji, ali i potpunim strancima.

Rat kao jedan od najvećih zločina koji sa sobom nosi žrtve, jeste uzrok mnogih drugih asocijalnih pojava, često ozbiljnih psihičkih poremećaja kako kod direktnih učesnika tako i kod civila koji su u toj strašnoj atmosferi straha izloženi osjećaju neizvjesnosti, tjeskobe, panike, osjećajima  koji razaraju nervni sistem.

Sa koliko samo pažnje i ljubavi roditelji podižu svoje dijete, brinu zbog svakog povišenog stepena tjelesne temperature, a potom se pojave moralne nakaze koje to isto dijete pošalju u rat, u sukob i borbu protiv iste takve djece njihovih roditelja.

Zbog čega?

Da li su teritorija, komad zemlje, ulica, gradovi i sela bitniji od osmijeha i osjećaja sreće, lakoće postojanja i disanja bez tremora, bez tahikardija, a to možemo ukoliko nismo izloženi stresu, ili ako nam je čista savjest.

Zar nije divan osjećaj kad ostanemo sami sa sobom i svojim mislima prije nego što  utonemo u san, a znamo da nismo nikoga povrijedili, nikome nanijeli zlo, nepravdu? U odnosu na san iz koga se budimo u znoju, sa osjećam samosaželjenja i sramote pred samim sobom.

Često su veliki vjernici ti koji postanu kontradiktorni sami sebi. Jedna od Božijih zapovijesti jeste ,,Ne ubij“, a sam odlazak u rat kao potencijalni ishod sa sobom nažalost nosi taj strašan čin, lišavanja drugog najveće vrijednosti koju ima, a to je život.

Zar uslijed toliko vremene provedenog u molitvama tako lako može da se odstupi od same molitve samo da bi se zaštitili neki interesi koji su smiješni u odnosu na miran san i osjećaj slobode?

Naravno, pravo na pokajanje i šansu za novim početkom svi imaju, to pravo se nikome ne može uskratiti, koje će biti efisnije ukoliko se potraži pomoć stručnih lica za mentalno zdravlje.

Šta me briga za ‘naše’ i ‘njihove’

Nije lijepa spoznaja da je neko morao da napusti dom u kome je rođen i odrastao samo zato što je manjina u toj sredini, da bi iz tog doma otišao u drugi, gdje bez obzira koliko bio kosmopolita, opet nema taj osjećaj potpune pripadnosti, nego opet osjećaj straha i neizvijesnosti.

Možda će osjetiti neprijatan pogled novih komšija jer ne znaju ko je taj stranac, možda će se suočiti sa mržnjom jer se tu zaposlio, a nije domicilni mještanin, starosjedilac. A u istoj takvoj situaciji se nalaze i oni koji su sada u njegovom starom domu. Strepe, čekaju… ,,svoji su među svojima“ a i dalje im je želja da popiju kafu sa starim komšijama sa kojima su se uvijek odlično slagali, a otišli su kilometrima daleko u drugi dio države ili u neku drugu, daleku državu.

Biram mir, jer ne želim da neko pati. Boli me tuđa patnja, empata sam, volim ljude. Kako bi ova država, ova planeta bila divno mjesto za život kada bi mržnju i bezrazložan strah od drugog i drugačijeg zamijenila filantropija, i kada se u prvi plan ne bude stavljalo da li si ,,naš“ ili ,,njihov“ nego da li mi odgovaraš kao ličnost sa kojom mogu bez problema da nađem zajednički jezik.

Izvor: Al Jazeera

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.