Kozarac.ba

Emina Sadiković – Ostvarila sam svoj američki san

Semra Saračević – WDR

Emina Sadiković je imala 20 godina kad je sa obitelji 1993-će godine, kao ratna izbjeglica iz Prijedora u Bosni, izbjegla u Berlin.

Obitelj je nakon pet godina dobila izgon iz Njemačke, koji je napustila teška srca. U Berlin se vratila nakon šest godina, kao Amerikanka.

Dvanaest godina ovdje radi uporno i marljivo. U Berlinu danas živi „američki san“. „Ja sam odlučila da se vratim u Njemačku jer mi je srce ostalo u tom Berlinu. Ne, u nekom drugom gradu ne bih mogla ni živjeti. Govorila sam ustvari prije nego što sam otišla u Ameriku da neću ići, ali bili smo prinudjeni. Dugo sam se raspitivala koji put postoji da se vratim ponovno u Njemačku, u Berlin i ima li uopće šanse za mene da ostanem tu da dobijem posao“, priča Emina.

Sigurnu šansu za povratak u Berlin Emina Sadiković je vidjela u sticanju američkog državljanstva. Dvanaest godina kasnije, od kako se 2004-te vratila u Njemačku, u Berlinu je ostvarila svoj američki san – od perača sudova do managera. Radila je prvo u berlinskom Hotelu “Grimm’s“ kao konobarica, onda kao recepcionistkinja, a danas je njegova direktorica.

„Počela sam da radim doručke, servis. Moja početna satnica je bila 5 eura, ali negdje se mora krenuti, negdje se mora početi. To je bila ta baza. Ima dana u kojima sam ja radila i po 12 i po 14 sati i subota i nedjelja, i jutarnja i dnevna i noćna smjena, tako da sam sretna što sam ostvarila taj cilj koji me čini sretnom. Do menadžera, tačno.“

Ostvarenju tog cilja je uz Emininu marljivost, bogato iskustvo koje je ponijela iz Amerike, doprinijelo i znanje stranih jezika. Uz maternji bosanski, Emina govori još i njemački, engleski i poljski jezik.

„Nije bilo jednostavno. Sve je to bilo sa velikim trudom. Na kraju krajeva, zdrava sam hvala Bogu, imam dvije noge, dvije ruke, ništa mi ne fali i ponosna sam na to, a borim se u životu i ne želim da se osjećam nemoćna.“

Teška vremena izbjeglištva

Osjećaj nemoći je, sjeća se Emina, upoznala je i često iznova doživljavala za vrijeme izbjeglištva u Berlinu od 1993. do 1998. godine. To vrijeme nikako ne može zaboraviti: “Put je bio strašan. Razočaravajući. Došli smo tu u Njemačku najgore je bilo to što nam nisu dali nikakvu mogućnost, mogućnost školovanja, ili smo bili prestari ili smo bili premladi. Ja sam našla u Berlinu na nekoliko mjesta posao ali mi nisu dali da radim, pošto smo imali vizu Duldung. Strašna vremena gdje smo i po tri dana čekali, dan i noć, kako bi dobili taj takozvani Duldung koji je poslije vrijedio šest mjeseci. Moji osjećaji su bili povrijedjeni. Nisu mi dozvolili ovdje da radim, iz kojih razloga, po kojim zakonima, mislim da to ni danas sebi ne mogu da objasnim, ali tako je to bilo.“

Na jednoj strani su u to vrijeme birokracija i razni propisi njen život činili teškim. Na drugoj strani su bili prijatelji koje je kao dvadesetogodišnjakinja brzo sticala i zbog kojih je zavoljela Berlin. Kada je došao izgon, odlučila se za Sant Louis u američkoj državi Missouri, gdje su imali rodjake.

Novi bijeg… Amerika i onda ponovno Berlin

„Novi bijeg. Bila sam prinudjena i to je bio jedini put, za neku bolju budućnost, zato što je kompletna familija bila zajedno. Ali sam shvatila da nakon pet godina boravka u Americi nisam bila sretna. Pošto sam ja došla u Njemačku u najljepšim godinama, kad treba da se život razvija za neku lijepu budućnost, ja sam sebe našla opet povratkom u Njemačku.“

Imala je tad 31 godinu. Uporno i marljivo je Emina gradila svoju poslovnu karijeru. Danas, dvanaest godina kasnije, kao direktorica hotela dobro zaraduje. Ta materijalna sigurnost „dozvoljava“ joj da konačno malo i predahne.

Svoj život živi izmedju tri jezika i tri kulture: bosanske, njemačke i američke: “Posjećujem često svoje roditelje i tamo sam kod kuće i ovdje sam kod kuće, a i u Bosni naravno“.

Osim što je uspješna poslovna žena Emina Sadiković je i umjetnica. Piše, prevodi, pasionirano svira harmoniku. U Prijedoru je uz Gimnaziju završila i Muzičku školu. Njen umjetnički uzor, brat Edo, i sam muzičar koji u Americi restaurira harmonike, napravio joj je prije tri godine pravo rodjendansko iznenadjenje.

„Moj brat napravio mi je jednu harmoniku koji mi je donio iz Amerike za 40-ti rodjendan. Zar to nije fantastično? Moj je brat meni moj idol. Ja sam harmoniku i htjela da sviram zato što je moj brat svirao“.

U medjuvremenu Emina nastupa i pred njemačkom publikom u Berlinu. Svira na hramonici sevdah i rado priča publici o sadržaju pjesama koje i pjeva. Najviše ipak voli zasvirati za svoju dušu: „Zadnje dvije godine, tako pokušavam da se prisjetim tih starih vremena… ali, ta nostalgija kad me uhvati sjednem u sobu, zatvorim vrata, uzmem harmoniku i počnem svirati ponekad i pjevati i to mi nekako umiri dušu…“

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.