Kozarac.ba

Povratak otpisanih: Kozarac – Silan inat bosanski

Nije teško voljeti Kozarac. Zato treba ići u njega. Kad se god može. Neko ko je bio u tom čudesnom mjestu makar jednom u životu zna zašto. Zato što tu život buja. Zato što nije prestao ni nakon logora. Ni nakon poslijeratnih poniženja.

Ili protivljenja gradnji spomenika ubijenoj djeci Prijedora. Ili protivljenja gradnji spomenika logorašima. Sve je Kozarac preživio. Zato što su ga iz pepela podigli ljudi koji su bili u Omarskoj. Trnopolju. Keratermu. Iz inata. Oni čiji su najmiliji u masovnim grobnicama. Jer su ga obnovili borci 17. krajiške brigade koji su odbranili ovu zemlju

PIŠE: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Kozarac je danas grad-spomenik bosanskom inatu. Ali ne inata da se svetiš, da rušiš i ubijaš. To je spomenik inata da gradimo Bosnu. Ovdje su na košarkaškom turniru prije nekoliko dana prvi put bili momci, Srbi iz Prijedora. Srđan, Boris, Nemanja. Mi ovdje gradimo Bosnu. Mi smo simbol inata da se odbranimo i da se vratimo na svoje, uprkos tome što je spaljen, što je uništen, što ovdje niko nije ostao”, priča Satko Mujagić, jedan od onih koji svake godine organizira nešto za sjećanje, nešto čime se obilježava stradanje, smrt i život. Ili promociju Sebinine knjige. Ili košarkaški turnir. Ili noć u logoru Trnopolje. Ili odlazak u obilazak Omarske.

“Ovaj je grad spomenik dobru, spomenik ljudima koji neće trpjeti nepravdu. Svaki povratnik, ma ko on to bio, za mene je spomenik dobru. To je spomenik-podsjetnik svakom onom ko je pucao na ovaj grad i ubijao nejač. Kad god prođe ovdje, kada vidi kuće, džamije, vidi nas ovdje na ulici da kaže: ‘Dvadeset godina prošlo, a oni opet ovdje. Ne daju se.’ Živimo, gradimo i družimo se s njima. Mi smo tu i volio bih da ima više ovakvih mjesta. Ovakva su mjesta primjer da plan o uništenju Bosne nije uspio. Da se, uprkos svom zlu, može dalje.”

Iako spomenik, kaže Mujagić, Kozarac je i grad paradoksa. “Kozarački vatrogasci osnovani su 1892. godine. Zgrada im je srušena sto godina poslije, 1992. godine. Kada su ponovo osnovani, nakon rata, nisu imali ništa. Tek ih je nedavno Prijedor počeo finansirati iz svogbudžeta, a deset godina nisu imali ništa osim donacija. Ali kada gori šuma iznad Omarske, onda Kozarčani idu gasiti. Komandir im je bivši logoraš, jedan mu brat ubijen u Omarskoj, dva na Vlašiću. Ostao je sam. Pitam ga: ‘Muta, je l’ ti to teško?’ Kaže mi da nije, da je to naša zemlja, naša šuma. Prijedor je dalje, oni su bliži, čuli su da gori šuma, sjeli u auto i otišli gasiti.”

U Kozarcu je i Ervin Blažević. Svi ga zovu Švabo. “U Kozarac su prvo ušli mrtvi 1998. godine. Dolazili smo na dženaze i to su bili prvi naši posjeti kućama”, sjeća se. Kada je došao prvi put nakon rata, jedan mu se detalj debelo ucrtao u pamćenje. “Sve je bilo porušeno, zaraslo, glavna ulica skoro da nije bila prohodna. Dođeš autom, napraviš krug i vratiš se u Sanski Most. Srpske izbjeglice bile su u školi. I onda ugledam kazan. Kazan iz kojeg su nas hranili u logoru u Trnopolju bio je pred školom. Kuhalo za te izbjeglice.”

Švabo već 16 godina živi u svojoj kući. Kada ga pitamo od čega, nasmije se. “Ko se nije snašao, taj radi. Živimo uglavnom od poljoprivrede. Svako po nekoliko teladi, ima onda i birokratije, ima tvornica. Imamo najveću farmu krava na svijetu.”

Kaže kako se u Kozarcu počinje osjećati razlika između povratnika i dijaspore. “Ljeto u Kozarcu je lažni sjaj. Ovi ulični prodavci, prosjaci, niko od njih nije iz Kozarca. Svi su tu došli zaraditi i ima ih više nego nas domaćih. Za mene nije više patriotizam da pijan pjevaš i igraš kolo u četiri ujutro. To je za mene narušavanje javnog reda. Imaš ogromnu snagu i potencijal u dijaspori, ali ne možemo to nikako usmjeriti na nešto konkretno. Sve je uvijek zabava i provod ili svadba. I to je problem jer ne može sve ovdje biti samo zabava kada dođeš na odmor. Osjeti se razlika, mi smo nekako evoluirali, mi možemo sjesti sa svakim i pričati. Oni dođu i još su u 1992. godini. Ta su vremena prošla. Došao si svojoj kući, nemoj ovdje divljati.”

Ervin je rat proveo u slavnoj 17. krajiškoj brigadi. Čini mu se da su bitke koje sada vodi teže od onih ratnih. “Bitka je s vlastima. U jednu ruku dobijamo, ali dugoročno gubimo. Što se načelnika tiče, tu nema ništa pozitivno. Pozitivno je jedino što smo prestali trošiti snagu na njega. Pozitivna su neka srpska udruženja s kojima smo ostvarili kontakt i počeli raditi. I to je pomak. Problem je kada hoćeš da suočiš Prijedor sa zločinima. Nama nije problem napraviti komemoraciju u Kozarcu, ali kada hoćeš da suočiš Prijedor s tim, onda ne ide.”

Brane mu javni prostor, s druge strane, podignut je spomenik srpskim vojnicima ondje gdje je Ervin sa svojim sugrađanima bio zatočen. “Spomenik u Trnoplju je lažan, na njemu je neistina, ali on stoji, i to je problem. Jer s vremenom će ljudi početi uzimati to što na njemu piše o srpskim borcima zdravo za gotovo. A s druge strane nema nijednog znaka da je tu bio zločin. Dok sam ja živ, taj spomenik radi za nas. Kada umrem, pitanje je šta će s tim biti. Ko će nakon nas ispričati priču”, pita Ervin.

“Znaš, sad smo završili dva jedra za Vladimira Putina. Jedno za njegovu vilu u St. Petersburgu, drugu za kuću u Milanu. To su ti ova jedra za zaštitu od sunca. Među tri smo vodeće firme u Evropi kada je ovaj posao u pitanju”, ponosan je Enes Kahrimanović.

Kada ga tek upoznate, gledate u rokera koji kao da je tek došao s koncerta “Iron Maidena”. Razbarušena kosa, minđuša u uhu. Ali Enes je vrlo, vrlo ozbiljan poslovni čovjek. U Kozarcu vodi firmu koja danas zapošljava osamdeset ljudi. Redom povratnika koji imaju 14, a ne 12 redovnih plaća, penzijsko i zdravstveno osiguranje. Zove se “Austronet”. Prave tende, ograde, jedra za zaštitu od sunca koja su hit u Evropi i koja su se i Putinu svidjela. A sve je to napravio u jedva devet godina.

“Došao sam nemajući pojma u što zapravo ulazim”, kaže nam. “Odlučili smo dio proizvodnje prebaciti u Bosnu. Ovome što imamo danas niko se nije nadao. Niko ni u snu nije zamislio da ćemo ovako raditi. Bosna je zemlja s najboljim mogućnostima za zaradu i proizvodnju u ovom dijelu Evrope. Imate mnogo radnika, puno otvorenih mogućnosti za posao, možete da birate radnike. Ali mora se pošteno raditi i radnika pošteno platiti. Kamionom je naš proizvod za sedam-osam sati u srcu Evrope. Radna snaga tri je puta jeftinija i možemo praviti konkurenciju Evropskoj uniji. Ali samo ako se s ljudima postupa ljudski, a ne onako kako se kod nas često postupa.”

U Kozarcu je sve, i povratak, i život, i posao, stvar inata. Iz Inata je Enes pokrenuo proizvodnju, iz inata prvi put 1996. godine došao u svoj gradić. “Došao sam da pobijedim i pobijedio sam. Austrijanac bi otišao za mjesec. Ja sam ostao i pobijedio”, kaže Enes.

“Luđih ljudi od Kozarčana nema. Prvi put nakon rata ušao sam u Kozarac 1996. godine. Rat je stao, a još je uvijek trajao u ljudima. Došao sam tada da uslikam Kozarački kamen, stijenu iznad grada. Naš Mount Everest. Uđeš u mjesto u kojem znaš svaki kamen, a ništa ti više nije isto. Gledam kao u bunilu. Konjska kola, izgorjeli kamion, sve zaraslo. Kotao nasred mjesta, kuha se nešto. Izbjeglice iz Krajine. Nisam ni vidio kuću. Samo sam tražio da uslikam Kozarački kamen, i uspio sam.”

Kahrimanović misli kako je, nažalost, povratak u Kozarac incident. A ne nešto što je u Bosni i Hercegovini u postratnim godinama trebalo biti pravilo.

“To je taj inat, to ludilo u ljudima. Ne znam da igdje postoji ovakav inat, ovakav povratak. Da su igdje ljudi toliko novca uložili u kuće, da su vrijedne 200-300 hiljada eura, da sve funkcionira. Ne znam šta je u ovom narodu, mi smo vazda bili drugačiji. Mi smo bosanski Krajišnici, tamo preko su ljuti Krajišnici. Stalno smo bili na granici, vazda smo se morali boriti za svoje. I uvijek sam se pitao zašto mi ovoliko volimo svoje i nikada nisam našao odgovor. Ljudi rade trideset godina vani, ovdje provedu petnaestak dana godišnje, ali naprave kuće. A ne dođe u kuću nego dođe u Kozarac. I to je inat, i povratak je inat. I 300 đaka u školi je inat. Kad smo mi otišli, nije bilo ni ptica. I one su otišle jer nije bilo života. Sada su se i ptice vratile. I one su se vraćale s nama. Iako smo toliko stradali u maju 1992. godine.”

(Magazin STAV)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.