Kozarac.ba

Ležimo na nafti 21. vijeka, a ostaćemo žedni

Neracionalno poslujemo, neracionalno razmišljamo i jednostavno smo uletjeli u zamku toga da nam je vodno bogatstvo neuništivo, a mi ga sami uništavamo, sječom šuma, eksploatacijom šljunka i pijeska iz riječnih korita, a jedna od najvećih opasnosti je izgradnja malih hidroelektrana, koja za sobom povlači nedostatak pitke vode, a povlačiće i činjenicu da će se sve češće javljati visoke vode i poplavni talasi, koji će ugrožavati materijalna dobra i ljude koja se nalaze nizvodno.

Bosna i Hercegovina uvozi sve – vodu, drvo, kamen, voće, povrće, mlijeko, namještaj…. samo još vazduh nije iz uvoza. Međutim, ukoliko se i on pojavi na tržištu u nekoj ambalaži, zasigurno ćemo ga početi uvoziti. Jer naš moto je, po svemu sudeći, tuđe je bolje i kvalitetnije.

Voda je, ipak, najveći apsurd našeg uvoza.

Sa 9.460 kubnih metara pitke vode po stanovniku, BiH je vodeća u regionu i sedma u Evropi. I pored toga, već godinama unazad, najveća količina vode i dalje se uvozi i to iz susjednih zemalja.

Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje, za sedam mjeseci ove godine u BiH je uvezeno 27 hiljada tone flaširane vode, u ukupnoj vrijednosti od 13 miliona maraka, dok je u istom razdoblju izvoz flaširane vode iz BiH iznosio 2,5 miliona maraka ili u količini od 14.574 tona.

Proizvođači vode prepušteni sami sebi

Da tržište negaziranih i mineralnih voda većim dijelom drže proizvođači iz susjedstva, tvrde i u Grupaciji bezalkoholnih pića pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Po njima bi jedino rješenje koje bi doprinijelo sređivanju stanja u ovoj oblasti bilo donošenje Pravilnika o vodama. Na taj način bi prije svega svega trebalo povećati kontrolu uvoza vode, jer je, prema ocjeni mnogih stručnjaka, kvalitet naše flaširane vode daleko ispred one uvozne. Pravilnik bi, kako tvrde u Vanjskotrgovinskoj komori BiH, trebalo da pojača i kontrolu domaćih proizvođača vode i samim tim napravi razliku između kvalitetnih domaćih proizvođača i onih koji to nisu.

Inače, u BiH se oko 50 preduzeća bavi proizvodnjom vode, a najveći su „Vitinka“ iz Kozluka, „Kiseljak“ sa Ilidže, „Dijamant“ iz Srebrenika i „Kruna“ iz Mrkonjić Grada.

Oni već godinama apeluju na bh. vlasti da se zaštiti domaća proizvodnja, da se onemogući uvoz vode koja ne zadovoljava sve standarde kvaliteta, jer je bilo slučajeva da se proizvodi vrlo sumnjivog kvaliteta plasiraju na tržište BiH, te da se uklone barijere izvozu vode iz BiH koje postoje u Srbiji, Hrvatskoj i drugim zemljama.

Međutim, do danas po pvom pitanju ništa nije urađeno, a država ne pokazuje ni najmanju zainteresovanost da strateški razvija ovu oblast i omogući konkuretnije uslove za domaću vodu. O izvozu da i ne govorimo.

Prof. dr Amir Mešković sa Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli smatra da jedino kvalitetan državni projekat može iskoristiti vodeni potencijal kojim obiluje naša zemlja.

”Rijetko koja zemlja na ovim prostorima se može porediti sa BiH kad je u pitanju pitka voda, ali, nažalost, kod nas još uvijek ne postoji svijest o kapacitetima koje posjedujemo”, ističe Mešković.

Prostor smo koji je imao dosta sreće, ali to upropaštavamo

Ipak, profesor banjalučkog Prirodno matematičkog fakulteta Čedomir Crnogorac tvrdi da smo u zabludi oko toga da posjedujemo neograničene količine vode. Naprotiv, kaže Crnogorac, kod nas su količine upotrebljive vode i te kako ograničene.

”Hidrogeološki mi smo prostor koji je imao dosta sreće, ali kakve nam koristi od toga, kada to ne znamo sačuvati. Neracionalno poslujemo, neracionalno razmišljamo i jednostavno smo uletjeli u zamku toga da nam je vodno bogatstvo neuništivo, a mi ga sami uništavamo, sječom šuma, eksploatacijom šljunka i pijeska iz riječnih korita, a jedna od najvećih opasnosti je izgradnja malih hidroelektrana, koja za sobom povlači nedostatak pitke vode, a povlačiće i činjenicu da će se sve češće javljati visoke vode i poplavni talasi, koji će ugrožavati materijalna dobra i ljude koja se nalaze nizvodno.  Do sada nije rađena nijedna studija koja bi pokazala sa kojim to količinama upotrebljive vode raspolažemo i kako da to na najbolji način iskoristimo, što je apsurd”, kaže za Buku Crnogorac.

Dodaje da nadležne institucije pod hitno treba da počnu raditi posao za koji su i te kako dobro plaćeni i donijeti zakon ili kakvo drugo riješenje u funkciji zaštite voda i šuma, kako bi spriječili da u skoroj budućnosti ostanemo žedni.

Brojni stručnjaci iz ove oblasti slažu se da je jedino rješenje koje bi moglo sačuvati naše rezerve vode,  podizanje akumulacija koje bi imale dvostruku funkciju – čuvale vodu u sušnom periodu, a istovremeno zadržavale velike vode, sprečavale nagle poplavne talase i samim tim davale dovoljno vremena  za eventualnu evakuaciju stanovništva i materijalnih dobara.

Možda je upravo priča o vodama najslikoviti primjer kako se bh. vlasti odnose prema prirodnom bogatstvu, domaćem proizvodu i domaćim proizvođačima.

I ne samo to, na ovom primjeru možemo vidjeti kako država koja raspolaže jednim od najtraženijih resursa na svijetu – resursom života, nije u stanju da sačuva ono što ima.

Dok Ujedinjene nacije upozoravaju da bi do 2030. godine pola svjetske populacije moglo da trpi posljedice nestašice vode, BiH bi uz ovakvu politiku, neznanje i nesnalaženje, mogla ostati bez „nafte 21. vijeka“ iako na njoj leži.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.