Kozarac.ba

DAN ŠEHIDA Ispovijest žene koja je dala dva sina i muža u odbranu BiH

Bol majke nikad prestati neće, kaže Sabaheta Prijepoljac, majka i supruga šehida, najboljih sinova Bosne, koju smo posjetili jučer u njenom domu u Sarajevu.

Danas će Sabaheta, na Dan šehida, kao i hiljade majki i očeva posjetiti mezare svojih najbližih. Suznih očiju i u mukloj tišini dočekala nas je sama u stanu. Iako kaže da joj Bajram teško pada, skupila je hrabrosti i ispričala svoju bolnu priču.

Bol majke

Bez muža Ismeta (1944.) i sina Elmira (1969.), koji je imao nadimak Nono, ostala je 17. juna 1993. godine, na dan kada je starijem sinu Aliji (1968.) zvanom Cuni u svom stanu spremala tevhid na pola godine od pogibije. Iako su prošle 23 godine od njihove smrti, Sabaheta uvijek za Bajram sprema za njih baklavu.

– Imala sam punu kuću čeljadi, sada nemam nikoga. Ostala sam sama. Još za njih, kao da su tu, pravim baklavu, kuham ručak. Ne znam drugačije. Ovako ih za Bajram dočekam, spremajući oni što su oni željeli i voljeli jesti. Da su mi oni tu, a da nemam hljeba jesti, ja bih danas bila najsretnija žena… Ovako, nemam ništa. E, moje dijete, evo više se naležaše do sada u zemlji nego što su proživjeli – kaže Sabaheta.

Petog decembra 1992. godine Sabaheta je, kao i jučer, pravila pitu za svoje vojnike, kad joj se na vratima pojavio Alijin nerazdvojni drug Samir. Ušao je u stan, obuven, i stao bez riječi, kao okamenjen. Na Sabahetino pitanje: „Samire, gdje ti je Cuni”, on je jedva čujnim glasom odgovorio: „Cuni je ranjen.”

Cuni je, pojašnjava, ranjen ostao na okupiranoj teritoriji. Tijelo je razmijenjeno 7. januara, kada je njen muž Ismet pozvan na identifikaciju u mrtvačnicu u Koševo.

– Poginuo je na Otesu, bio je u vojsci s Draganom Vikićem. Borio se hrabro za ovu zemlju, svim srcem – prisjetila se Sabehta.

Poslije pola godine ostala je i bez drugog sina i muža. Ubila ih je granata.

– U ovom stanu gdje sada sjedimo spremala sam tevhid Cuniju. Odjednom se čula jaka detonacija, pala sam na zemlju. Čula sam u tom momentu da neko doziva Nono, Nono… Istrčala sam napolje i vidjela sina kako leži zaklan od gelera. Do njega mrtvog sam vidjela i muža. Dozivala sam ga, nije se odazivao. Kad mi srce nije puklo tada, neće nikad – priča Sabaheta.

Jaka vjera

U životu je drži vjera, a snagu joj daje sabur. Iako ih je ostala željna, kaže da ne voli da ih sanja. To joj teško pada.

– Sanjala sam ih nekoliko puta do sada, ali se onda uplakana budim, jer znam da ih nema. Dobro se sjećam sna, sanjala sam Nonu kako stoji pored stola u kuhinji u uniformi. Prišla sam mu, pritisnula ga jako, ljubim ga i govorim mu: “Rodila majka”, a on meni samo odmahnu rukom i reče: “Znaš ti barem, mama, da moram ići.” Koliko sam plakala, probudila sam se. To me slomilo – navodi Sabaheta.
Isheklala imena na stolnjak

Na stolu u dnevnom boravku Sabaheta nam je pokazala isheklani stolnjak. Cvjetnim motivima, u sredini stolnjaka jedno ispod drugog uheklala je tri imena: Ismo, Nono, Cuni. U sobi koja je pripadala sinovima čuva i lutku. Ispod crvenog šešira na lutkinoj glavi rasuta je duga crna kosa uvijena u lokne koje sežu lutki skoro do članaka. To je kosa njenih sinova koju su ošišali kada su pristupili u Vikićevu jedinicu. Dok nam je pokazivala lutku, drhtavom rukom milovala je pramenove njihove crne kose.

– Vidite kako im je čičkava kosa bila. Nisam nikad ovu kosu oprala, miriše mi na njih. To je sve što mi je ostalo od njih – priča Sabaheta.

avaz

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.