Kozarac.ba

Zatvoren put ka pretvaranju RS u samostalnu državnu tvorevinu

Aktualne reakcije srpske javnosti i zvaničnih funkcionera Republike Srpske i Srbije, uključujući i premijera sadašnje njene vlade Aleksandra Vučića, u vezi s izricanjem presude Međunarodnog suda za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti na tlu bivše Jugoslavije Radovanu Karadžiću zbog zločina koje je zamislio, pretvorio u politiku SDS-a i dobrog dijela bosanskih Srba i proveo kao organiziranu agresivnu vojnu akciju, čiji je rezultat obećao pola godine ranije u govoru održanom u Skupštini Bosne i Hercegovine, postavljaju pred svakog od nas jedno veoma ozbiljno pitanje.

Iznuđena prava

To pitanje prevazilazi okolnosti samo suđenja i presude, svaku verziju pitanja o tome da li je sud bio pravedan, da li je radio dobro ili loše i šta mi mislimo o svemu tome.

Naš problem se sastoji u tome da se svako od nas mora upitati u kakvom se duhovnom, moralnom i psihološkom stanju nalaze ljudi koji su bili u stanju, protivno svakom rezonu prava i morala, ne samo da odluče da jedno izrazito političko pitanje, a to je pitanje o budućem statusu naše države, rješavaju silom primijenjenom u tolikoj mjeri da je dovela do genocida nad jednim narodom, pa čak da, nakon što su pokušali da silom riješe pitanje budućnosti naše zemlje kroz akciju za njeno uništenje, ipak uporno negiraju očigledan i svima u svijetu poznat zločin, a njegove izvršioce slave kao nacionalne junake čime pokazuju da još ne odustaju od ideje iz koje je nastala ova masa zločina.

Iako je proces suđenja počiniocima kriminalnih djela na našoj teritoriji bio dug i zamoran, a osobito težak i psihološki opterećujući za narod nad kojim su zločini u najvećoj mjeri počinjeni i kojem se i danas onemogućava svaki normalan život na polovini teritorije njegove države, taj je proces donio validne presude za ratne zločine, uključujući i zločin genocida, za sve najvažnije aktere Republike Srpske, čime je implicirana i dokazana teza da se tu radi o kriminalno i genocidno ostvarenoj političkoj ideji. To takvu tvorevinu totalno diskreditira i zatvara joj svaki put ka bilo kakvom njenom opravdanju i pretvaranju te tvorevine u samostalnu državnu tvorevinu.

Ipak se akteri tog cijelog zločinačkog poduhvata (kako se u sudskom žargonu naziva taj genocid) ustvari ne odriču ni počinjenog, a ni mogućeg novog takvog poduhvata i ne vidi se ni trag osjećanja kajanja i pokušaja izvinjenja zbog svega što je počinjeno, nego se demonstrira jedna apsolutno neprimjerena arogancija koja je došla do izraza u jasnom obliku u izjavi Aleksandra Vučića datoj u povodu ove presude o pravu Srbije da se miješa u unutrašnje stvari jedne neovisne države kad i kako to ona želi.

Takvi ljudi misle da je ono što je bilo iznuđeno tvrdnjom da viši cilj (obustavljanje rata) opravdava privremeno uspostavljanje jednog po svim mjerilima nepravednog sporazuma ima trajnu vrijednost i u tome se grdno varaju. Sve je na ovom svijetu privremeno, pa i Dejton i iznuđena prava.

Budućnost svih nas je svakako i jedino u ispravci nepravednih akata i odredbi bilo kojeg našeg akta i nalazi se u konačnom prelasku na normalne odnose i način govora. Zloupotrebljavanje privremenog stanja stvari nije dobro ni za koga i ako je ono prisutno, to samo pokazuje da su takvi u situaciji da nisu sposobni da normalno misle i postupaju i da je nasilje jedini način kojim oni znaju i mogu da djeluju.

Stoga oni nastoje da pogoršavanjem naših odnosa i stanja u zemlji, iznuđuju neke nove eventualne ustupke. Zaboravljaju da postoji granica strpljenja i da je ono pri kraju, tj. da sve što se zbilo u zadnjih četvrt stoljeća, stavlja teret odluke ispravljanja krive Drine na Srbe, tj. ili će oni smoći snage da pokažu da su, osim ubijanja i sile, sposobni da govore jezikom mira i saradnje, jednakosti i uvažavanja prava i interesa drugih, ili će morati da se suoče s drugačijom politikom svih onih koji su bili dio ove neviđene i sramne priče o BiH i Bošnjacima.

U vezi s tim reakcijama i nedostatkom i najmanje doze realizma javila mi se misao o tome kakva nam je budućnost ako jedan narod, jedna mladost, jedna politika, jedna duhovna situacija i cijeli jedan establišment nije sposoban da vidi nesreću i svoju, ali i  onog drugog, da stalno lamentira nad svojom, a ne dopire do svijesti da vidi ono što je prouzrokovao upravo taj isti establišment, to nacionalno srpstvo i apsurdna ideja o pravu Srba da prave svoju državu gdje god im se prohtije i uprkos svakom historijskom pravnom i moralnom načelu, ta politika koja se u stabilnim ritmovima javlja kao agresivna sila naspram gotovo svih naroda koji žive na zajedničkom nam prostoru.

Skenderova poema

Gledajući šta ljudi rade, kako govore, kakav odnos imaju prema evidentnim zlodjelima počinjenim u njihovo ime, posmatrajući tu užasnu bezosjećajnost, mržnju koja je  progutala svaki smisao za pravo drugih, naš narod ne kaže uzalud da “sirće jede svoj sud”, a ovdje je mržnja, izgleda, pojela svaku pozitivnu sadržinu duhovnosti i moraliteta tih ljudi, tako da oni nisu uopće više u stanju da saosjećaju s patnjama drugih, pomislio sam šta je to s dojučerašnjim komšijama, šta je to s jednim cijelim narodom, šta je s njegovim duhovnicima, naučnicima, pjesnicima i političkim misliocima, zar je to jedna hronična bolest, a ne neka groznica izazvana izuzetim prilikama nesretnog vremena koje je potreslo cijelu Europu i svijet i izazvala novi oblik svjetskog sukoba i seobe naroda.

Kakva nam je uopće budućnost ako pored sebe i nasuprot sebe imamo ljude koji se raduju našoj tragediji, a da za to nemaju nikakav stvarni vidljiv i konkretan razlog i opravdanje da se predaju tako izopačenom duhovnom i moralnom stanju, bilo da za to postoji neki politički, ekonomski, kulturni, duhovni ili egzistencijalni razlog.

Naime, mi, Bošnjaci, nismo Srbe ni u jednom od tih aspekata i načina njihovog prava na život dovodili u pitanje, nismo ih onemogućavali da budu ono što jesu, da vjeruju onako kako žele, nismo tražili da mijenjaju identitet, zemlju i duhovna dobra i uvijek smo s njima saosjećali kad su god bili izloženi nevoljama. U prošlom stoljeću smo mirno pretrpjeli sve nasrtaje na nas do kojih je dolazilo kako tokom stvaranja novih država koje su nastajale, a nismo se miješali ni onda kada su se te države u krvi rušile. Kad su Srbi doživjeli genocid od hrvatskih nacionalista, bili smo jedini narod koji se tome javno suprotstavio u svojim rezolucijama protesta protiv progona Srba, Jevreja i Cigana i njihovih prava.

Zar u situaciji kada je ono što su Srbi priredili nama u srebreničkom kraju, a to je masovno istrebljivanje svih fertilnih muškaraca u toku nekoliko dana, do čega je došlo i onda kada su to i ustaše i Nijemci proveli na Kozari, nismo mi, Bošnjaci, zajedno sa Srbima branili Kozaru i ginuli za spas njenog stanovništva. Zar nije Bošnjak Skender Kulenović, jedan od branilaca Kozare, ostavio najsnažniji simbol saosjećanja sa Srbima u poemi “Stojanka majka Knežopoljka” kao znak identifikacije s patnjama kozarskih majki. I ta poema nastala je još u jeku fašističke ofanzive na Kozaru.

A gdje je neka “Munira ili Hatidža, majka Srebreničanka”, zar za četvrt stoljeća nije bilo u Srba nikoga da spjeva poemu u znak saosjećanja s tim majkama, zar današnji Srbi nemaju majke, zar su svi postali samo prazni simboli srpstva koje je postalo izopačeno, kad je u stanju da se raduje tuđoj nesreći i previđa da i drugi imaju jednaka prava i po Božijim i po ljudskim zakonima. Majka je najviši simbol ljudske ljubavi i sve majke ovog svijeta su jednake.

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.