Kozarac.ba

Darko, Safet i Dubravko u borbi protiv izbjeglica u Njemačkoj

Rat, razaranje, bijeg. Darko Tolić je sve to osobno doživio. Kada je početkom ‘90-ih godina na sjeveru Bosne i Hercegovine bjesnio rat između Hrvata i Srba, njegovi su roditelji tada petogodišnjeg Darka i njegovu sestru iz sela Johovca kod Doboja odveli na sigurno, kod djeda i bake u Njemačku.

Otac se vratio na bojišnicu. Majka je ostala u Njemačkoj, a pošto je bila bolnička sestra, vrlo brzo je našla posao u jednoj bolnici, piše Deutsche Welle (DW).

Zbog toga se Darkova obitelj nakon kraja rata nije morala vratiti u BiH kao velika većina drugih izbjeglica. Oni su ostali. Tolić danas ima 28 godina i u Njemačkoj se angažira politički – protiv izbjeglica i migranata. Prvenstveno neeuropskih.
“Europa je domovina europskih naroda. Europa treba ostati europska, a Njemačka njemačka”, kaže ovaj bosanski Hrvat iz Stuttgarta.

Tolić je utemeljitelj njemačkog ogranka Autohtone Hrvatske stranke prava (A-HSP). Posljednjih je godina otvoreno podržavao njemačke desne ekstremiste, npr. iz stranke NPD, zato što su “najbliži njegovom svjetonazoru”.

“Hrvatski križar” – kako ga nazivaju njemački mediji – “želi spasiti Europu od izumiranja europskih naroda i razmnožavanja neeuropskih naroda”. Nijemci su naivni oko izbjeglica, kaže on u razgovoru za DW.

“Oni ne prepoznaju opasnosti nekontroliranog doseljavanja”. Afričke i azijske migrante naziva “uljezima koji zlorabe dekadentnost Europe”. O tome se mora otvoreno pričati, dodaje.

Tolić nije usamljen. Njegovo mišljenje dijele i drugi mladi političari s područja bivše Jugoslavije koji su u ‘90-im godinama u Njemačku došli kao izbjeglice ili ekonomski migranti, a danas su aktivni u populističkim, desno-radikalnim ili čak neonacističkim skupinama i strankama.
Safet Babić je šef NPD-a u Trieru, okorjeli neonacist bosanskog porijekla koji preko društvenih mreža širi antiizbjegličku propagandu. Jedan od njegovih slogana je “Buntes Trier, nicht mit mir” (“Šareni Trier, sa mnom ne“).

Ili Dubravko Mandić, pravnik iz Freiburga i jedan od mlađih uzdanica populističkog AfD-a (Alternative za Njemačku). Ta stranka se odlučno protivi prihvatu izbjeglica, a njezina šefica Frauke Petry rekla kako bi na granicama u slučaju nužde trebalo pucati na njih – kako bi ih se spriječilo u prelasku granice.

Mandić je svojedobno javno američkog predsjednika Baracka Obamu nazvao “crnčugom koja je samo zbog svoje boje kože postao predsjednik SAD”. Dubravko je rođen u Sarajevu, njegov je otac, kako nam je rekao u telefonskom razgovoru, početkom ‘90-ih godina došao u Njemačku kako bi izbjeglicama iz BiH pomogao oko integracije. Za DW Mandić nije htio govoriti o svojoj priči i svojim stavovima oko izbjeglica.

Izbjeglice i migranti protiv novih izbjeglica i migranata – to nije ništa novo, tvrdi bamberški sociolog Friedrich Heckmann
“I migranti na koncu konca imaju predrasude. Oni ih donose sa sobom i ovdje ih razvijaju i dalje. Predrasude protiv drugih migrantskih grupa i naravno predrasude protiv većinskog njemačkog stanovništva”, tvrdi Heckmann

Profesor Heckmann podsjeća na brojne doseljenike iz bivših sovjetskih republika, koji su početkom ‘90-ih godina prošlog stoljeća došli u Njemačku: “I oni su sa sobom donijeli vrlo jake, posebice predrasude protiv muslimana”.

Etablirani doseljenici često imaju osjećaj nelagode kad se radi o novim doseljenicima. To je fenomen poznat iz SAD-a, klasične doseljeničke zemlje, gdje se većina došljaka redovito protivi novom doseljavanju.
U Njemačkoj su, recimo, Turci tokom 90-ih godina bili kivni na došljake s istoka Europe zbog navodnog privilegiranja oko četiri miliona novih “sovjetskih” žitelja Njemačke.

Žalili su se kako su se oni (Turci) “za sve morali sami izboriti kao gastarbajteri” te da se sad “novim došljacima sve servira na pladnju”, da im se nude kursevi integracije, pomaže oko potrage za stanom te da bez problema dobiju i njemačko državljanstvo.

“Mi smo u Njemačkoj i početkom 90-ih imali veliku migracijsku krizu, koju se može usporediti sa sadašnjom. U 1992. smo zabilježili 1,5 milion doseljenika, bilo je nasilja prema migrantima, podmetala se vatra u domove u kojima su bili azilanti, bilo je i mrtvih. To se s vremenom sve smirilo nakon što su postrožena pravila za dobivanje azila, a time je reducirana migracija”, podsjeća Heckmann.
Razlog negativnog stava “starih” došljaka prema “novim” jednostavno je strah. Strah od nove “konkurencije”, strah oko onoga što su “stari” doseljenici uspjeli izgraditi u novoj domovini i strah da će “novi” postati novi miljenici Nijemaca:

To je borba između etabliranih i novih došljaka oko istih ili sličnih resursa, oko poslova i stanova. Borba koja se vodi i preko društvenih mreža. Tamo se izbjeglice (često i od strane bivših izbjeglica) paušalno naziva “lijenčinama”, “silovateljima” i “parazitima”.

Za Darka Tolića, “hrvatskog križara” iz Stuttgarta i samoproglašenog “spasitelja Europe”, finansijska strana priče nikada nije bila primarna.

“Ja sam u Njemačku došao kao mladi Europljanin u jednu europsku zemlju. Zbog toga je legitimno što sam ja ovdje. Vidim se kao gosta koji će se jednoga dana vratiti u svoju domovinu, gosta koji se želi vratiti u domovinu”, kaže Tolić
Svaki peti od oko 80 milijuna žitelja Njemačke potječe iz inozemstva. Znači da su se oni sami, njihovi roditelji ili roditelji njihovih roditelja doselili u Njemačku. Stavovi etabliranih doseljenika oko izbjeglica ne razlikuju se dakle u većoj mjeri od stavova većinskog, njemačkog stanovništva.

Kako je pokazala jedna anketa Instituta za istraživanje javnog mnijenja YouGov provedena koncem prošle godine, 40 posto njemačkih doseljenika smatra da je Njemačka trebala prihvatiti manje izbjeglica nego što ih je doista primila. Kod Nijemaca to smatra 45 posto ispitanika. Čak 24 posto doseljenika je mišljenja da Njemačka uopće ne bi trebala prihvatiti izbjeglice, a to mišljenje dijeli 25 posto Nijemaca.

Radiosarajevo.ba

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.