Kozarac.ba

9 ključnih veština kojima treba da naučimo djecu

Djeca u današnjem školskom sistemu, pouzdano tvrdim, nisu dobro pripremljena za svjet sutrašnjice. Kao neko ko je svoj poslovni put započeo u industrijskom svjetu, zatim radio u novinskoj kući i na kraju stigao do ovog svakodnevno promenljivog onlajn-virtuelnog svjeta, sasvim sam mjerodavan da znam šta vam govorim.

Obrazovanje sam stekao u školskom sistemu koji je vjerovao da će svjet u kome živimo ostati u suštini isti, sa manjim, kozmetičkim promenama. Mi smo bili obučeni za vještine i poslove aktuelne 80-ih. godine, nikako za sve ono što nas čeka posle 2000. godine.

I sve to nekako ima smisla, s obzirom na to da niko ne može zaista znati šta ga čeka u životu u narednih dvadeset godina. Zamislite 1980, kada su personalni računari bili novotarija, faksovi najmodernija komunikacijska tehnologija a internet postojao samo u romanima naučne fantastike pisaca poput Vilijama Gibsona.

Nismo imali pojma šta nas očekuje.

A evo u čemu je stvar: mi to i dalje ne znamo. I nikada nećemo znati. Nikada nismo bili dobri u predviđanju budućnosti, tako da naše odgajanje i obrazovanje djece u uverenju da znamo šta je najbolje za njih, kao i da znamo šta nas čeka, nije baš najpametnija ideja.

Kako onda da pripremimo našu djecu za svjet koji je nepredvidiv, nepoznat? Možda je najvažnije da ih od svih vještina prvo naučimo da se prilagode, da se bave promjenama, da se pripreme za neočekivano i budu spremni da uvijek uče.

To zahtjeva potpuno drugačiji pristup podizanju djeteta i obrazovanju uopšte. To znači da treba da ostavimo naše stare ideje pred vratima, i sve prekrojimo.

Moja božanstvena žena Eva (da, ja sam veoma srećan čovjek) i ja smo među onima koji su već to uradili. Mi svoju djecu učimo kod kuće, tj “deškolujemo” ih od tradicionalne škole. Učimo ih da uče sami, bez nas i našeg preslušavanja.

To je, doduše, divlji front, nepoznanica, i većina nas koji eksperimentišu sa “deškolovanjem” priznaje da nema sve odgovore, da ne postoji skup „najboljih praksi“. Ali mi takođe znamo i da učimo zajedno sa našim djecom, kao i da je neznanje dobra stvar – pruža im priliku da saznaju bez oslanjanja na krute tradicionalne metode koje sigurno nisu pravo rješenje..

Predstavljam vam nekoliko bitnih vještina za koje vjerujem da djeca treba da ih znaju, i da će se tako najbolje pripremiti za bilo koju svijetlu budućnost. Jer sve nabrojano se zasniva na onome što sam naučio u tri različite industrije, i što sam naučio o učenju, radu i životu u svijetu koji nikada neće prestati da se mjenja.

1. Postavljanje pitanja
Ono što mi najviše želimo za našu djecu, je da šta god treba da znaju, nauče sami. Da nauče bilo šta. Jer ako to mogu, onda ne treba da uče sve redom, i što im treba i što im ne treba, već će ono što im treba u budućnosti sa lakoćom naučiti sami. Prvi, veoma bitan korak u učenju, je znati postaviti pitanje. Srećom, klincima je ovo prirodno urođeno – na nama je samo da ih ohrabrimo. Odličan način da se to uradi je dati primer. Kada vi i vaše djete radite ili učite nešto novo, postavljajte pitanja naglas i istražujte moguće odgovore sa svojim djetetom. Kada vaše djete to isto uradi i krene da postavlja pitanja, nagradite ga umjesto da ga kažnjavate (možda ćete biti iznenađeni koliko odrasli obeshrabruju ispitivanje).

2. Riješavanje problema
Ako je djete sposobno da riješi problem, onda ono može da uradi bilo koji posao. Novi posao može biti zastrašujuć za bilo koga od nas, ali to je zaista samo još jedan problem koji treba riješiti. Nova vještina, novo okruženje, nova potreba … to su prosto sve problemi koje treba riješiti. Nemojte odmah riješiti sve probleme vaše djece – neka prvo sama probaju i neka pokušaju da nađu različita rešenja, a vi nagradite takve napore. Na kraju, vaše djete će razviti povjerenje u svoje sposobnosti, a onda ne postoji ništa što ne može da uradi.

3. Izvođenje projekata
Kao onlajn preduzetnik, ja znam da je moj rad niz projekata, ponekad vezanih, ponekad malih i nekad velikih (koji su najčešće grupa manjih projekata). Takođe znam da ne postoji projekat sa kojim ne mogu da se uhvatim u koštac, jer sam ih već toliko uradio. Ovaj post je projekat. Pisanje knjige je projekat. Prodaja knjiga je još jedan projekat. Radite na projektima sa vašim djetetom, pustite ga da vidi kako se to radi, radeći sa vama, a zatim ga pustite da radi samo. Kada stekne vaše poverenje, neka se pozabavi stvarima koje ga zanimaju, i neka ih uradi na svoju ruku. Ubrzo, njegovo učenje će biti samo niz projekata zbog kojih će biti uzbuđen.

4. Pronalaženje inspiracije
Ono što me pokreće nisu ciljevi, ni disciplina, ni spoljašnja motivacija, ni nagrade… ali kad me uhvate pasija i inspiracija, sve ide glatko. Trenutak u kome sam sam toliko uzbuđen da ne mogu da prestanem da mislim o nečemu je trenutak koji pokreće sve. Tada neizbežno u posao zaranjam potpuno posvećen, i u većini slučajeva završiću projekat brzo jer tada volim da radim. Pomaganje vašem djetetu da pronađe onaj posao koji voli i koji ga ispunjava je prava stvar. Tada će naučiti važnu lekciju – da posao može i treba da se voli.

5. Nezavisnost
Djeca treba da uče da budu samostalna. Postepeno, naravno. Polako ih ohrabrite da rade na svoju ruku. Naučite ih kako da to urade sami, dajte im model, pomozite im malo da to urade, pustite ih i da naprave greške. Povjerenje u sebe će steći kada steknu svoje sopstvene uspehe, a tada će imati i snage da se izbore i sa neuspjesima. Kada nauče da budu nezavisni, naučili su da im ne trebaju učitelj, roditelj, ili gazda da im kažu šta da rade. Oni mogu da se organizuju i da budu slobodni, ali i da sami preuzmu odgovornost za svoja djela.

6. Da budu ​​srećni sami
Previše nas roditelja je razmazilo svoju djecu, tetošeći ih, držeći ih blizu na svilenoj uzici, čineći ih da se osećaju srećnima i bezbjednima samo time što smo u blizini. A onda kada djete odraste, ne zna kako da bude srećno samo. Odmah su mu potrebni momak, djevojka ili prijatelji. Ako nema društvo, djete će tražiti sreću u drugim spoljnim stvarima – kupovini, hrani, video igrama, internetu. Ali, ako djete uči od malih nogu da može biti srećno samo, igrajući se, čitajući i razmišljajući, ono ima jednu od najvrednijih vještina koja postoji. Dozvolite da vaša djeca budu sama od ranog uzrasta. Dajte im privatnost i mogućnost da ostaju sami sa sobom i svojim mislima.

7. Saosećanje
Jedna od najbitnijih veština čovečanstva uopšte. Ono im je potrebno da dobro sarađuju sa drugima, da se brinu za druge ljude, da budu srećni kada su drugi srećni. Razvijanje saosećanja je ključ uspeha. Budite saosećajni prema vašem djetetu u svakom trenutku, kao i prema drugima. Pokažite im da empatija znači interesovanje za to kako drugi mogu da se osećaju, i kako da im se pomogne.Pokažite im u svakoj prilici kako da olakšaju patnje drugih ako je ikako moguće, i kako da druge učine srećnijima uz pomoć malih stvari, kao i kako je sreća zarazne te će i njima popraviti dan.

8. Tolerancija
Previše često djeca odrastaju u izolovanim oblastima, gde su ljudi uglavnom slični (barem izgledom), pa kada dođu u kontakt sa ljudima koji su drugačiji, to može biti neprijatno, šokantno, pa čak i da izazvati strah. Pričajte i pokažite djeci ljude svih vrsta, različitih rasa, različitih sklonosti i različitih mentalnih sklopova. Pokažite im da ne samo da je u redu biti drugačiji, već da se to podrazumeva i da je upravo sloboda u različitosti, ono što čini život tako ljepim.

9. Suočavanje sa promenama
Vjerujem da će ovo biti jedna od najbitnijih veština kako naša djeca odrastaju, jer svjet se uvijek mijenja pa su umijeće prihvatanja promijena, bavljenje promjenama i rad u promjenljivim okolnostima – konkurentne prednosti. To su vještine koje i sam još uvek učim, ali smatram da je to nešto što mi strahovito pomaže, i čini pozitivnu razliku u odnosu na one koji se opiru promenama. Strah od promjena zna da bude značajna kočnica ka prilagođavanju i uspjehu uopšte. Krutost je manje korisna u dinamičnom okruženju nego fleksibilnost. Podsećanje na ovu veštinu, za vaše djete je u svakoj prilici veoma važno, i pokazuje mu da su promjene u redu, da se svemu može prilagoditi. I najvažnije, treba da umije da prihvati nove mogućnosti koje tu nisu bile ranije i da u svakoj promjeni vidi samo pozitivnu stranu. Život je avantura i stvari će ići naopako, ispadaće drugačije nego što ste očekivali, ali sve je to život i zato nikad nije dosadno.

Mi ne možemo dati našoj djeci da nauče skup podataka koji će im sigurno trebati, ili ih savršeno pripremiti za karijeru, kad ne znamo ni sami šta će budućnost donijeti. Ali možemo da ih naučimo da se prilagode na sve, da nauče sve što treba, da riješe bilo šta, i da nam za oko dvadeset godina budu itekako zahvalni za to.

Prevela: Jasmina Jovanović

Leo Babauta je osnivač popularnog bloga „Zen navike“

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.