Kozarac.ba

Aleš Debeljak: Bio sam dio privilegirane generacije koja je rođena i odrasla u Jugoslaviji

Živim vjeran izgubljenoj stvari koja predstavlja moj dom- a taj dom je djetinstvo i mladost, vrijeme autentičnog doživljavanja svijeta i vrijeme slatkog života u višekulturalnoj, viševjerskoj i višejezičnoj zajednici. Pripadam među nekoliko privilegiranih generacija, rođenih i odraslih u Jugoslaviji.

Aleš Debeljak, slovenski pjesnik, esejist, sveučilišni profesor i angažirani intelektualac, još je davne 1993. godine objavio polemičan i znakovit esej “Sumrak idola” koji je u hrvatskom prijevodu doživio dva izdanja te čitav niz prijevoda na strane jezike. Koliko je tada, prije 18 godina, bilo hrabro pisati o pozitivnim emocijama i intelektualnom naslijeđu nekadašnje zajedničke države kojih se Debeljak (rođen 1961.), kao predstavnik jedne generacije, nije stidio priznati i nije imao namjere odreći, ne treba posebno ni naglašavati.

Trijumf zaborava

Danas, pak, kad se objavljuju zajednički časopisi, uređuju biblioteke i web stranice koje pokrivaju “regiju” i sve to zajedno izgleda kao razumljiv (intelektualni i tržišni) slijed stvari, Debeljak se ponovo odlučio na logičan, ali još prilično usamljen potez.

Nedavno je, naime, objavio knjigu “Balkanska brv” (“Balkansko brvno”), podnaslovljenu kao “eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide”, u kojoj se pozabavio poetikama nekoliko njemu važnih autora i pokušao im iscrtati zajednički kontekst. U njoj je svoje mjesto našao i pretisak spomenutog eseja “Sumrak idola”. Debeljak se u svojim javnim istupima ionako iskazao kao intelektualac koji se jasno i glasno protivio težnji da se Slovenija otarasi svoje balkanske baštine i svih veza s nekadašnjim jugoslavenskim prostorom i za to pronalazio dobru argumentaciju.

U razlozima za pisanje knjige Balkansko brvo navodite: slovenski ‘ulazak u Europu’ znači samo tamnu stranu ‘izlaska iz Balkana’ i ‘živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran izgubljenoj stvari koja predstavlja moj dom’. Teške riječi, pogotovo iz hrvatske perspektive čekanja ulaska u EU. Je li to ‘spisateljska sloboda’ ili to doista osjećate kao stvarno stanje stvari?

Zanijekati balkansku dimenziju u palimpsestu slovenske kulture u ime zamišljenega ‘europejstva’ znači zanijekati važan dio vlastite povijesti. Tko ne poznaje povijest, osuđen je na to da je ponavlja. U trijumfu zaborava među elitama koje samo znaju ponavljati molitvicu o jednom narodu i jednom jeziku ne želim sudjelovati.

Živim vjeran izgubljenoj stvari koja predstavlja moj dom: a taj dom je djetinstvo i mladost, vrijeme autentičnog doživljavanja svijeta i vrijeme slatkog života u višekulturalnoj, viševjerskoj i višejezičnoj zajednici. Pripadam među nekoliko privilegiranih generacija, rođenih i odraslih u Jugoslaviji.

Pisci apatridi

Bili smo privilegirani barem sa stajališta multikulturalnosti koju su utvrđivali školski programi, ništa manje osobni doživljaji. Tako smo širom domovinom smatrali cijeli prostor od Triglava do Vardara, od Dunava do Alpa, od obala Jadrana do Panonskih ravnica.

U Jugoslaviji je čovjek svoj identitet, naime, mogao hraniti posezanjem u kulture ‘uže’ (republičke, nacionalne) i ‘šire’ (savezne, transnacionalne) domovine. Nisam uvjeren da su moji mlađi sudržavljani, socijalizirani u okviru slovenske neovisne države i EU, već razvili slične veze prema udruženoj i slobodnoj Europi, suvremenoj ‘široj’ domovini Slovenaca.

U tome nema ničeg neobičnog: ‘raznolikost u jedinstvenosti’ u EU je danas tako skliska kao što su jučer bili ‘bratstvo i jedinstvo’. Kod obje ideologije radi se o nekakvom ekranu kamo pojedinci i narodi mogu usmjeravati vlastite želje i očekivanja. Iz toga gledišta me ‘europejstvo’ kao zajednička priča, koja želi biti više od sume svojih elemenata nezaustavljivo podsjeća na ‘jugoslavenstvo’.

Zašto se u svojoj knjizi bavite uglavnom piscima apatridima, onima koji su se iselili i nastavili živjeti dvostruku pripadnost u svome i stranom jeziku? Jesu li oni metafora ‘jugoslavenske Atlantide’?

Nakon što sam, poslije pet godina apstinencije u vezi s knjigom kritičke proze pronašao ključ do uspomensko-čitateljskog bazena, i s time do traženog oblika knjige, knjigu sam napisao kao mješavinu osobne i kulturne povijesti u kojoj su neki od predstavljenih pisaca moji prijatelji, a istodobno su svi, neki vrlo primjetno, prešli zid s kojim su granice moga jezika već i granice mojega svijeta.

Kako ste se odlučili za tu, vrlo uspješnu metodu kombinacije osobne i službene povijesti? Je li knjiga od početka bila zamišljena na taj način ili se žanrovski hibrid jednostavno sam nametnuo tijekom pisanja?

Knjigu sam zamislio kao seriju nepovezanih eseja u kojima će kulturno-povijesni i književnokritički okvir prevladavati nad fragmentima osobne povijesti, iako se u procesu pisanja pokazalo da prepletanje kulturne i osobne povijesti nudi viši stupanj spisateljske ugode od analize, a s druge strane – nadam se! – čitatelju se još više približava ne samo djelo nego i život pisaca o kojima raspravljam.

Stvaran život

U knjigu su inkorporirane anegdote, posvete na knjigama, osobni susreti s piscima. Što je omogućio taj osobni kriterij?

Kriterij je bio posve osoban, kakav je svaki ‘izbor po srodnostima’, uz to sa svim predstavljenim piscima više ili manje intenzivno prijateljujem, osim, naravno, pokojnih Miloša Crnjanskog i Danila Kiša. Anegdote iz stvarnog života su na neki način sastavni dio kulturne povijesti, iako provučene kroz osobno sito. Među znakove osobne naklonjenosti svakako pripadaju i osobno, vlastoručno napisane posvete koje primjerak darovane knjige razlikuju od svih ostalih primjeraka te iste knjige na svijetu. Nadam se da je preklapanje između kanala osobne i kulturne povijesti, prikazivanje i pojašnjavanje, uspješno pokazalo da knjigu nisam napisao samo za stručnjake nego za vječnu spisateljsku utvaru – općeobrazovanog i radoznalog čitatelja.

U nekim dijelovima šire objašnjavate jugoslavenski kontekst; je li to ustupak (budućim) stranim čitateljima ili svijest o novim generacijama koje ga možda ne razumiju?

Generacija koja se rodila početkom rata za jugoslavensko naslijeđe, 1991., danas je punoljetna, a o nedavnoj povijesti koja je predmet vrućih političkih rasprava ne zna baš puno. U mislima sam imao tog radoznalog, ali ne i doista informiranog čitatelja.

Jednom ste prigodom izjavili da su pisci rođeni oko 1960. nekakva ‘bosanska generacija’. Što ste pod time mislili?

Kao što je Španjolski građanski rat bio bitan za artikulaciju moralnih i političkih stajališta jedne davne europske generacije, tako su ratovi za jugoslavensko naslijeđe, a posebice rat u Bosni i Hercegovini s opsadom Sarajeva, značili bitan poticaj za artikulaciju moralnih i političkih stajališta jedne suvremene europske generacije, a pritom ne mislim samo na nas koji smo odrastali na prostorima jugoslavenske Atlantide nego i na svoje vršnjake u obje Europe (zapadnoj i istočnoj) i Amerikama (Sjevernoj i Južnoj).

Može li se o toj temi pisati bez sentimentalnosti i nostalgije i bojite li se da bi vam je mogli zamjeriti?

Odgovaram s mojim spisateljskim herojem, Danilom Kišom, kojem u knjizi posvećujem jedno poglavlje, a prisutan je u svim: ljubav, kao i ljepota i bol, nužno je patetična, potom progutam suze i… nastavim s pisanjem.

Sjećanje na utopiju

U naslovu se našlo ‘brvno’, umjesto prethodno mišljenog mosta, zato što bolje zvuči ili je u pitanju simbolika?

U knjizi se radilo o preobrazbi u više faza, od početne s ‘Balkanskim mostom’, u kojem sam namjeravao napisati balkanski odgovor na Atlantski most.

Tada sam mislio da esejima napisanim u više spoznajnoj, kritičkoj i analitičkoj nego osobnoj i svjedočanstvenoj maniri gradim nekakav most između slovenske i američke književne javnosti. Zamisao sam poslije odbacio u ime nove ideje, ‘Balkanopisa’, putopisne knjige koja bi trebala govoriti o mome razumijevanju i doživljavanju balkanskih gradova.

To sam konačno posve odbacio u imenu ‘Balkanskog brvna’. Prednost koju ima brvno pred mostom jest u njegovoj gipkosti i mobilnosti, iako je na njemu mjesta samo za jednoga. Ali to je točno onako kako mora biti. Balkansko brvno nije napravljeno za masovni promet, nego za pojedinačne čitateljske izlete. Kamo? Na drugu obalu, s druge strane limesa koji danas teče po Kupi i Sutli, pa i s druge strane limesa koji današnju stvarnost sedam nacionalnih država na zgarištu jedne odvaja od jučerašnjeg vremena i isto takvog svijeta. Ako čitateljica koristi knjigu kao odskočnu dasku za traženje vlastitog puta do ‘sjećanja na utopiju’ i meditaciju o republici književnosti, njezina će namjena uskoro biti dosegnuta.
Čega se sjećaš

Jeste li svjesni da ste ovom knjigom načinili svojevrstan pionirski posao, jasno dajući do znanja da se o piscima s prostora bivše države i dalje može i treba pisati ‘pod zajedničkom kapom’?

Ne znam kako će o piscima zemlje koje nema pisati drugi kritičari, ali znam da svijet nije započeo s nama, nije započeo niti završava u našim malim mjestima. Ne mogu prihvatiti život u ‘vječnom sad i ovdje’. Puno radije – jedan, dva, tri! – zavrtim se oko svoje osi. Reci mi čega se sjećaš i reći ću ti tko si.

Tko sam? Član velike obitelji, dijete ‘jugoslavenske Atlantide’ koje sastavlja komadiće za portret nestale civilizacije: ugao zagrebačke Trešnjevke u Seattleu i šank sarajevskog bifea Mudrac u Washingtonu, šalica iz zemunske kavane u Calgaryju i odsjaji Ljubljanice pod mostovima preko amsterdamskog kanala, meki obronci Fruške gore u crnačkom getu Chicaga i svjetlost Sunca koje zalazi nad Šibenikom, otprhne preko podnožja Eiffelova tornja i potom se izgubi u raspuklini između svjedočanstva i vizije.

Hoće li knjiga doista, kako se na jednom mjestu može pročitati, imati nastavak i koji su to pisci o kojima biste rado pisali?

Hoće. U jednoj od sljedećih knjiga želim isploviti esejističkim brvnom do pisaca i prijatelja iz prostora koji tvrdoglavo želim vidjeti kao zajednički: Branko Čegec i Delimir Rešicki, Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović, Mihajlo Pantić i Vesna ( Bjelogrlić) Goldsworthy, Dragan Velikić i Slavenka Drakulić, Milan Đorđević i Bojana Stojanović-Pantović, Senadin Musabegović i Igor Isakovski!

O YU književnosti u stilu ‘Grlom u jagode’

“Balkansko brvno” jedan je od pionirskih pokušaja da se o zajedničkoj književnoj prošlosti i sadašnjosti progovori trijezne glave i nesvakidašnjim spojem “hladne” objektivnosti kakvu pružaju precizni biobliografski podaci o odabranim piscima i posve autobiografskog, mekog diskursa korištenog ne samo u dionicama sjećanja nego i “ozbiljne” analize pripovjednih svjetova Davida Albaharija, Muharema Bazdulja, Danila Kiša, Miloša Crnjanskog, Charlesa Simića, Aleksandra Hemona i Igora Štiksa. Knjiga svoj naslov duguje antologiji sarajevskog profesora i književnika Zdenka Lešića “Children od Atlantis: Voices from the Former Yugoslavia” (1995.), ali i Debeljakovim esejima o američkoj književnosti koje je 1989. godine objavio pod naslovom “Atlantski most”.

Most se u međuvremenu pretvorio u brvno, onako kako su se rušile sve autorove utvare o čvrstoj strukturi, u skladu s onime kako su se mijenjale povijesne i ideološke paradigme, o kojima svjedoči i dio zapisa u ovoj knjizi koji se tiču “službene”, “velike” povijesti. Njih je, uglavnom, autor smjestio u “vremenske kapsule”, kratke fragmente u kojima čitatelj dobiva informacije o pojedinim godinama, dobitnicima Nobelove nagrade, sportskim postignućima i sl., ali i ključnim autorovim osobnim odlukama i spoznajama.

I tu se Debeljak poslužio “jugoslavenskim naslijeđem”, odlučivši se za formalna rješenja preuzeta od Baneta Bumbara, glavnog lika iz kultne serije “Grlom u jagode” Srđana Karanovića. Posve svjestan da je multikulturalnost isključivo povlastica koju je imao u svojim formativnim godinama, o kojima piše u dionicama koje čitamo kao sentimentalno putovanje kroz djetinjstvo, mladost i prva književna iskustva u granicama nekadašnje zajedničke zemlje, Debeljak se odlučuje pisati o onim autorima koji su ga obilježili kao pisca, ali i kao čovjeka. Na neki način izdvojenu poziciju u tom smislu ima Danilo Kiš, kao “posljednji jugoslavenski pisac”, čiju važnost, uzor i senzibilitetske spone pronalazi i u rukopisima ostalih pisaca o kojima piše.

Knjiga se piše i čita kao hibridni žanr i neobičan spoj informacija i emocija, što je za čitatelja posebno ugodno. Kroz pojedinačna poglavlja posvećena odabranim piscima čitatelj će, naime, spoznati ne samo glavne odrednice njihove literature nego i njihove životne sudbine, selidbe i egzile, nomadske živote, a sve će se nekako spojiti u zajedničkoj točki “jugoslavenske Atlantide” koja ih je presudno obilježila, bez obzira radilo se o preminulom Milošu Crnjanskom ili mlađahnom Muharemu Bazdulju.

Danilo Kiš, kao nadahnuće i kao paradigmatski pisac ne samo Debeljaka nego i njegovih spisateljskih prijatelja, uvijek je tu negdje prisutan, opet ne samo kao “majstor” čiji su oni “šegrti” nego i kao osobnost sa svojom specifičnom, ljudskom sudbinom.

“Balkanska brv” knjiga je kakvih bi u tematskom smislu moralo i trebalo biti više, a spoj osobne, generacijske i opće povijesti ovdje se iskazao kao odlična metoda koje će se Debeljak vjerojatno držati i u najavljenom nastavku. Druga dobra vijest glasi da je prijevod “Balkanskog brvna” na hrvatski već najavila nakladnička kuća Fraktura!

Preuzeto sa Jutarnji.hr

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.