Kozarac.ba

Pismo Novaliću: Da li ste kao dijete jeli čokoladu

Gospodine Novaliću,

Jučer sam pročitala da ste od dva najveća trgovačka lanca u FBiH tražili podatke na šta građani najviše troše novac. Iz Vaše izjave se vidi da ste vidno potreseni što građani ne kupuju samo osnovne životne namirnice poput brašna, ulja i soli. Znam da Vam zima i strašni minusi ne predstavljaju problem jer sjedite na toplom i suhom. I još iz svoje tople kancelarije tražite da Vam dostave podatke. Trebali ste umjesto toga prošetati gradom – od Baš čaršije do Ilidže, od Ilijaša do Hadžića.

Kada ste gospodine Novaliću zadnji put pješke prošetali po gradu? Meni je posao takav da svaki dan obilazim grad. Želim Vam reći nešto o ljudima koje srećem i sa kojima pričam, o onima koje Vi vidite samo kao iskrivljen statistički podatak.

Velika je marka kad je nemaš

Prije par dana sam na Ilidži čekala autobus za Hadžiće. Na stanici sam stajala više od pola sata i smrzla se. „Šest keksova za marku“, uporno je ponavljao ulični prodavač. Neugledan, smrznut, u raspadnutnim cipelama, u staroj i poderanoj jakni.

Nedavno sam pročitala odličan tekst srbijanske novinarke koja je pisala o ljudima u gradskom prevozu. Napisala je da joj ti ljudi djeluju nekako drugačije – ispijeno, umrtvljeno, siromašno. I meni su se baš takvima činili potencijalni kupci „šest keksova za marku“ koji su tog popodneva čekali autobuse na ilidžanskom terminalu.

Puhao je ledeni vjetar. Smrznute ruke sam sve dublje gurala u džepove da sam mislila kako ću poderati jaknu. A stajala sam tu samo 33 minute. Prodavač je tu stajao od ranog jutra do kasne večeri. Svaki dan. Napuštajući stanicu, pogledala sam na sat.

Prođe gospodine Novaliću 33 minute, a niko ne kupi „šest keksova za marku“. Samo je jedno dijete pitalo nanu ima li para za keks. Ona reče da nema, a dijete se ušuti.

Kada ste Vi bili dijete da li ste jeli čokoladu? Da li su se u Vašoj kući kupovale samo osnovne životne namirnice ili su Vaši roditelji možda kupovali i čokolade i igračke?

Stajala sam na toj stanici i posmatrala ljude oko sebe. Nana sa djetetom na sebi je imala istrošenu, od pranja ispranu odjeću. Lice joj uokvireno tamno-zelenom maramom, a pogled dubok i prazan.

(Ne)statistička statistika

Znate li koliko vremena treba da se izgovori riječ „nemam“? Ne više od par sekundi. A znate li koliko boli ta jedna jedina riječ kada je govorite djetetu?

Znam da se, ako sada ovo čitate, vraćate kategorički na svoju izjavu i podatke koje imate, pa ćete reći „ali građani kupuju vino, pivo, cigarete“…

Trebali ste se udaljiti od statistike. Izaći na ulicu. Vidjeti koliko se ljudi smije. Čuti šta se priča na ulici. Među rajom.

I ja ponekad pogledam statistike. Svašta se i tu sazna, ne zvuči isto podatak da imamo preko pola miliona nezaposlenih i ljudski osjećaj nemoći kad si jedan od njih. I kad ti je sva raja dio statistike. I kad se voziš u gradskom prevozu i pričaš sa „statistikom“.

Najrealniji sektor

Vi iz Vlade i vlada, vi manjina koja nad većinom ima moć, tržište rada dijelite na državni i realni sektor. Jeste li čuli za onaj koji nazivam najrealnijim? Neki dan pročitah u dnevnim novinama da se „potencijalno uspješnim privrednicima“ nazivaju oni koji na kartonsku kutiju naredaju par gaća s nadom da će ih neko kupiti. Ne zato što se školovali za taj „posao“ već da bi preživjeli. Par gaća ako se prodaju, poštovani premijeru, za odazak u Bingo i beskrajno dugo prekontavanje šta je preče od prečeg za kupit’.

Kad ste zadnji put stajali u redu na kasi? I kad sam imala i kad nisam, nikada me nije napustilo suosjećanje. Stojim na kasi sa par „luksuznih“ proizvoda, a do mene u redu ljudi broje feninge nakon što su nakon dugog i teškog odlučivanja, konačno skontali koja je kesa makarona najjeftnija.

A nisu ni ti makaroni u korpi i feninzi u džepu ono najgore. Najgore je poniženje: kad crnčiš cijeli mjesec za par stoja, kad uopšte ne radiš ili kad si 40 godina radio da bi spao na to da na rafovima biraš ono najbjednije.

I šta onda? Pa, ništa. Odeš na stanicu da čekaš autobus i iz dubine duše djetetu kažeš onu nastrašniju riječ: NEMAM za „šest keksova po marku“, „šest keksova po marku“, stoji u pismu.

Fadil Antoanetić

Nevjerovatan je taj brzinski osjećaj autoviktimizacije i samosažaljenja, što ga može proizvesti naš puk. Sve se javljaju umne glave i navode kako kruha narod nema jesti, dok Fadil, poput Marije Antoanete, lupeta gluposti.

Istina Bog, jeste Fadil komad budale, a budali se, dabome, i omaknu budalaste izjave. Jeste, velim, budala, ali nije lud.

Jer da je lud, zar bi bio prvi čovjek Federacije? Zar bi imao 7000KM zvanične plate, zar bi mu se život svodio na ljetovanja, zimovanja, hodanja po aerodromima, djuti fri šopovima, šoping molovima? Da je lud, zar bi Fadil ikad mogao vidjeti tolike ljepote na dunjaluku, toliko butelja vrhunskih vina, toliko kvalitetnih cigara i cigarilosa? Zar bi Fadil koristio lumbalnu masažu u svom audiju da je lud? Ne bi, dabome! Budala i nekako, ali lud nikako.

Jer, ludi ljudi su za ludnice, nisu za vannastavnu sociološku upotrebu. Ludim ljudima treba profesionalna, stručna pomoć. Hospitalizacija. Lud čovjek je neuračunljiv, ne razaznaje dobro od lošeg, ponaša se dijabolično i često, najčešće, ima jedno pravilo u nepredvidljivosti ludoj – Ludak uporno ponavlja jednu te istu stvar, što doktorima olakšava postavljanje dijagnoze. Tako razlikujemo klasične bipolarce od manijakalno-depresivnih, šizofreničare od ovisnika u apstinencijalnim krizama…Lud čovjek je, jednom riječju, bolestan čovjek.

Ali, uozbiljimo se. Samo rijetki oboljeli ljudi su u duševnim institucijama, gdje im se ukazuje adekvatna njega (koliko od sistema uprose para).

Ludo, pa živi

Ostatak ludih su tek prosječni većinski Bosanci i Hercegovci, koji sasvim slobodno šetaju ulicama i sokacima naših gradova i sela. Ludi su dok se sa golubovima otimaju oko korice narečenog kruha. Mahniti su dok rade za platu od 300KM. Izludjeli i bipolarni su dok podržavaju “svoje”, karajući im majku iz kontejnera, a “njihovi” im zauzvrat vade zadnji pfening iz šupljih džepova. Ludi su dok jutanim vrećama krpe poderane gaće i mašu partijskim zastavama, u uncu istim onim kao i prije četvrt vijeka. Ne zaboravimo, samo ludak, a bez da je puškom natjeran, drži barjak u čije ime mu je pola familije pod zemljom, a druga polovina trajno psiho-fizički osakaćena.

I zato, oprosti Fadile brate, na inkonvenciji. Oprosti što te luda stoka uznemirava, rasteže po internetima, koji je suludo jeftin. Evo, ja se sramim u ime ludih, jer njih nije sramota. Ne zna ludo za sramotu svoju.

Nije ih sramota preko 20 godina birati jedne te iste, koji su im dali namjesto poslova i plata kontejnere i robovlasničke nadnice. Nije ih sramota birati tebe Fadile, nekog Milorada, Bakira, Čovića, nije ni bitno, da im jebe decenijama majku. Nije ih sramota za svako pismeno mlado čeljade koje se vrati u našu vukojebinu, e da bi pomoglo bijedi reći – Budalo jedna, bjež’ odavde. Nije ih sramota, moj Fadile, prodati se za šaku jeftinih obećanja o “iskorijenjenju nezaposlenosti”, “sto hiljada radnih mjesta”, “zlatnim kašikama”…Nije ih sramota prebrojavati krvna zrnca, dok glad prorjeđuje vrelu srpsku, hrvatsku i bošnjačku krv. Nije sramota tog ludog anemičnog naroda, gospodine Novaliću, da ti liže dupe, obigrava oko kabineta, nudi mito, diže kredite da zaposli “malog”, kupuje diplome, kurva se za cenera…To ih sve nije sramota.

A, sramota ih je otići na pregled kod neuropsihijatra! To ih je sramota. Sramota ih je organizovati se među sobom, pa smijeniti govna poput tebe, Fadile, i tebi sličnih. Sramota ih je na izborima glasati za druge jer, kobiva, nema drugih. Sramota ih je napraviti, izmisliti i osmisliti druge i drugačije, da tebi, našoj Mariji Antoaneti, izađu na crtu. To ih je, vidiš, sramota.

A, ovamo, diple, gusle i kukaju kako su im djeca gladna. Pa, dabome da su gladna, kad su glasali za tebe i tvoje koji se ne petljaju u svoj posao.

Oprosti još jednom, moj dobri Fadile. Znam da je tvoj život Švicarska. Ma šta Švicarska, tamo bi morao raditi i još bi te natjerali da biciklom ili nekim ekološkim sranjem od auta ideš na posao i to sve za duplo manju platu. Tamo bi još morao podnositi račune, a bogami i ostavke za grube riječi, postupke i djela. A, kad smo kod djela, tamo se za kaznena djela zna i u zatvor otići. J… Švicu, Fadile.

Ostaj ovdje, jer ovce tvoje bolje čobane od tebe, braće ti Mile, Bakira, Čovića i ostalih pastira, i nemaju. A, ti nemaš boljih ovaca za šišanje, vjeruj mi, Fadile. Pa da je 100 puta Novi Zeland. I, pametan si čovjek, nama treba još više ovakvih ovaca. Zato ti je zlatna ona tvoja, kad si prozvao tviteraše i fejsbukaše i između ostalog poručio narodu da se J…:

 “Hoće li građanima biti bolje ako im ne kažem da smo za 20 godina izgubili trećinu beba kada je u pitanju rađanje. Od 1996. godine, pa do 2015. godine rađa se za trećinu manje beba. Hoće li im biti lakše ako im to ne kažem.”

I stvarno, drage ovce, hoće li vam biti lakše sad kad znate da vas je umjesto 4 miliona, za šišanje trebalo biti 6 miliona? Hoće li? A, Fadil vam je fino poručio da se j… i umnožavate!

Nego, vidjećeš, sad pljuju po tebi, žale se što si ih prekorio da vode raskalašan život, a iako za hljeba nemaju, evo već na lokalnim izborima glasaće za tebe i tvoje.

Oprosti im, Novaliću, lud je to narod, ne zna šta radi. A, opet, niđe tebi bolje nego sa ovakvim ludim narodom.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.