svabo
Na području krajiških općina Prijedor, Sanski Most i Ključ tokom proteklog rata ubijeno je 4.711 bošnjačkih i hrvatskih civila, 15 hiljada ih je bilo u logorima, a nekoliko desetina hiljada protjerano na sve strane svijeta. Bili su to stravični rezultati sveobuhvatne genocidne kampanje čiji je krajnji cilj bio – uništiti Bošnjake u dolini Sane.
Izmijenjena optužnica Haškog tužilaštva protiv Radovana Karadžića za udruženi zločinački poduhvat tokom 1992. godine – progone, ubistava, istrebljenja, deportacije i neljudska ponašanja, kampanju koja je, prema mišljenju Tužilaštva, eskalirala do razmjera genocida, od deset bh. gradova, obuhvatila je progone Bošnjaka i Hrvata u tri krajiška grada: Prijedoru, Sanskom Mostu i Ključu.
Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. Među žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela.
Nakon rata, prema nalogu Haškog tribunala koji ga je optužio za genocid, 10. jula 1997. godine SFOR je uhapsio Milana Kovačevića, direktora prijedorske bolnice, a Simu Drljaču, bivšeg šefa ratne prijedorske policije, optuženog također za genocid, ubili su britanski vojnici, jer je prilikom hapšenja na jezeru Gradina kod Omarske otvorio vatru na njih i jednog ranio.
Drljača je bio centralna ličnost u etničkom čišćenju prijedorskog kraja 1992. godine, uključujući i formiranje zloglasnih logora Keraterm i Omarska. Milan Kovačević umro je 1. avgusta 1998. godine u Ševeningenu, ne dočekavši da mu se dokaže optužnica za genocid.
O razmjerama zločina u Prijedoru najbolje govori lista osuđenih Srba u Hagu: dr. Milomir Stakić (40 godina, bio osuđen doživotno), Zoran Žigić (25), Mlađo Radić (20), Duško Tadić (20), Darko Mrđa (17), Duško Sikirica (15), Predrag Banović (8), Miroslav Kvočka (7), Milojica Kos (6), Damir Došen (5), Dragoljub Prcać (5) i Dragan Kolundžija (3).
Duško Tadić je prvi osuđenik Haškog tribunala, uhapšen je u Minhenu (Njemačka) 1994. godine, a osuđen za ubistva, mučenja i zločine protiv čovječnosti 14. jula 1997. godine.
Na Sudu BiH prvostepenom presudom osuđeni su Dušan Knežević na 31 godinu, Željko Meakić na 21, Momčilo Gruban na 11, Dušan Fuštar na devet godina, a još osam prijedorskih Srba na istom sudu čeka suđenje za zločin na Korićanskim stijenama. Također su na banjalučkom Okružnom sudu za zločine nad nesrbima Prijedora osuđeni Draško Krndija na 20 godina, Radoslav Knežević i Drago Radaković na po 10, Pero Čurić na osam, te Stojan Bešir i Boro Milojica na po sedam godina zatvora.
Prijedorski zločini najveći su po razmjerama u BiH tokom 1992. godine, a čak šest osuđenih zločinaca (Mrđa, Sikirica, Banović, Fuštar, Došen i Kolundžija) priznali su zločine kako bi dobili manje godina robije.
Na području Sanskog Mosta tokom 1992. godine srpske vojne i paravojne snage ubile su 680 Bošnjaka, a do kraja rata broj ubijenih civila popeo se na 772. Septembar i oktobar 1995. godine obilježeni su stravičnim zločinima "arkanovaca", koje je pozvao Nedjeljko Rašula, predsjednik Kriznog štaba, da "brane Sanski Most od balija".
Zločini nad Sanjanima bili su predmet razmatranja u procesima protiv haških "krupnih riba" – Slobodana Miloševića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radoslava Brđanina i Momira Talića.
Potonja dvojica najveći su kreatori genocida na banjalučkoj regiji. General-pukovnik Momir Talić, komandant Prvog korpusa VRS, umro je 28. maja 2003. godine na VMA u Beogradu, dok je Radoslav Brđanin, predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, osuđen na 32 godine zatvora za ratne zločine u Bosanskoj Krajini od aprila do decembra 1992. godine, a oslobođen je optužbi za genocid i saučesništvo u genocidu zbog nedostatka dokaza.
Njima uz rame bio je Stojan Župljanin, koji je bio u bjekstvu od 2001. godine, a uhapšen je 11. juna 2008. godine u Pančevu. Župljanin je bio načelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci i najviši policijski funkcioner u Kriznom štabu Autonomne regije Krajina. On je imao operativnu kontrolu nad općinskim i regionalnim policijskim snagama, uključujući i one zadužene za logore u Bosanskoj krajini. Predstoji mu suđenje u Hagu.
Na Sudu BiH do sada su za zločine na području Sanskog Mosta osuđeni Nikola Kovačević (Daniluško Kajtez) na 12 i Jadranko Palija na 28 godina zatvora. Radi se o "sitnim" izvršiocima ratnog zločina nad Hrvatima Sasine (Kovačević) i Bošnjacima sela Begići (Palija).
Na Kantonalnom sudu u Bihaću za ratni zločin osuđeni su Lazar Stupar na 15 i Sretko čurić na 12 godina zatvora. Pukovnik Branko Basara, komandant zloglasne Šeste krajiške (sanske) brigade, odgovorne za većinu zločina na sanskoj općini i dijelom u Prijedoru, optužen je od Tužilaštva BiH i čeka na suđenje. Za ratni zločin optužen je i Nenad Malić, a za pojedinačna ubistva tokom rata Slavko Predojević i Petar Vučković. I to je, za sada, sve.
Tokom rata na ključkoj općini, prema podacima sa oficijelne stranice Općine Ključ, na zvjerski način ubijeno je 687 Bošnjaka i Hrvata, 74 osobe se vode kao nestale, dok je 1.200 osoba završilo u zloglasnim logorima Manjača, Gradiška i Batković. Nesrazmjerno broju ubijenih nesrba, do sada je na Sudu BiH pravosnažno na sedam godina zatvora osuđen Marko Samardžija, komandir Trećeg voda Saničkog bataljona, za "zatvaranje i teško lišavanje slobode" 50 ključkih Bošnjaka.
Prvostepena presuda od 26 godina preinačena je na Apelacionom vijeću Suda BiH. U toku je suđenje Vinku Kondiću, Bošku Lukiću i Marku Adamoviću, koji se terete za ubistva, deportacije, mučenja, prisilne nestanke, zatvaranja i psihička zlostavljanja nesrba iz Ključa tokom 1991. i 1992. godine, te za podstrekivanje na genocid i nečovječne postupke.
Kondić je bio član Kriznog štaba općine Ključ i načelnik policije, Lukić komandant Štaba TO Ključ, a Adamović angažiran u TO Ključ. Dugogodišnje čekanje na procesuiranje zločina na sanskoj i ključkoj općini proizvelo je ogorčenje kod porodica žrtava. Otuda i zahtjev da se formira specijalni tim Tužilaštva BiH za Bosansku krajinu.
Procesuiranje na Sudu BiH (predmeti su u istrazi) očekuje "arhitekte" sanskih progona i ubistava: Nedjeljka Rašulu, predsjednika Kriznog štaba općine Sanski Most, i Vladu Vrkeša, predsjednika SDS-a, ali i njihove prve pomoćnike Dragu Vujanića, šefa sanskih logora, i Mirka Vrućinića, šefa jednonacionalne (srpske) policije. Lista sa njima nikako ne završava.
U Begićima i Kenjarima pobijeno je sve muško stanovništvo
Najveći zločini tokom 1992. godine na sanskoj općini počinjeni su u selima Hrustovo, Vrhpolje, Begići, Trnovi, kao i u samom gradu. U kući Hilme Hegića u sanskom naselju Muhići ubijeno je devet civila, među njima i Tatjana Bašić u osmom mjesecu trudnoće. U Begićima i Kenjarima pobijeno je sve muško stanovništvo.
Na ključkoj općini najstravičniji zločini počinjeni su u Biljanima, gdje je ubijeno 260 Bošnjaka. Iz masovne grobnice Lanište, među 188 leševa, ekshumirano je i tijelo tromjesečne bebe Amile Džaferagić, koja je pronađena s dječijom flašicom u naručju.
(Avaz)
Add comment